Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/20 (D. T.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 425/20, rješavajući apelaciju Dragane Tutorić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Tutorić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 056121 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragana Tutorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 056121 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 11. i 12. maja 2021. godine od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske- Sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, kao zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 14. maja 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je 17. maja 2021. godine dostavila odgovor na apelaciju, koji je dopunila 20. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 056121 17 Rs od 30. marta 2018. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev, pa su rješenja organa tužene, Odbora državne uprave za žalbe (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 30. marta 2017. godine i ministra unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 23. februara 2017. godine, poništena kao nezakonita, te obavezana tužena da apelantici naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je sporno Rješenje prvostepenog organa od 23. februara 2017. godine donijeto na osnovu člana 86 stav 1 tačka v) Zakona o državnim službenicima, te da je istim apelantici (raspoređenoj na radno mjesto rukovodilac Odsjeka za upravno-pravne poslove PS Sokolac, CJB Istočno Sarajevo) prestao radni odnos 2. februara 2017. godine, voljom državnog službenika. Naime, u obrazloženju spornog rješenja je navedeno da se apelantica 16. februara 2017. godine obratila zahtjevom za sporazumni prestanak radnog odnosa, od dana kada je imenovana na funkciju izvršnog direktora za pravne, kadrovske i opšte poslove (u daljnjem tekstu: izvršni direktor) u JP „Šume RS“ a.d. Sokolac, s obzirom da ju je navedeno preduzeće imenovalo za izvršnog direktora, na period od četiri godine, počev od 3. februara 2017. godine. Nadalje je istakao da je apelantica u navedenom zahtjevu navela i da se 3. februara 2017. godine obratila prvostepenom organu zahtjevom za mirovanje radnog odnosa u smislu člana 93 Zakona o radu (koji je odbijen), jer je izvršni direktor JP „Šume RS“ a.d. Sokolac reizborna funkcija, pa stoga za to vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju u vrijeme obavljanja javne funkcije, te da se pozivala na odredbu člana 86 stav 1 tačka j) Zakona o državnim službenicima i zahtijevala sporazumni prekid radnog odnosa.

7. Osnovni sud je ukazao da je članom 86 Zakona o državnim službenicima regulisan prestanak radnog odnosa, te istakao da nije sporno da iz apelantičinog zahtjeva za prestanak radnog odnosa, te spornog rješenja prvostepenog organa, proizilazi da je apelantica zahtijevala sporazumni raskid radnog odnosa. Međutim, tužena je pogrešno navela u izreci osporenog rješenja da apelantici prestaje radni odnos voljom državnog službenika. Naime, Zakonom o državnim službenicima regulisano je pitanje načina prestanka radnog odnosa, s tim što u odredbi člana 86 nije propisano da radni odnos državnog službenika prestaje na osnovu sporazuma, nego je to propisano članom 177 Zakona o radu. U vezi s tim je istakao da u osporenom rješenju prvostepenog organa nesporno navodi apelantičin zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa, pa se u konkretnom slučaju ne radi o izraženoj volji državnog službenika, dakle apelantice, da joj prestaje radni odnos u smislu citirane zakonske odredbe, već je zahtijevala sporazumni prestanak radnog odnosa, koji se zaključuje između apelantice i poslodavca. Dakle, sporazum kojim će se regulisati prava i obaveze radnika i poslodavca do prestanka i nakon prestanka radnog odnosa.

8. Osnovni sud je istakao da je u navedenim okolnostima tužena mogla donijeti rješenje kojim se odbacuje zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa kao nedopušten, jer zakon nije regulisao pitanje sporazumnog prestanka radnog odnosa. Dakle, izjava apelantice koja se odnosi na zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa ne može se smatrati jednostranom izjavom, tj. voljom apelantice o prestanku radnog odnosa, već to treba ocijeniti kao zahtjev za dvostrano odlučivanje o prestanku radnog odnosa, tj. za zaključenje sporazuma, pa je prvostepeno rješenje nezakonito. Osnovni sud je nadalje istakao da je na navedeno rješenje apelantica izjavila žalbu drugostepenom organu, koje je donijelo rješenje od 30. marta 2017. godine kojim je odbijena apelantičina žalba kao neosnovana, ocjenjujući da je prvostepeni organ pravilno postupio pozivajući se na član 86 stav 1 tačka

v) Zakona o državnim službenicima. Naime, s obzirom da je i drugostepeni organ, kao i prvostepeni organ tužene, na isti način odlučio, pa kako je nezakonito prvostepeno rješenje, kako je to navedeno, samim tim je nezakonito i drugostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa.

9. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 056121 18 Rsž od 7. septembra 2018. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantica 16. februara 2017. godine podnijela prvostepenom organu prijedlog za sporazumni prestanak radnog odnosa. Naime, sporazumni prestanak radnog odnosa regulisan je odredbom člana 117 Zakona o radu, a pored pismene forme da bi proizveo pravno dejstvo on mora biti potpisan (stav član 117. Zakona o radu), što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je pravilno zaključio prvostepeni sud da tužena nije mogla na osnovu podnesenog prijedloga za sporazumni prestanak radnog odnosa donijeti pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice pozivajući se na odredbu člana 86 stav 1 tačka v) Zakona o državnim službenicima (voljom državnog službenika). Takođe je istakao da, saglasno navedenoj odredbi Zakona o državnim službenicima, apelantica nije dala izjavu na osnovu koje bi se na nesumnjiv način mogla utvrditi njena volja da joj kod tuženog prestaje radni odnos, a da to ne proizilazi ni iz podnesenog prijedloga za sporazumni prestanak radnog odnosa.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 056121 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine usvojena je revizija tužene, te obje nižestepene presude preinačene na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Takođe, navedenom presudom obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao šta je propisano odredbama člana 237 st. 2, 3 i 4 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), te je istakao da je tužena izjavila reviziju, pozivom na navedene odredbe ZPP. Naime, tužena je jasno označila materijalnopravno pitanje, koje se odnosi na stav o tome koje će se materijalno pravo primijeniti na konkretan slučaj, o kojem pravnom pitanju postoji različita praksa sudova (u prilog toj tvrdnji je dostavila odluku Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 224086 17 Rsž od 20. februara 2018. godine i Odluku Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 208709 18 Rev od 23. avgusta 2018. godine u kojim je, kod slične činjenične i pravne situacije, izražen drugačiji stav od stava koji je zauzeo drugostepeni sud u pobijanoj presudi u pogledu pitanja koje će se materijalno pravo primijeniti), pa je dozvoljeno raspravljanje o predmetnoj reviziji, bez obzira što vrijednost pobijane presude ne prelazi 30.000,00 KM.

13. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi na rješenje predmetnog spora primijenili odredbe Zakona o radu, jer je odredbom člana 9 Zakona o državnim službenicima regulisano da se na prava i dužnosti državnih službenika, koja nisu uređena odredbama tog zakona, primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Naime, nižestepeni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju tužena nije postupila u skladu sa odredbom člana 177 Zakona o radu, budući da nije sa apelanticom zaključila obostrano potpisan sporazum o prestanku radnog odnosa, pa su udovoljili tužbenom zahtjevu. U vezi s tim je naveo da je pravilno tužena istakla da su nižestepeni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. Saglasno odredbi člana 1 Zakona o državnim službenicima, na regulisanje radnopravnog statusa apelantice kao državnog službenika, o kojem govori odredba člana 2 stav 2 navedenog zakona, imaju se primijeniti odredbe tog zakona, kojim je regulisan i prestanak radnog odnosa.

14. Vrhovni sud je istakao da je apelantica podnijela zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa, uz obrazloženje da joj je taj prestanak potreban jer je odlukom Nadzornog odbora JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac 2. februara 2017. godine imenovana na funkciju izvršnog direktora u upravi tog preduzeća, na period od četiri godine, a da tužena nije udovoljila njenom, ranije stavljenom, zahtjevu za mirovanje radnog odnosa. Naime, na taj način je apelantica iskazala nesumnjivu volju da joj radni odnos kod tužene prestane. Zatim je istakao da nije ni sporno da je apelantica faktički prestala raditi kod tužene i počela raditi na novom radnom mjestu, kod drugog poslodavca, i prije podnošenja zahtjeva za prestanak radnog odnosa. Slijedom toga, bili su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 86 stav 1 tačka v) Zakona o državnim službenicima, pa tužena nije pogriješila kada je donijela rješenje u kojem je konstatovala da apelantici prestaje radni odnos njenom voljom. Takođe je istakao da zaključku, da je apelantica opisanim zahtjevom izrazila volju za prestanak radnog odnosa kod tužene, doprinosi i činjenica da u tom zahtjevu nije navela nikakva pitanja i zahtjeve o kojima bi se morala sporazumijevati sa tuženom, odnosno nije spomenula nikakva prava i obaveze nje, kao radnika, i tužene, kao poslodavca, do prestanka i nakon prestanka radnog odnosa, o čemu bi trebali zaključiti sporazum u pismenoj formi, pa se ne radi o sporazumnom prestanku radnog odnosa iz odredbe člana 177 Zakona o radu i pod uslovom da se ova odredba može primijeniti u razrješenju konkretne pravne stvari. Međutim, u ovom slučaju se ne može primijeniti navedena odredba Zakona o radu, na kojoj su nižestepeni sudovi temeljili svoje odluke. Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica, radeći kod tužene, imala status državnog službenika, u smislu odredbe člana 27 stav 1 tačka đ) Zakona o državnim službenicima, pa se njen radnopravni status ima regulisati na osnovu odredbi tog zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o radu, što znači da se u pogledu prestanka radnog odnosa imaju primijeniti odredbe člana 86 Zakona o državnim službenicima, kojim je to pitanje detaljno regulisano.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)

16. Apelantica je istakla da je stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci potpuno pogrešan, da predstavlja pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Takođe je istakla da se stav Vrhovnog suda zasniva na istom zaključivanju kao i ono kojim je pribjegao organ tužene, odnosno da takođe gradi pretpostavke šta je to mogla apelantica da želi, tj. kakva je to njena bila stvarna volja, koja ne proizilazi iz sadržaja zahtjeva za sporazumni prestanak radnog odnosa kojeg je apelantica podnijela. Naime, u bilo kom postupku potrebno je nesumnjivo i pouzdano utvrditi stvarnu volju onog lica čija volja se ocjenjuje i pravno je kvalifikuje, a to Vrhovni sud nije učinio (kao ni organi tužene), već je svoju odluku donio na osnovu pretpostavki i posrednih odlučivanja.

17. Pored navedenog, apelantica je istakla da je Vrhovni sud prihvatio, razmatrao i odlučivao po reviziji tužene koja je po zakonu (i po njenom sadržaju) bila nedozvoljena. Naime, iz sadržaja revizije tužene može se zaključiti da tužena smatra da je za odluku u konkretnom sporu važno (u smislu revizijskog uslova iz člana 237 stav 3 ZPP) riješiti da li je apelantica u formi i sadržaju svog zahtjeva za sporazumni prestanak radnog odnosa izrazila izričitu i takvu volju koja bi mogla predstavljati osnov i razlog za prestanak radnog odnosa. Dakle, suštinsko pitanje koje je potencirala tužena jeste pitanje apelantičine volje, koje nema pravnu prirodu, odnosno ono nije materijalnopravno, a ni procesnopravno pitanje, već je to činjenično pitanje. Prema tome, revizija tužene je bila nedozvoljena po svakom osnovu iz člana 237 ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da je u osporenoj odluci jasno obrazloženo zašto je dozvoljena i usvojena revizija tužene i zašto su preinačene nižestepene presude. Nadalje je istakao da su pri donošenju osporene odluke primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim, te da apelantica nije ponudila valjane argumente kojima bi dokazala svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje. U skladu sa izloženim, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužena je istakla, između ostalog, da je u svojoj reviziji jasno označila pravni osnov za reviziju, a to je član 237 stav 3 ZPP. Naime, nižestepeni sudovi su zauzeli stav da su se u konkretnom slučaju, po zahtjevu apelantice, trebale primijeniti odredbe člana 177 Zakona o radu, pa je tužena u reviziji ukazala da je apelantica imala status državnog službenika, tako da s obzirom da je prestanak radnog odnosa državnih službenika izričito regulisan Zakonom o državnim službenicima, to se na apelantičin radnopravni status imaju primijeniti odredbe tog zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o radu. Nadalje je ukazala i na određenu praksu redovnih sudova u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj je zauzet drugačiji stav od stava koji su zauzeli Osnovni i Okružni sud u konkretnom slučaju (sve bliže opisano u odgovoru i dopuni odgovora na apelaciju tužene). V.Relevantni propisi

20. Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav (1) (1) Ovim zakonom uređuju se radno-pravni status državnih službenika u republičkim organima uprave Republike Srpske (u daljem tekstu:

republički organi uprave); prava i dužnosti; radna mjesta državnih službenika; zapošljavanje i popunjavanje upražnjenih radnih mjesta;

ocjenjivanje i napredovanje; stručno osposobljavanje i usavršavanje i stručni ispit; pripravnici i volonteri u republičkim organima uprave;

disciplinska i materijalna odgovornost; prestanak radnog odnosa;

zaštita prava iz radnog odnosa; kadrovski plan; vođenje centralne evidencije; druga prava iz radnog odnosa i status i nadležnost Odbora državne uprave za žalbe (u daljem tekstu: Odbor).

Član 2. stav (2) (2) Državni službenik je lice sa visokom stručnom spremom koje je zaposleno u organu republičke uprave i obavlja poslove osnovne djelatnosti organa republičke uprave. Izuzetno, državni službenik je i lice sa završenom višom i srednjom stručnom spremom u skladu sa uredbom Vlade iz člana 27. stav 2. ovog zakona.

Član 9.

Na prava i dužnosti državnih službenika koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor.

IX - PRESTANAK RADNOG ODNOSA

Član 86. stav (1) tačka v) (1) Državnom službeniku prestaje radni odnos:

v) voljom državnog službenika,

21. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka tužene, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Sporazumni prestanak radnog odnosa Član 177.

(1)Radni odnos može da prestane na osnovu pisanog sporazuma poslodavca i radnika.

(2)Sporazumom iz stava 1. ovog člana mogu se ugovoriti prava i obaveze radnika i poslodavca do prestanka i nakon prestanka radnog odnosa.

(3)Sporazum iz stava 1. ovog člana proizvodi pravno djejstvo od dana ovjere potpisa radnika na sporazumu od strane nadležnog organa lokalne samouprave.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 237. st. 3. i 4.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 056121 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 31. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

30. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantičinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. S tim u vezi, prije svega, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Vezano za apelacione navode da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesni zakon, to jeste odredbe člana 237 stav 3 ZPP kada je dozvolio reviziju tužene, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju shodno članu 237 stav 3 ZPP dozvolio reviziju (vidi tačku 12 ove odluke). Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 237 stav 3 ZPP propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti, a da je stavom 4 navedenog člana propisano šta stranka u slučaju podnošenja revizije iz stava 3 treba da naznači. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u osporenoj presudi, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog zakona.

33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tražila poništenje rješenja organa tužene kojim je apelantici prestao radni odnos (voljom državnog službenika), odnosno kojim je odbijana apelantičina žalba podnesena protiv rješenja kojim joj je prestao radni odnos, a koja se zasnivaju na odredbi člana 86 stav 1 tačka v) Zakona o državnim službenicima. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena od drugostepenog suda, usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i poništena osporena rješenja organa tužene, jer su prvostepeni i drugostepeni sud konstatovali da je apelantica podnijela zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa, koji se ne može smatrati jednostranom izjavom, tj. voljom apelantice o prestanku radnog odnosa, te da sporazumni raskid ugovora nije regulisan navedenom odredbom Zakona o državnim službenicima, nego odredbom člana 177 Zakona o radu, a čije odredbe nisu ispoštovane u konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je osporenu odluku u konkretnom slučaju Vrhovni sud jasno obrazložio, te da je za svoje zaključke o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dao detaljno i argumentovano obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti navedena odredba Zakona o radu, na kojoj su nižestepeni sudovi temeljili svoje odluke, jer je apelantica, radeći kod tužene, imala status državnog službenika, pa se njen radnopravni status ima regulisati odredbama Zakona o državnim službenicima, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o radu, te da se u pogledu prestanka radnog odnosa ima primijeniti odredba člana 86 Zakona o državnim službenicima, kojom je to pitanje detaljno regulisano. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio zašto smatra da je apelantica svojim zahtjevom za sporazumni prestanak radnog odnosa iskazala nesumnjivu volju da joj radni odnos kod tužene prestane tako da su bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 86 stav 1 tačka v) Zakona o državnim službenicima, te da tužena nije pogriješila kada je donijela rješenje u kojem je konstatovala da apelantici prestaje radni odnos njenom voljom (vidi tačku 14 ove odluke). Dovodeći navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u vezu sa odredbama čl. 1, 2 i 86 stav 1 tačka

v) Zakona o državnim službenicima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda.

34. Dakle, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu primjene procesnog prava, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenoj presudi Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada je Vrhovni sud za osporenu odluku dao argumentirane i jasne razloge, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o državnim službenicima i ZPP.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/20 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio