Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2031/21 ("ERLETIĆ TRANSPORTI" d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2031/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2031/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "ERLETIĆ TRANSPORTI" d.o.o. Brčko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ERLETIĆ TRANSPORTI" d.o.o. Brčko protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125962 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125962 18 Ps od 25. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "ERLETIĆ TRANSPORTI" d.o.o. Brčko (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Vladimir Blagojević, odvjetnik iz Šamca, podnio je 5. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 125962 20 Rev od 11. ožujka 2021. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125962 19 Pž od 28. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 125962 18 Ps od 25. listopada 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4257/20 od 22. prosinca 2020. godine, u odnosu na predmet broj AP-4413/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Višega privrednoga suda od 28. rujna 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnoga suda od 11. ožujka 2021. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Višega privrednoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Okružnoga privrednoga suda od 15. lipnja 2017. godine usvojen je prijedlog apelanta kao tražitelja ovrhe, radi naplate novčanoga potraživanja prema ovršeniku („Bunić trade“ d.o.o. Čelinac), na ime glavnoga duga, troškova parničnoga postupka i troškova ovršnoga postupka, sve u određenim iznosima, te je određena ovrha na nekretninama ovršenika, predmetna nekretnina bliže označena u izreci toga rješenja.
4. Presudom Okružnoga privrednoga suda od 25. listopada 2019. godine, po tužbi tužiteljice (B.R.), proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Okružnoga privrednoga suda od 15. lipnja 2017. godine na predmetnoj nekretnini, te je naložena obustava ovršnoga postupka.
5. Presudom Višega privrednoga suda od 28. rujna 2020. godine priziv apelanta kao prvotuženika je odbijen i potvrđena je prvostupanjska presuda.
6. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica zaključila ugovor o kupovini stana od „Bunić trade“ d.o.o. Čelinac (kao drugotuženik u ovome postupku) 15. studenoga 2010. godine, da se na istome upisala u knjigu uloženih ugovora 29. siječnja 2018. godine, da je cjelokupna prodajna cijena isplaćena drugotuženiku kao prodavatelju, te da je tužiteljica stupila u posjed predmetnoga stana 2010. godine. Viši privredni sud istakao je da je, nadalje, utvrđeno da je apelant imao potraživanje prema drugotuženiku koje je utvrđeno presudom ovoga suda od 26. kolovoza 2015. godine, te da je po njegovome prijedlogu doneseno rješenje o ovrsi od 21. rujna 2016. godine i to na pokretnim stvarima drugotuženika, ali da isto nije moglo biti provedeno, nakon čega je apelant kao tražitelj ovrhe promijenio predmet i sredstvo ovrhe o čemu je doneseno rješenje od 15. lipnja 2017. godine i čime je dopuštena ovrha na predmetnome stanu, na kojemu se drugotuženik vodio kao nositelj prava vlasništva, te da je izvršena ubilježba rješenja o ovrsi 27. rujna 2017. godine. Viši privredni sud istakao je da je, imajući u vidu sve navedeno, prvostupanjski sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da je tužiteljica na temelju valjanoga pravnoga poslova, u smislu odredbe čl. 23. Zakona o stvarnim pravima, stekla jedan od zakonskih uvjeta za uknjižbu prava vlasništva, a kako je ugovor u cijelosti realiziran isplatom cijene i stupanjem u posjed predmetnoga stana, pravo nije moglo prestati donošenjem rješenja o ovrsi u kojemu je ovrha dozvoljena, tako da nema značaja činjenica da se tužiteljica tek 29. siječnja 2018. godine, tj. nakon donošenja rješenja o ovrsi, na predmetnome stanu uknjižila i kao nositelj prava vlasništva. Viši privredni sud istakao je da je prvostupanjski sud zaključio da kako u vrijeme zaključenja ugovora sa drugotuženikom nije bilo upisanih tereta niti bilo kakvih drugih ograničenja na predmetnome stanu, to znači da je raspolaganje drugotuženika bilo dozvoljeno i ničim ograničeno, pa se ne može govoriti o tomu da je svrha zaključenja ugovora bila da se apelant onemogući u postupku prinudne naplate u postupku koji je slijedio poslije, zbog čega je zaključeno da glede predmeta ovrhe postoji pravo koje sprječava ovrhu iz čl. 51. st. 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZIP). Viši privredni sud istakao je da su neutemeljeni prizivni navodi apelanta da je bitna činjenica, koja bi vodila drukčijoj odluci suda, to što je tužiteljica tek nakon ubilježbe vođenja ovršnoga postupka upisana kao vlasnica predmetnoga stana, te da se vlasništvo stječe tek uknjižbom u zemljišnu knjigu. Viši privredni sud istakao je da odredba čl. 51. ZIP propisuje da osoba koja tvrdi da glede predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, može podnijeti prigovor i tražiti da se ovrha na tomu predmetu proglasi nedopuštenom u obujmu u kojemu su prava treće osobe zahvaćena ovrhom. Viši privredni sud istakao je da je navedenu odredbu prvostupanjski sud pravilno cijenio, jer ona ne podrazumijeva da je isključivo pravo vlasništva pravo koje sprječava ovrhu nego da to može biti i svako drugo pravo (stvarno ili pak obligaciono) koje sprječava ovrhu i upravo je prema osnovnome smislu ove zakonske odredbe prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen. Viši privedeni sud istakao je da se tužiteljica kao kupac drži predmetnu nekretninu u posjedu od 2010. godine, te da se ona u odnosu na sve druge osobe tretira kao pretpostavljenih vlasnik stana sa vlasničkim ovlaštenjima i pravom na njihovu zaštitu odnosu prema drugim osobama, bez obzira što do donošenja rješenja o ovrsi i upisa ubilježbe nije izvršila upis prava vlasništva u javne evidencije. Viši privredni sud naveo je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio relevantne odredbe i procesnoga i materijalnoga prava, te u smislu odredbe čl. 53. st. 5. ZIP izrekao i posljedice usvajanja tužbenoga zahtjeva, koje se odražavaju na daljnji tijek postupka ovrhe, tako da nisu bitni navodi apelanta o vremenu i načinu stjecanja prava vlasništva, u situaciji kada je tužiteljica glede predmetnoga stana koji je predmetom ovrhe dokazala da postoji zakonom zaštićeno pravo koje sprječava ovrhu upravo na način kako to propisuje odredba navedena odredba (čl. 51. st. 1. ZIP). Viši privredni sud istakao je da kada se uz sve navedeno cijeni i dio obrazloženja pobijane presude kojim se zaštita tužiteljici jamči i Ustavom BiH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija), tj. pravo na imovinu tužiteljice, onda takvo obrazloženje koje je pravilno i koje prihvaća i ovaj sud neutralizira sve argumente apelanta.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako je pravno neodrživo to što tužiteljica dulje od 7 godina nije podnijela zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, te da je to učinila tek nakon što je doneseno rješenje o ovrsi i ubilježba istoga, čime je povrijeđena odredba čl. 51. st. 1. ZIP. Apelant također navodi kako su sudovi izašli izvan okvira tužbenoga zahtjeva, jer je tužiteljica tražila da se „utvrdi“ nedopuštenom ovrha, a sud je „proglasio“ nedopuštenom ovrhu, te da shodno tomu sud nije mogao obustaviti ovršni postupak. Relevantni propisi
8. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnome sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnome dijelu glasi:
Član 51. st. 1 Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
Član 53. st. 5.
Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno ukazao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je temeljem čl. 51. st. 1. ZIP proglasio nedopuštenom ovrhu u obujmu u kojemu su prava tužiteljice kao treće osobe bila zahvaćena ovršnim postupkom, shodno čemu je temeljem čl. 55. st. 5. ZIP naložena obustava ovršnoga postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić