Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/20 (A.S.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-59/20, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 053208 16 Rsž od 17. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 8. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 053208 16 Rsž od 17. novembra 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-684/17 od 22. maja 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv presude Kantonalnog suda od 17. novembra 2016. godine jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 053208 17 Rev od 1. oktobra 2019. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 053208 15 Rs od 12. februara 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud poništi kao nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu broj 194-211/15 od 26. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu ugovora o radu), te da naloži tuženom „Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj uspostavi radno-pravni status na neodređeno vrijeme počev od 26. marta 2015. godine na poslovima radnog mjesta "šivač" u skladu sa ugovorom o radu od 1. aprila 2000. godine.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacijskih razloga uz obrazloženje da je došlo do ukidanja proizvodnih i pratećih procesa na lokaciji Goruša, te da je ukinuto radno mjesto apelantice. Dalje je naveo da je tuženi donio elaborat o smanjenju broja zaposlenih zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga u kojem je navedeno da zbog negativnog bilansa poslovanja, dugogodišnje recesije u autoindustriji, koja je uticala na smanjenje obima posla, te gubitka programa Q5, neophodno izvršiti reorganizaciju proizvodnje, što za posljedicu ima promjene u sistematizaciji u vidu smanjenja broja izvršilaca na određenim radnim mjestima. Također je konstatovano da tuženi neće biti u mogućnosti da izvrši raspoređivanje na druga radna mjesta, jer su sve sadašnje pozicije na granici optimalnog broja zaposlenika, te su radna mjesta na kojima je potrebno pristupiti optimizaciji broja zaposlenika šivač, kontrolor gotovih proizvoda, operater na ručnom radu, operater u skladištu.
5. Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 87. stav (1) tačka 1), te čl. 98. i 99. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te naveo da je tuženi postupio po navedenim odredbama. Zatim je ukazao da je u elaboratu o smanjenju broja zaposlenih tuženi naveo razloge koji su doveli do potrebe reorganizacije i smanjenja broja zaposlenih, te radna mjesta na kojim je došlo do smanjenja broja zaposlenih, među njima i radno mjesto "šivač", kao i broj radnika kojima se otkazuju ugovori o radu. Dalje je ukazao da je tuženi dokazao da je došlo do organizacijskih promjena, pa se, između ostalog broj zaposlenika na radnom mjestu "šivač" smanjio na nula zaposlenika, što apelantica nijednim dokazom nije opovrgla. Dalje je naveo da je nakon sačinjavanja elaborata, tuženi isti dostavio Vijeću zaposlenika, sa pozivom da u roku 10 dana iznese mišljenje o elaboratu, te time je otpočeo sa konsultacijama sa Vijećem zaposlenika i to 30 dana prije donošenja odluke o otkazu. Općinski sud je ukazao da Vijeće zaposlenika nije imalo primjedbi na sačinjeni elaborat, te je dalo saglasnosti za otkaze ugovora o radu za svakog radnika pojedinačno, navedenih na dostavljenim spiskovima, a među njima i saglasnost za otkaz ugovora apelantici. Dalje je naveo da je prema elaboratu i molbama upućenim drugom poslodavcu, tuženi pokušao višak zaposlenika zaposliti kod drugog poslodavca, dok je apelantici ponudio i zaključenje novog ugovora o radu, čime je u cijelosti izvršio svoju obavezu iz člana 87. ZOR-a. Općinski sud je naveo da na donošenje odluke nije od uticaja činjenica da je apelantici otkazan ugovor o radu u vrijeme kada se nalazila na porodiljskom odsustvu, jer iz odredbe člana 87. ZOR-a ne proizlazi da se ovoj kategoriji zaposlenika ne može dati otkaz zbog ekonomskih, organizacijskih ili tehničkih razloga. Dalje je ukazao na čl. 53., 54. i 55. ZOR-a, te naveo da ove odredbe štite trudnice i porodilje od diskriminacije po ovom osnovu. Zatim je naveo da u situaciji kada su kod poslodavca nastupile organizacijske i ekonomske poteškoće onda to nije zapreka da se porodilji da otkaz zbog organizacijskih i ekonomskih razloga. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantici nije dat otkaz zbog toga što se nalazila na porodiljskom odsustvu, a pošto je tuženi dokazao da je imao ekonomske i organizacijske razloge za otkaz to je neosnovan stav apelantice da je odluka o otkazu ništavna. Općinski sud je također istakao da je apelantici ponuđeno i zaključenje ugovora o radu, kod drugog poslodavca, što je apelantica odbila, a čijim zaključenjem ne bi došlo do prekida porodiljskog odsustva i ukidanja naknade koja se isplaćuje za vrijeme porodiljskog odsustva.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 053208 16 Rsž od 17. novembra 2016. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
7. Kantonalni sud je naveo da se predmetni otkaz ugovora o radu temelji na odredbama iz člana 87. stav (1) tačka 1) ZOR-a uz proceduru propisanu odredbama čl. 98. i 99. ZOR-a. Dalje je naveo da elaborat o smanjenju broja zaposlenih koji je sačinio tuženi na koji je vijeće nakon konsultacija dalo saglasnost, sadrži sve elemente propisane odredbama člana 99. ZOR-a. Zatim je ukazao da je neosnovan u žalbi ponovljeni prigovor koji se odnosi na primjenu odredbi iz čl. 53., 54. i 55. ZOR-a, jer apelantica smatra da joj ugovor o radu nije mogao prestati za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz navedenih odredbi ne proizlazi takva zabrana. Kantonalni sud je ukazao da je u članu 53. ZOR-a propisana zabrana poslodavcu prema kojoj on ne može odbiti da zaposli ženu ili joj otkazati ugovor o radu ili rasporediti na druge poslove, zbog njene trudnoće uz izuzetak propisan u članu 54. stav 1. ZOR-a. Dakle, prema navedenim odredbama raspored na druge poslove bi došao u obzir ako je to u interesu zdravstvenog stanja uposlenice što utvrđuje ovlašteni ljekar odnosno poslodavac može rasporediti uposlenicu iz stava 1. člana 54. na druge poslove uz njen pristanak. Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi slijedi da se njima štite trudnice i porodilje od diskriminacije, zbog stanja u kojem se nalaze, odnosno da trudnoća ili porodiljstvo ne bi smjeli biti razlog za diskriminaciju. Zatim je naveo da u konkretnom slučaju, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud apelantici radni odnos nije prestao zbog trudnoće ili porodiljstva, već zbog ekonomskih i organizacionih razloga, što navedeni žalbeni prigovor čini neosnovanim. Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi apelantice za ishod spornog odnosa i ovog žalbenog postupka nisu od značaja, radi čega ih, saglasno odredbama iz člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), neće posebno ni cijeniti.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 053208 17 Rev od 1. oktobra 2019. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene odluke.
9. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, te je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora, koju je apelantica označila u tužbi (označena vrijednost predmeta spora 5.100,00 KM) iz čega proizilazi da imovinski cenzus, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren. Vrhovni sud je naveo da ne postoje uslovi za dopuštenost vanredne (izuzetne) revizije u ovom slučaju (u smislu člana 237. st. (3) i (4) tačka 3) ZPP-a), iako je to apelantica predložila u reviziji, smatrajući da se apelantici na porodiljskom odsustvu nije mogao otkazati ugovor o radu. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi, koji su zakonom propisani, da bi revizijski sud mogao cijeniti da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima odnosno da su ispunjeni uslovi za dopuštenost izuzetne revizije, nego da se u reviziji radi o iznošenju činjeničnih prigovora i ukazivanju na povredu procesnog i materijalnog prava u "nižestepenom" postupku.
10. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica navodi "sve i da su postojali zakonski razlozi za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 87. ZOR-a, dakle sve i da su postojali ekonomski i organizacijski razlozi na koje se nižestepeni sudovi pozivaju i da je radno mjesto apelantice ukinuto, tuženi, kao poslodavac, ne može za vrijeme neprekidnog trajanja porodiljskog odsustva od godinu dana, otkazati ugovor o radu apelantici niti može izvršiti njenu odjavu sa osiguranja jer sva prava i obaveze iz radnog odnosa, kao i prava i obaveze iz obaveznog osiguranja u tom periodu miruju". Apelantica ukazuje da je Evropski sud pravde zauzeo stav o zabrani otpuštanja u periodu od početka trudnoće do kraja porodiljskog odsustva i to u više svojih odluka, a posebno u predmetu broj: C-232/09 Pita Danosa protiv LKB Lizings, kao i u predmetu Paguav iz 2007. godine upravo s obzirom na štetne efekte koje rizik od otpuštanja može imati na fizičko i mentalno stanje trudnica, porodilja i dojilja, te da navedeni stav proizilazi iz člana 10. direktive 92/85 Evropske unije. Osim toga, apelantica se poziva i na povredu prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagali niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
Relevantni propisi
11. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 53.
Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je, osim u slučajevima iz člana 54. stav 1. ovog zakona, rasporediti na druge poslove.
Član 54. stav (1) Žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenja djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik.
Član 55.
Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno.
Na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika, žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja.
2. Otkaz ugovora o radu Član 87. stav (1) tačka 1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda proizlazi da se predmetni otkaz ugovora o radu temelji na odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-a uz proceduru propisanu odredbama člana 98. i 99. ZOR-a, te da u konkretnom slučaju, apelantici radni odnos nije prestao zbog trudnoće ili porodiljstva, već zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizilazi da je apelantici ponuđeno i zaključenje ugovora o radu, kod drugog poslodavca, što je apelantica odbila, a čijim zaključenjem ne bi došlo do prekida porodiljskog odsustva i ukidanja naknade koja se isplaćuje za vrijeme porodiljskog odsustva. Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao slične apelacione navode u predmetu AP 3307/15 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3307/15 od 15. novembra 2017. godine, tačka 51., dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je naveo: "U vezi s apelanticinim prigovorima koje je iznosila i tokom postupka a koje se tiču kršenja relevantnih odredaba ZOR-a, i to čl. 53. i 54. stav (1) navedenog zakona, zbog apelanticinih tvrdnji da sporna rješenja nisu mogla biti donesena s obzirom na trudničko bolovanje na kojem se u to vrijeme nalazila, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom pravcu naveli da apelantici radni odnos nije prestao zbog bolovanja (trudnoće), već zbog ukidanja njenog radnog mjesta, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer takvo obrazloženje upravo korespondira sa relevantnim odredbama ZOR-a na koje se apelantica pozvala. Naime, odredba člana 53. ZOR-a propisuje da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili da joj zbog toga otkaže ugovor o radu, ili da je, osim u slučajevima iz člana 54. stav 1. Zakona, rasporedi na druge poslove, a iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelanticina trudnoća u relevantnom periodu nije bila prepreka za apelanticu ni prilikom stupanja u radni odnos u FMO, ni prilikom prestanka radnog odnosa, budući da je apelantici radni odnos prestao zbog drugih razloga. Stoga se apelanticino pozivanje na kršenje citiranih odredaba ZOR-a u okolnostima konkretnog slučaja čini neutemeljenim."
16. Ustavni sud je također, imao u vidu i odluku Evropskog suda pravde u predmetu Pita Danosa protiv LKB Lizings na koju se apelantica pozvala, ali da navedena odluka ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantičinom slučaju (iz navedene odluke slijedi da je gospođa Danosa bila članica uprave kojoj je tokom trudnoće prestao ugovor, a ona je tvrdila da je prestanak ugovora bio posljedica njene trudnoće, dok u konkretnom slučaju apelantica tvrdi da sve i da su postojali zakonski razlozi za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 87. ZOR-a, tuženi, kao poslodavac, nije mogao za vrijeme neprekidnog trajanja porodiljskog odsustva od godinu dana, otkazati ugovor o radu apelantici).
17. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić