Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/21 (R. P.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2047/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2047/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radomir Predojević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radomir Predojević protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 189137 20 Rev od 3. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 189137 19 Gž 2 od 14.
travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Predojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 10. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 189137 20 Rev od 3. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud)broj 71 0 P 189137 19 Gž 2 od 14. travnja 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 189137 18 12 od 12. srpnja 2019. godine odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelanta za raskid Ugovora o izvođenju radova, Aneksa 1. Ugovora o izvođenju radova i Ugovora o prodaji stanova i poslovnih prostora u izgradnji (u daljnjem tekstu: Ugovor o prodaji stanova), zaključenih između apelanta i tuženika (AGD „ARHING“ d.o.o. Srbac) zbog neizvršenja navedenih ugovora, te za obavezivanje tuženika da apelantu vrati stanove koje je dobio po osnovu Ugovora o prodaji stanova, kao i zahtjev za naknadu štete u određenom novčanom iznosu (po osnovu obične štete i izmakle koristi). Dalje je odbijen eventualni tužbeni zahtjev apelanta da se obveže tuženik da mu na ime neispunjenja predmetnih ugovora, po osnovu neizvedenih i loše izvedenih radova isplati određeni novčani iznos, te da iz istog osnova apelantu isplati protuvrijednost nekretnina koje je dobio po Ugovoru o prodaji stanova, kao i za naknadu štete zbog neispunjenja obaveza iz ugovora (na ime obične štete i izmakle koristi). Također, odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja, da se obaveže apelant, da mu na ime duga za naknadno izvršene građevinske radove na stambeno poslovnom objektu, isplati određeni novčani iznos.
3. Osporenom presudom Okružnoga suda od 14. travnja 2020. godine, povodom apelantovog priziva, a po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda je ukinuta, u odbijajućem dijelu eventualnog zahtjeva apelanta za naknadu štete (na ime obične štete i izmakle koristi) i u tom dijelu odbačena je apelantova tužba, dok je apelantov priziv djelomično usvojen i prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva preinačena tako što je naloženo tuženiku da zbog neispunjenja predmetnih ugovora, iz osnova naknade štete, isplati apelantu određeni novčani iznos, a odbijen je apelantov zahtjev za isplatu iznosa na ime materijalnih nedostataka građevine, zbog loše izvedenih radova. Apelantov priziv je u ostalom dijelu odbijen i potvrđena prvostupanjska presuda u preostalom odbijajućem dijelu odluke o tužbenim zahtjevima apelanta. Dalje je priziv tuženika djelomično usvojen i prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu protutužbenog zahtjeva tuženika preinačena tako što je obavezan apelant da tuženiku na ime naknadnih i posebnih radova isplati određeni novčani iznos.
4. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 3. ožujka 2021. godine odbijene su revizije apelanta i tuženika izjavljene protiv drugostupanjske presude.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je rješenjem upravnog organa odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta u skladu sa urbanističkom suglasnosti od 10. ožujka 2010. godine, te da su apelant kao naručitelj i tuženik kao izvršitelj 21. ožujka 2012. godine zaključili Ugovor o izvođenju radova na predmetnom objektu sa ugovorenom klauzulom „ključ u ruke“. Dalje je naveo da su 2. srpnja 2012. godine zaključili Aneks 1. Ugovora o izvođenju radova kojim su izmijenjene pojedine odredbe osnovnog ugovora, te su pored toga apelant kao prodavatelj i tuženik kao kupac 16. srpnja 2012. godine zaključili Ugovor o prodaji stanova, kojim je ugovorena prodaja stanova po ugovorenoj cijeni, a ugovoreno je da će se plaćanje obaviti kompenzacijom (da će tuženik platiti apelantu cijenu izvođenjem radova). Dalje je naveo da je u vrijeme zaključenja Ugovora o prodaji stanova predmetni objekt bio djelomično izgrađen, te da je ugovornim odredbama tuženik upoznat s namjeravanom izmjenom namjene tavanskog prostora u stambeni prostor, pri čemu je apelant preuzeo obavezu da na svoj teret izvršiti eventualno potrebna građevinska usuglašavanja sa projektnom dokumentacijom. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je 25. veljače 2013. godine urbanističko-građevinski inspektor, prilikom inspekcijskog nadzora, utvrdio da apelant izvodi radove suprotno pribavljenom odobrenju za građenje, te je rješenjem upravnog organa od 5. ožujka 2013. godine apelantu zabranjeno dalje izvođenje svih radova, do pribavljanja izmijenjenog odobrenja za građenje. Vrhovni sud je dalje istakao da je upravni organ po zahtjevu apelanta od 4. ožujka 2013. godine izdao lokacijske uvjete, radi legalizacije dijelova predmetnog stambeno-poslovnog objekta i to promjene namjene tavanskog u stambeni prostor (galeriju) i pripajanje ovako formiranog stambenog prostora stanovima u povučenoj etaži, a rješenjem upravnog organa od 20. kolovoza 2014. godine, izdana je naknadna građevinska dozvola za legalizaciju (naprijed navedenih) dijelova predmetnog objekta. Također, Vrhovni sud je naveo da je pismenom izjavom od 7. rujna 2013. godine apelant potvrdio, da kao investitor ulazi u posjed dijela predmetnog stambeno-poslovnog objekta, prije izdane upotrebne dozvole. Vrhovni sud je istakao da je tuženik 31. prosinca 2013. godine sačinio (i potpisao) obračun radova izvedenih na predmetnom stambeno-poslovnom objektu, da je obračun dostavio apelantu 1. veljače 2014. godine i da apelant obračun radova nije potpisao. Vještakinja građevinske struke utvrdila je stupanj dovršenosti predmetnog objekta od 85 % (radovi koje je izveo tuženik po Ugovoru o izvođenju radova), te je utvrdila novčanu vrijednost radova koje tuženik nije izveo, dok je vještak financijske struke utvrdio vrijednost naknadno izvedenih radova od strane tuženika.
6. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o eventualnoj kumulaciji iz odredbe članka 55. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i polazeći od pravila o zabrani dvostruke litispendencije iz odredbe članka 60. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuo i tužbu apelanta je u tom dijelu odbacio u dijelu odluke o zahtjevu apelanta za naknadu štete, koji je postavljen kao eventualni tužbeni zahtjev. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze, ili pod zakonom predviđenim uvjetima raskinuti ugovor, prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, uz mogućnost zahtijevanja naknade štete. Uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja su da se radi o dvostrano-obaveznom i teretnom ugovoru, da ugovor nije izvršen, da je dužnik kriv za neizvršenje i da je vjerovnik obavijesti dužnika o raskidu ugovora. Vrhovni sud je dalje ukazao da prema odredbi članka 131. ZOO ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze. Pravila o posljedicama raskida ugovora zbog neispunjenja sadržana su u odredbi članka 132. ZOO. Po stavku 1. ovog članka, raskidom ugovora obe ugovorne strane se oslobađaju svojih obaveza (i ne mogu tražiti ispunjenje, jer za to nema osnova), izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, a ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala (stavak 2.). Vrhovni sud je istakao da, dakle, vjerovnik može jednostrano raskinuti ugovor, ako se neispunjenje obaveze može staviti dužniku na teret, pri čemu se dužnikova krivnja zbog neispunjenja pretpostavlja, čim on zakasni s ispunjenjem obaveze, dok je postojanje dužnikove krivnje, oboriva pretpostavka, jer on može dokazivati da je njegovo kašnjenje prouzročeno i skrivljenim postupanjem vjerovnika. U pogledu toga, Vrhovni sud je istakao da polazeći od općeg principa predviđenog u navedenom članku 124. ZOO, proizlazi da ispunjenje obaveze može tražiti samo ona strana koja je već ispunila svoju obavezu ili je spremna da je ispuni. U konkretnomu slučaju, Vrhovni sud je istakao da Ugovorom o izvođenju radova i Aneksom ugovora o izvođenju radova, ugovorne strane su ugovorile rok za izgradnju objekta, najkasnije do 31. ožujka 2013. godine. Ugovorom o prodaji stanova je predviđeno da apelant namjerava izvođenje i onih radova koji nisu obuhvaćeni tehničkom dokumentacijom i za koje nije dano odobrenje nadležnog organa, te da sva eventualno potrebna građevinska usuglašavanja sa projektnom dokumentacijom prouzročena tom činjenicom kroz izdavanje upotrebne dozvole preuzima apelant na svoj teret. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, apelant tu svoju ugovornu obavezu, nije ispunio, te je prilikom inspekcijskog nadzora izvršenog 25. veljače 2013. godine od strane upravnog organa utvrđeno da je apelant izvodio radove „suprotno pribavljenom odobrenju za građenje“ iz kojeg razloga je rješenjem upravnog organa od 5. ožujka 2013. godine apelantu zabranjeno izvođenje svih radova na predmetnom objektu i određeno da ta zabrana traje, do pribavljanja izmijenjenog odobrenja za građenje. Nakon izdavanja lokacijskih uvjeta radi legalizacije gradnje kojom je odstupljeno od projekta i odobrenja za gradnju, tuženik je nastavio radove a apelant je 7. rujna 2013. godine ušao u dio nekretnine, te je bio u posjedu i ostalih dijelova zgrade koji su bili njegovo vlasništvo (a prodani su u ovršnom postupku na temelju zaključka o prodaji od 15. listopada 2014. godine), dok su se osobe koje su od tuženika kupile stanove uselile u prosincu 2013. godine. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je istakao da do neispunjenja u ugovorenom roku „najkasnije do 31. ožujka 2013. godine“, nije došlo krivnjom tuženika, nego krivnjom apelanta (kako su pravilno sudili i nižestupanjski sudovi). Prema tome, apelant koji nije u cjelini ispunio svoju obavezu iz ugovora i čije skrivljeno postupanje je imalo za posljedicu prekid radova i neizvođenje radova do ugovorenog roka, ne može uspjeti u sporu sa zahtjevom za raskid predmetnih ugovora, slijedom čega u smislu odredbe članka 124. ZOO zahtjev apelanta za raskid predmetnih ugovora nije utemeljen. S obzirom na navedeno, kao i razloge koje je dao drugostupanjski sud (da se ovdje radi o neznatnom neispunjenju ugovorne obaveze od strane tuženika u smislu odredbe članka 131. ZOO), Vrhovni sud je istakao da se navedeni ugovori iz tih razloga nisu mogli raskinuti. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi revizijski prigovori, da se kod ugovora sa klauzulom „ključu ruke“ (kakav je predmetni ugovor o izvođenju radova), ne može primijeniti odredba članka 131. ZOO. Vrhovni sud je naime istakao da navedena opća odredba primjenjuje i na ovu vrstu ugovora, jer njena primjena zakonom nije isključena niti ograničena samo na određene vrste ugovora, a kada dođe do spora, postupajući sud izvršenje, odnosno neizvršenje ugovora cijeni i prema prirodi i svrsi ugovora. Stoga, cijeneći neizvršenje i sa tog aspekta, s obzirom na prirodu neizvedenih radova nabrojanih u nalazu vještaka građevinske struke, pravilno je drugostupanjski sud pravno kvalificirao te radove kao neznatno neispunjenje ugovorne obaveze od strane tuženika. S obzirom da predmetni Ugovor o izgradnji (a ni Ugovor o prodaji stanova) nisu raskinuti, Vrhovni sud je istakao da u odredbi članka 126. Zakona o stvarnim pravima, nema osnova ni zahtjev apelanta da se obveže tuženik na vraćanje stanova i poslovnog prostora koji su predmet tog ugovora. Vrhovni sud je ukazao da kod ugovorne odgovornosti za štetu (članovi 262. do 269. ZOO), obaveza dužnika da naknadi štetu proizlazi iz povreda ugovorne obaveze. Za odgovornost za štetu po osnovu neispunjenja ugovora potrebno je da su ostvarene pretpostavke odgovornosti i to: protupravna radnja dužnika, da je povjerilac pretrpio štetu, uzročna veza između nedopuštene radnje i štete, odgovornost za štetu - koja je u konkretnom slučaju po principu krivice (član 154. stav 1. i član 158. ZOO). Budući da neispunjenje ugovorne obaveze nije skrivio tuženik, nego je neuredno ispunjenje ugovora skrivio (protupravnim postupanjem) apelant, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke koje se tiču osnove za odgovornost tuženika, za štetu po osnovu neispunjenja ugovorne obaveze iz ugovora o izvođenju radova. Kako je ugovorena cijena nekretnina koje su predmet ugovora o prodaji stanova i poslovnog prostora, jednaka ugovorenoj cijeni izvođenja radova od strane tuženika na predmetnom objektu, Vrhovni sud je istakao da tuženik ugovor o prodaji stanova i poslovnih prostora, nije ispunio 15%. Iz ovih razloga, Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno sudio kada je djelomično usvojio eventualni zahtjev apelanta za isplatu određenog novčanog iznosa na ime neizvedenih radova na predmetnom objektu. Pri tome, revizijom apelanta nije pobijana drugostupanjska presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa na ime loše izvedenih radova. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su prema stajalištu drugostupanjskog suda naknadni radovi koji su predmet protutužbenog zahtjeva tuženika, nisu sadržani u odredbi članka 640. ZOO, kojom je definiran ugovor sa klauzulom „ključ u ruke“ i posebno se plaćaju. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilnom ocjenom Ugovora o izvođenju radova i Ugovora o prodaji stanova zaključio da izričita suglasnost apelanta (za izvođenje dodatnih radova) i ugovorna odredba da će tuženik na zahtjev apelanta, u stanove koji njemu pripadaju, ugrađivati kvalitetniji građevinski materijal i da će razliku u cijeni po tom osnovu apelant platiti, imaju karakter sporazuma iz članka 633. stavak 1. ZOO. Kako se navedene ugovorne odredbe pokrivaju sa tim sporazumom, Vrhovni sud je istakao da je pravilna odluka drugostupanjskog suda kada je protutužbeni zahtjev tuženika usvojio u određenom novčanom iznosu na ime naknadnih radova i na ime ugradnje kvalitetnijeg materijala od onog koji je predviđen projektnom dokumentacijom.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru „ključ u ruke“ zbog čega je ugovor mogao biti raskinut i zbog neispunjenja u neznatnom dijelu, te je pogrešna primjena odredbe članka 131. ZOO. Apelant također, osporava ocjenu izvedenih dokaza od strane sudova ističući da su sudovi pogrešnom ocjenom dokaza dosudili protutužbeni zahtjev, kao i utvrdili da je apelant odgovoran za neispunjenje ugovora.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, istakao do su neutemeljeni apelantovi revizijski prigovori da se kod ugovora sa klauzulom „ključ u ruke“ (kakav je predmetni ugovor o izvođenju radova), ne može primijeniti odredba članka 131. ZOO, kao i da do neispunjenja u ugovorenom roku nije došlo krivnjom tuženika, nego krivnjom apelanta (kako su pravilno sudili i nižestupanjski sudovi), pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge, u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da izričita suglasnost apelanta za izvođenje dodatnih radova i ugovorna odredba imaju karakter sporazuma iz članka 633. stavak 1. ZOO, te da je pravilno postupio kada je usvojio protutužbeni zahtjev tuženika, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić