Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/21 (S. B.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2214/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2214/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Suad Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Beganović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 037385 21 Kž 2 od 23. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K-037385 20 K 2 od 15. oktobra 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Vojislav Pušac advokat iz Bihaća, podnio je 22. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 037385 21 Kž 2 od 23. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K-037385 20 K 2 od 15. oktobra 2020.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.343,00 KM. Također, apelant je obavezan da oštećenom (A.R.) plati dosuđeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 187.263,68 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je provedenim dokazima optužbe izvan svake razumne sumnje utvrđeno prijevarno postupanje apelanta, uslijed kojeg je štetno raspolagao tuđom imovinom. U tom smislu je naveo da je, prema iskazu oštećenog i njegovog oca (H.R.), dogovoreno da apelant na ime sestre (A.B.) oštećenog otvori račun za prikupljanje doniranih novčanih sredstava za liječenje oštećenog, ali da je apelant žiro račun otvorio na svoje ime, te da je u svrhu liječenja oštećenog, u periodu od 26. septembra 2016. do 23. februara 2017.godine na transakcijski račun apelanta uplaćeno odnosno prikupljeno ukupno 416.847,66 KM. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno da novac koji je prikupljen u svrhu liječenja oštećenog a nije utrošen na porodicu oštećenog iznosi 187.263,68 KM, te da su od tog iznosa iznos od 74.612,42 KM i iznos od 5.402,63 KM uplaćeni za pomoć drugim licima, dok je iznos od 107.248,90 KM podignut sa računa apelanta, ali nije utrošen na liječenje oštećenog niti je poznato u koje je druge svrhe utrošen. U tom pogledu, Kantonalni sud je zaključio da apelant, dakle, nije imao ovlaštenje da raspolaže predmetnim novcem u druge svrhe osim za liječenje oštećenog, te naglasio da krivičnopravnu odgovornost apelanta ne umanjuje činjenica što je dio novca doniran drugim licima u humanitarne svrhe, s obzirom da je apelant i na taj način postupao bez ovlaštenja oštećenog, jer je novac bio prikupljen isključivo u svrhe liječenja oštećenog, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da nije dokazano njegovo prijevarno ponašanje. Kantonalni sud je naveo da iskazi svjedoka kojima je dio novca doniran (R.V., E.M., R.D., S.Š., Z.S., E.H. i Z.N.) potvrđuju da je apelant raspolagao novcem bez ovlaštenja. U pogledu apelantovih navoda da oštećeni i njegova porodica, iako nisu dali ovlaštenje, nisu bili ni protivni prijedlogu otvaranja računa na ime apelanta, Kantonalni sud je naveo da isti ne umanjuju odgovornost apelanta da bez ovlaštenja raspolaže novčanim sredstvima koja su prikupljana za liječenje oštećenog, jer je u tu svrhu i žiroračun otvoren. Kantonalni sud je naveo da je apelant navedenim protupravnim radnjama izvršenja nedvojbeno, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu ostvario bitna obilježja krivičnog djela prijevare na način da je lažnim prikazivanjem činjenica drugog doveo u zabludu i time ga naveo da učini nešto na štetu svoje imovine za iznos od preko 30.000,00 KM, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi. U vezi s tim je naveo da, naime, prijevarno ponašanje apelanta proizlazi iz protupravnih radnji koje je preduzimao, jer je, u namjeri da dio doniranog novca zadrži za sebe, otvorio na svoje ime transakcijski račun, na koji je novac i prikupljen, te je s istim raspolagao bez odobrenja i potpunog uvida oštećenog, jer iznos od 187.263,68 KM, koji je prikupljen isključivo u svrhu liječenja oštećenog, nije predao oštećenom. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični zakon, kada je radnje apelanta pravno okvalificirao kao krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, naveo je da izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od tri godine nije prestrogo odmjerena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da nije bio dužan predati oštećenom sav prikupljeni novac u humanitarnoj akciji, budući „da je apelant dao do znanja ocu oštećenog da ukoliko pretekne novca nakon liječenja i stambenog zbrinjavanja oštećenog, da će ostatak novca biti upotrjebljen za potrebe drugih lica koja trebaju zdravstvenu ili imovinsku pomoć“, te ističe da se otac oštećenog nije protivio toj namjeri apelanta. Apelant ističe da je nepotpuno utvrđena činjenica namjere apelanta da učini prijevaru na štetu imovine oštećenog, te da provedeni krivični postupak nije bio pravedan i da je osporenim presudama povrijeđen princip in dubio pro reo. Također navodi da je drugostepeni sud bio dužan da u obrazloženju svoje presude navede razloge po svim žalbenim osnovama i navodima odbrane apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud trebao odgovoriti na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/21 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio