Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1926/21 („DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 14. 07. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1926/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman,, na sjednici održanoj 14. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1926/21, rješavajući zahtjev „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „DAK“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 22. maja 2020. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje pravosnažne Presude Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 22. maja 2020. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o meritumu ove apelacije“.
2. Prethodno je Ustavni sud, Odlukom o dopustivost broj AP-2842/20 od 9. septembra 2020. godine, (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda iz prethodne tačke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv te presude
3. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 1. marta 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu-protivtuženom „Savons“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga za pružanje knjigovodstvenih usluga isplati iznos od 12.063,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način i u iznosima pobliže označenim izrekom prvostepene presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.506,00 KM. Odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužilac da mu na ime naknade štete isplati iznos od 27.392,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
4. Dopunskom presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 011141 17 Ps od 22. marta 2019. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je sa 21. junom 2017. godine raskinut Ugovor o stalnom pružanju računovodstvenih usluga broj 01-12-S/10 od 15. januara 2010. godine zaključen između tužioca kao izvršioca usluga i apelanta kao korisnika usluga.
5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Okružni privredni sud je zaključio da su tužilac i apelant zaključili ugovor o stalnom pružanju knjigovodstvenih usluga od 15. januara 2010. godine, te da je tužilac za pružene računovodstvene usluge ispostavio apelantu fakture, kojima apelant nije prigovarao, ali ih nije platio, pa je, u skladu sa članom 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezan apelant da plati iznos po ispostavljenim fakturama.
6. U pogledu protivtužbenog zahtjeva Okružni privredni sud je imao u vidu: da je sporno da li je tužilac prouzrokovao štetu apelantu zbog nesavjesnog pružanja knjigovodstvenih usluga i da li je odgovoran za obračun PDV, kojeg je apelant platio u iznosu od 27.613,00 KM, po zapisniku UIO; da je od strane vještaka finansijske struke utvrđeno da knjižne obavijesti koje je dostavljao apelant nisu bile ovjerene od strane kupca da bi tužilac mogao izvršiti umanjenje poreske obaveze, tim više što na knjižnoj obavijesti stoji napomena je važeća samo pod uslovom da ju potpiše i ovjeri ovlašteno lice kupca i prodavca; da je apelant dostavljao tužiocu nepotpune knjižne obavijesti na kojima nije navodio da se radi o povratu robe, niti je uz njih bila dodatna dokumentacija iz koje bi se vidjelo da se radi o povratu robe zbog isteka trajanja; da tužiocu nije dostavljen zapisnik o uništenju robe radi knjiženja firmi gdje se ta radnja desila. Na osnovu toga Okružni privredni sud je zaključio da tužilac nije prouzrokovao štetu apelantu namjerno ili nepažnjom, jer je apelant tužiocu dostavljao nepotpunu dokumentaciju da bi se moglo izvršiti umanjenje poreske obaveze, pa je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev na ime naknade štete.
7. Budući da je tužilac do navedenog datuma izdavao poreske fakture za izvršene knjigovodstvene usluge, Okružni privredni sud je dopunskom presudom odbio i protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je sa danom 21. juni 2017. godine raskinut ugovor o stalnom pružanju računovodstvenih usluga od 15. januara 2010. godine između tužioca i apelanta.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i tužioca izjavljenim protiv presudâ Okružnog privrednog suda od 1. marta 2019. godine i 22. marta 2019. godine, Viši privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 011141 19 Pž od 22. maja 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta dok je žalbu tužioca djelimično uvažio, te preinačio odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostupnoj presudi tako što je obavezao apelanta da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.805,75 KM.
9. Viši privredni sud je u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Okružnog privrednog suda.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 615 0 Ps 011141 20 Rev od 11. marta 2021. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu, u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom na vrijednost spora, a nisu bili ispunjeni ni uslovi propisani odredbom člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a, jer apelant nije jasno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
12. Zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazlagao.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži provođenje pravosnažne presude Višeg privrednog suda do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv navedene presude.
16. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić