Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/21 (R. S.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2242/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2242/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radan Spasojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radan Spasojević protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 115366 21 Gž od 22. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radan Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 22. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 115366 21 Gž od 22. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, djelimično je uvažen prigovor apelanta kao tuženog-izvršenika i ukinuto je Rješenje o izvršenju Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 115366 18 Kom od 19. aprila 2018. godine u dijelu kojim je dozvoljena prinudna naplata iznosa od 99,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka u iznosu od 27,78 KM, te je u tom dijelu naložena obustava dozvoljenog izvršenja. Osim toga, ostalo je na snazi (potvrđeno je) Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 115366 18 Kom od 19. aprila 2018. godine u dijelu u kojem je dozvoljena prinudna naplata iznosa od 79,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i određeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od 22,22 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac (JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko) u dijelu grada u kojem živi apelant u spornom periodu redovno vršio odvoz smeća. Zatim da je prvostepeni sud zaključio da je tužilac apelantu omogućio uslugu odvoza smeća i da je apelant dužan tu uslugu platiti tužiocu, jer obaveza plaćanja usluge odvoza smeća nije ugovorna, već zakonska obaveza (propisana čl. 6. i 208. Zakona o komunalnim djelatnostima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima). Naveo je da je prvostepeni sud, primjenom člana 262. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao apelanta da tužiocu plati dug u iznosu od 79,20 KM. Naime apelant je, bez obzira što sa tužiocem nije zaključio ugovor o pružanju usluge odvoza smeća, tu uslugu dužan platiti tužiocu, jer je prema Zakonu o komunalnim djelatnostima i Odluci Skupštine Brčko distrikta BiH tužilac davalac usluge odvoza smeća i zakonska je obaveza apelanta da se uključi u prikupljanje i odvoz smeća i da tu uslugu plati. Naveo je da je Odlukom Skupštine Brčko distrikta BiH od 26. juna 2007. godine tužiocu povjereno pružanje usluga od općeg interesa u Distriktu, pa, između ostalog, i usluga odvoza i deponovanja komunalnog otpada. Apelacioni sud je naveo da su u neosnovani apelantovi prigovori kojima osporava pravo tužioca da vrši uslugu odvoza smeća, jer član 13. stav 6. i član 60. Statuta Distrikta, te član 5. Zakona o komunalnim djelatnostima ne obavezuju tužioca da sa Vladom Brčko distrikta BiH zaključi ugovor o prikupljanju i deponovanju otpada. Pri tome je ukazao da je članom 2. Zakona o javnim preduzećima u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine propisano da je javno preduzeće, u smislu ovog zakona, preduzeće koje obavlja djelatnosti od općeg interesa iz oblasti energetike, komunalnih djelatnosti i drugih djelatnosti, koje Skupština Brčko distrikta BiH odredi kao takve. S tim u vezi je naveo da je obavljanje komunalnih djelatnosti, pa tako i djelatnosti prikupljanja i odvoza komunalnog otpada, zakonom povjereno javnim preduzećima, a kao javno preduzeće koje će tu djelatnost obavljati određen je tužilac, čijim je osnivačkim aktom (Odlukom Skupštine Brčko distrikta BiH o osnivanju tužioca od 26. juna 2007. godine) u članu 6. određeno da obavlja djelatnost prikupljanja i obrade otpada. Također je naveo da obaveza tužioca na zaključenje ugovora o obavljanju komunalne djelatnosti prikupljanja i deponovanja otpada sa Vladom Brčko distrikta BiH nije propisana ni članom 5. Zakona o komunalnim djelatnostima, jer se taj član odnosi na druga pravna lica i fizička lica, kojima se također može povjeriti obavljanje komunalnih djelatnosti i to ugovorom na osnovu javnog konkursa, a ne na javna preduzeća, za koja je obavljanje komunalne djelatnosti propisano samim zakonom. S tim u vezi je naveo da je apelant da bi se oslobodio obaveze plaćanja usluge odvoza smeća tužiocu bio dužan dokazati da je preduzeće (“Obnova B”) sa kojim je zaključio ugovor o pružanju usluge prikupljanja, odvoza i deponovanja kućnog otpada ovlašteno za obavljanje te djelatnosti (da je sa gradonačelnikom zaključilo ugovor nakon provedenog javnog konkursa), što apelant nije dokazao, zbog čega je pravilno prvostepeni sud taj ugovor ocijenio irelevantnim.
4. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da su prvostepeni i drugostepeni sud prihvatili tvrdnju tužioca da je u utužnom periodu prolazio svojim vozilima pokraj apelantove adrese i da je apelant mogao da koristi usluge tužioca-prijevoza kućnog otpada, te da zbog te mogućnosti, tuženi mora da plati neizvršene usluge tužiocu. Također navodi da je apelant imao ugovor sa drugim registrovanim pravnim licem o prikupljanju i prijevozu svog kućnog otpada-smeća.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima i ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Apelacionog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić