Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-133/20 (Z. D.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Uknjižba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-133/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 133/20, rješavajući apelaciju Zuhdije Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhdije Dedića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 074212 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 074212 16 P od 25. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zuhdija Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kulen-Vakufa podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 074212 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 074212 16 P od 25. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tužene A. D. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. maja 2021. godine, tužena 10. maja 2021. godine i Općinski sud 26. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 074212 16 P od 25. decembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretnini bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekst: predmetna nekretnina), te da se na temelju presude čije je donošenje zatraženo u zemljišnoj knjizi upiše brisanje i prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sa tužene u apelantovu korist sa dijelom 1/1, kao i da se tužena obaveže da mu nadoknadi parnične troškove u određenom iznosu. Istovremeno, usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, slijedom čega je utvrđeno da je tužena stekla pravo posjeda na predmetnoj nekretnini, pa će se tužena na temelju ove presude po njenoj pravomoćnosti upisati u katastarskom operatu Grada Bihaća kao posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini uz istovremeno brisanje apelantovog prava posjeda. Također, obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan, a tužena je oslobođena od plaćanja troškova sudske takse na protivtužbu u određenom iznosu.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je nakon zaključenja pripremnog ročišta koje je održano 15. maja 2018. godine tužena putem svog punomoćnika pismenim podneskom od 20. juna 2018. godine podnijela prijedlog za izvođenje novih dokaza (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, očitujući se na navedeni prijedlog, apelantov punomoćnik se na glavnoj raspravi od 7. septembra 2018. godine protivio izvođenju novopredloženih dokaza jer su ti dokazi predloženi nakon zaključenja pripremnog ročišta, pozivajući se pritom na odredbu člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ističući da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane tom odredbom, smatrajući da je tužena mogla do pripremnog ročišta pribaviti dokaze koje je tek kasnije predložila. Unatoč protivljenju apelantovog punomoćnika prijedlogu tužene za izvođenje novih dokaza, ukazano je da je Općinski sud taj prijedlog usvojio jer iz fotokopija predloženih dokaza nesumnjivo proizlazi da ih je tužena pribavila iz Arhiva Unsko-sanskog kantona, što upućuje na zaključak da ih ona prije toga nije ni posjedovala i da se radi o ispravama iz predmeta nadležnog organa uprave Općine Bihać koji je formiran po zahtjevu D. H., oca tužene i apelantovog brata (u daljnjem tekstu: pravni prednik) za izdavanje urbanističke saglasnosti vezano za predmetnu nekretninu. Isto tako, navedeno je kako je tužilac na pripremnom ročištu predložio dokaze saslušanjem svjedoka na okolnost čijim sredstvima i za čije potrebe je kupljena predmetna nekretnina, istrajavajući pritom na tvrdnji da ju je on kupio za svoje potrebe i svojim sredstvima, to je Općinski sud bio uvjerenja da je tužena učinila vjerovatnim da do zaključenja pripremnog ročišta nije mogla bez svoje krivice predložiti kao dokaz materijalne isprave predložene u pismenom podnesku od 20. juna 2018. godine jer ih na pripremnom ročištu nije ni imala.
7. Nadalje, Općinski sud je istakao da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da se predmetna nekretnina nalazi u Bihaću i upisana je u posjedovnom listu kao apelantov katastarski posjed sa dijelom 1/1, a upis je izvršen 2000. godine na osnovu Ddpunskog rješenja o nasljeđivanju, dok je u zemljišnoknjižnom ulošku kao vlasnik sa dijelom 1/1 upisana tužena temeljem dopunskog rješenja o nasljeđivanju od 13. juna 2014. godine. Zatim, utvrđeno je da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 21. aprila 1986. godine zaključenog između prodavaca M. O. i O. O. i pravnog prednika kao kupca pravni prednik upisao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini, a temeljem ugovora o diobi i kupoprodajnog ugovora kao posjednik je upisan pravni prednik sa dijelom 1/1, da je dobio rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju stambenog objekta na predmetnoj nekretnini, kao i da je platio prodavcima cijenu za nekretninu. Također, utvrđeno je da je 27. decembra 1989. godine tužena, koja je tada bila malodobna i koju je zastupala njena majka i zakonska zastupnica B. S., podnijela sudu tužbu protiv pravnog prednika radi utvrđivanja očinstva za tuženu rođenu 14. novembra 1989. godine, te da je pravni prednik znao da je njegova vanbračna supruga u drugom stanju i da je od nje zahtijevao da izvrši prekid trudnoće, na šta ona nije pristala i da ju je zbog toga istjerao iz kuće, zbog čega je i prekinuta njihova vanbračna zajednica. Isto tako, utvrđeno je da je 12. juna 1992. godine pravni prednik poginuo kao vojno lice.
8. Također, utvrđeno je da je parnični postupak za utvrđenje očinstva okončan presudom od 29. novembra 2011. godine, koja je postala pravomoćna 30. decembra 2011. godine, a kojom je utvrđeno da je umrli pravni prednik biološki otac tužene, te da je prije okončanja parničnog postupka za utvrđenje očinstva apelant dopunskim rješenjem o nasljeđivanju od 21. marta 2000. godine proglašen nasljednikom na predmetnoj nekretnini upisanoj u posjedovni list sa dijelom 1/1. Zatim, utvrđeno je da je nakon okončanja parničnog postupka radi utvrđivanja očinstva tužena pokrenula ostavinski postupak iza svog oca na zaostavštini koju, pored ostalog, čini predmetna nekretnina upisana u zemljišnoknjižnom ulošku, da je dopunskim rješenjem o nasljeđivanju od 13. juna 2014. godine tužena proglašena zakonskom nasljednicom iza umrlog pravnog prednika, između ostalog, i na predmetnoj nekretnini, pa je temeljem tog rješenja u zemljišnoknjižnom ulošku uknjižena kao vlasnik te nekretnine sa dijelom 1/1. Isto tako, utvrđeno je da od zaključenja pismenog kupoprodajnog ugovora pa dvije ili tri godine poslije rata nije niko koristio predmetnu nekretninu, a onda je na parcelu došao apelant i sa svojim bratom A. D. očistio parcelu i oko cijele parcele su postavili ogradu, a nakon toga najmanje 10–12 godina niko više nije dolazio na tu parcelu, već je čistio jedan od prodavaca nekretnine, sve dok se nije pojavila tužena koja unazad tri-četiri godine održava nekretninu i u posjedu je i sada predmetne nekretnine. Najzad, utvrđeno je da su apelant i njegov brat A. D. znali da je majka tužene bila u vanbračnoj zajednici sa njihovim bratom, tj. pravnim prednikom i da je nakon okončanja te zajednice rodila dijete jer su mu javili u Njemačku.
9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je citirao relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima i naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da apelant nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke propisane citiranom odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u njegovu korist jer nije dokazao da je savjestan posjednik, a niti je dokazao da je predmetnu nekretninu držao u posjedu potrebno vrijeme propisano navedenom zakonskom odredbom. Naime, ukazano je da njegov posjed nije savjestan i pribavljen je zloupotrebom povjerenja jer je prije nego što je inicirao ostavinski postupak iza pravnog prednika s namjerom da se na predmetnoj nekretnini temeljem nasljedstva upiše kao vlasnik i posjednik te nekretnine znao da je pravni prednik živio u vanbračnoj zajednici sa majkom tužene, da je ona bila trudna, da je rodila kćerku i da je u toku postupak za utvrđenje očinstva. Budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda utvrđeno da je pravni prednik biološki otac tužene, a odredbom člana 323. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano je da nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari, to proizlazi da apelant nije mogao ni biti zakonski posjednik predmetne nekretnine, bez obzira na to što se već u katastarskom operatu upisao kao posjednik te nekretnine. Naime, navedeno je da je to zbog toga jer je taj upis rezultat zloupotrebe povjerenja i nesavjesnosti, a tužena je kao kćerka pravnog prednika jedina zakonska nasljednica iza njega, slijedom čega je prema navedenoj zakonskoj odredbi postala posjednik predmetne nekretnine u trenutku smrti pravnog prednika, a to je 12. juna 1992. godine, nezavisno od toga kada je faktički došla u posjed predmetne nekretnine. Zbog toga je apelantov tužbeni zahtjev i odbijen kao neosnovan.
10. Osim toga, Općinski sud je istakao da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužena na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva nasljeđivanjem iza pravnog prednika i upisom tako stečenog prava u zemljišne knjige, te da se od tada nalazi i u faktičkom posjedu te nekretnine, ali da je u katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine upisan apelant sa dijelom 1/1. Kod takvog činjeničnog stanja, a imajući u vidu citirane odredbe člana 326. stav 5. i člana 335. Zakona o stvarnim pravima i člana 54. st. 1. i 2. ZPP-a, ukazano je da je jasno da se pravo na posjed može utvrđivati samostalnom tužbom, u konkretnom slučaju protivtužbom, kao i da tužena za to ima pravni interes koji se ogleda u činjenici da je ona vlasnik predmetne nekretnine, te da je od uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama i u posjedu te nekretnine, ali da je u katastarskom operatu kao posjednik upisan apelant pa je jasno da utvrđenje njenog prava posjeda na predmetnoj nekretnini ima cilj upis posjeda u katastarskom operatu u njenu korist i brisanje apelanta. Stoga su neosnovani apelantovi navodi da se ne može zahtijevati utvrđivanje prava posjeda na način kako je tužena opredijelila svoj protivtužbeni zahtjev jer iz navedenih odredaba proizlazi da može.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 074212 19 Gž od 7. novembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u određenom iznosu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer nije dokazao da je predmetnu nekretninu pravni prednik kupio za njega za njegov novac, a ne sebi. Naime, apelant je tvrdio da pravni prednik nije imao novac da kupi nekretninu sebi. Nadalje, ukazano je da je pravilno usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, te da je prvostepeni sud za takvu odluku dao razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud, te ih neće niti ponavljati i upućuje na to obrazloženje. Isto tako, navedeno je da je suprotno navodima žalbe prvostepeni sud pravilno i potpuno cijenio sve dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dao razloge zašto je i koji iskaz svjedoka i stranaka prihvatio, a zašto drugi nije. Također, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 7. i 8. ZPP-a i istakao da ocjeni dokaza koju daje sud stranke ne mogu suprotstaviti svoju ocjenu i svoje viđenje kako je sud trebao dokaze cijeniti. Nadalje, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe materijalnog prava na koje se pozvao i citirao ih u obrazloženju presude. Najzad, istaknuto je da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno cijenio da apelant nije bio savjestan jer to što je tužena nastavila započeti prekinuti postupak utvrđivanja očinstva poslije rata, tj. tek 2010. godine ne ukazuje na njegovu savjesnost. Naime, zašto je onda apelant podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva temeljem dosjelosti kad je tvrdio da je nekretninu pravni prednik kupio njemu za njegov novac i zašto ako je to tako bilo nije nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora pravni prednik dopustio da se apelant upiše kao vlasnik, a to je mogao da uradi i nakon što se tužena rodila 1989. godine pa sve do smrti pravnog prednika 1992. godine. Najzad, ukazano je da to čak nije uradio u ostavinskom postupku, iako je pravni prednik bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant navodi da su proizvoljno redovni sudovi primijenili odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima jer je on dokazao da je preko 20 godina imao savjestan posjed nekretnine, a temeljem rješenja o nasljeđivanju taj je posjed postao i zakonit, tako da je u svakom slučaju apelant dokazao svoje pravo vlasništva. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i odredbu člana 323. stav 1. Zakona o stvarnim pravima jer tužena nije mogla steći ni nasljedni posjed na predmetnoj nekretnini jer predmetna nekretnina nije ni bila imovina pravnog prednika jer je kupljena apelantovim novcima i za njegove potrebe, a pravni prednik je bio nosilac samo knjižnog prava. Nadalje, apelant ukazuje da su redovni sudovi usvojili protivtužbeni zahtjev tužene iako ona nikad nije bila u posjedu predmetne nekretnine, te iako je nesavjesno postupala vodeći ostavinski postupak o istoj imovini o kojoj je već vođen ostavinski postupak, a za koji postupak i rješenje o nasljeđivanju je znala jer je svojevremeno vodila i parnični postupak protiv apelanta i povukla tužbu, da bi potom pokrenula ostavinski postupak o predmetnoj nekretnini, a što je sve izvedenim dokazima dokazano. Isto tako, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao nikakvo obrazloženje o žalbenom navodu apelanta koji se tiče povrede odredbe čl. 77. i 102. stav 2. ZPP, jer je prvostepeni sud dozvolio tuženoj da u fazi glavne rasprave predlaže nove dokaze iako ona nije dokazala da ih bez svoje krivice nije mogla predložiti na pripremnom ročištu. Najzad, apelant ukazuje da svjesno postupanje Općinskog suda protivno odredbama ZPP ugrožava pravnu sigurnost te načelo jednakosti stranaka u postupku.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer je taj sud apelantu omogućio pravo na pravično suđenje na način da je u postupku po žalbi o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, navedeno je da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, pa je predloženo da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
16. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani.
17. Tužena je citirala relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima i istakla da su navodi apelacije neosnovani.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 54. st. (1) i (2) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 102. stav (2) (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
19. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58. st. (1) i (2) (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
Član 323. stav (1) (1) Nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca bez obzira kad je stekao faktičku vlast na stvari.
Član 326. stav (5) (5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.
Član 335.
Pravo na posjed može se utvrđivati i štiti pred sudom, nezavisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 074212 19 Gž od 7. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, tadašnji apelantov punomoćnik je osporenu presudu primio 22. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini po zahtjevu iz tužbe i utvrđenje prava posjeda na toj nekretnini i upis tog prava u katastarskim knjigama po zahtjevu iz protivtužbe, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelant ukazuje da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da apelant nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u njegovu korist jer nije dokazao da je savjestan posjednik, a niti je dokazao da je predmetnu nekretninu držao u posjedu potrebno vrijeme propisano navedenom zakonskom odredbom. S druge strane, da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužena na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva nasljeđivanjem iza pravnog prednika i upisom tako stečenog prava u zemljišne knjige, da se od tada nalazi i u faktičkom posjedu te nekretnine, te da je, u smislu člana 326. stav 5. i člana 335. Zakona o stvarnim pravima i člana 54. st. 1. i 2. ZPP-a, jasno da se pravo na posjed može utvrđivati samostalnom tužbom, u konkretnom slučaju protivtužbom, kao i da tužena za to ima pravni interes koji se ogleda u činjenici da je ona vlasnik predmetne nekretnine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je ovakve zaključke prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, odnosno da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe materijalnog prava na koje se pozvao. Nadalje, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove navode u vezi s povredom člana 102. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je usvojen prijedlog tužene za izvođenje novih dokaza jer ih je tužena pribavila iz Arhiva Unsko-sanskog kantona, što upućuje na zaključak da ih ona prije toga nije ni posjedovala, a kako je apelant na pripremnom ročištu predložio dokaze saslušanjem svjedoka na okolnost čijim sredstvima i za čije potrebe je kupljena predmetna nekretnina, istrajavajući pritom na tvrdnji da ju je on kupio za svoje potrebe i svojim sredstvima, to je tužena učinila vjerovatnim da do zaključenja pripremnog ročišta nije mogla bez svoje krivice predložiti materijalne isprave kao dokaz. Ustavni sud zapaža da navedene odredbe propisuju da „stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu“. Imajući u vidu navedeno i obrazloženje prvostepenog suda, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju u ovom dijelu. Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini, kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantove navode da je podnio apelaciju radi ugrožavanja pravne sigurnosti te načela jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode obrazlaže u kontekstu proizvoljne primjene relevantnih propisa, odnosno toga da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku, što je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su Općinski sud i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima ugrozili pravnu sigurnost te načelo jednakosti stranaka u postupku.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, kao i da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio odluku, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić