Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2019/21 (S.D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2019/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2019/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. D., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. D.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 031922 20 Rev od 2. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 031922 19 Rsž 3 od 15. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. D. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 8. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 031922 20 Rev od 2. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 031922 19 Rsž 3 od 15. rujna 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Bihaću od 17. svibnja 2019. godine utvrđeno je da je otkaz ugovora o radu nezakonit, pa je odluka o otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2011. godine nezakonita i tuženiku („Čavkić“ d.o.o. Bihać) je naloženo da apelanta vrati na posao koji je obavljao prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu (stavak I izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku da apelantu isplati određeni iznos na ime razlike plaća za razdoblje od 1. prosinca 2010. godine do 31. prosinca 2016. godine, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 15. rujna 2020. godine priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev iz stavka I izreke, te tužbeni zahtjev iz stavka II izreke u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za razdoblje od 14. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2016. godine. Nadalje, priziv tuženika je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena u dijelu koji se odnosi na isplatu određenoga iznosa na ime razlike plaća za razdoblje od 1. prosinca 2010. godine do 14. siječnja 2011. godine.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 2. veljače 2021. godine revizija apelanta je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, za koje je vezan revizioni sud, proistječe da je apelant bio djelatnikom tuženika na neodređeno vrijeme, počevši od 3. listopada 2008. godine, da je obavljao poslove radnoga mjesta voditelj tehničkoga pregleda. Zatim, da je 26. studenoga 2010. godine zaključen aneks ugovora o radu između apelanta i tuženika kojim je apelant raspoređen na drugo radno mjesto u RJ Autoservis u Cazinu počevši od 29. studenoga 2010. godine, da je rukovoditelj RJ Autoservis Cazin obavijestio dopisom od 1. prosinca 2010. godine ravnatelja tuženika da se apelant nije javio na posao 29. studenoga 2010. godine. Vrhovni je sud naveo da je dalje utvrđeno da apelant nije dolazio na posao sve do 14. siječnja 2011. godine niti je opravdao svoj izostanak, te da mu je otkazan ugovor o radu sa 14. siječnjem 2011. godine bez poštivanja otkaznoga roka zbog težih povreda radne dužnosti. Zatim, da je apelant 7. veljače 2011. godine dostavio dopis tuženiku da je bio na bolovanju sve od 29. studenoga 2010. godine pa do 31. siječnja 2011. godine, te da je uz dopis dostavio i doznake za bolovanje o privremenoj spriječenosti za rad za isto razdoblje. Vrhovni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanta, zaključivši da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonito donesena. Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud odlučujući o prizivu tuženiku djelomično isti uvažio tako što je odbio tužbeni zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnoga odnosa, zaključivši da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz čl. 41. st. 2. i 3. Pravilnika o radu tuženika, čime su se ispunili uvjeti iz čl. 88. st. 1., čl. 89. i čl. 90. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Vrhovni je sud istakao da suprotno prigovoru apelanta, drugostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Vrhovni je sud istakao da je pravilno izveden zaključak da je apelant izostao s posla u trajanju dužemu od tri dana i taj izostanak nije opravdao, čime je učinjena teža povreda radne dužnosti iz Pravilnika o radu tuženika. Vrhovni je sud istakao da kako je tuženik pred sudom sukladno odredbi čl. 91. ZOR dokazao postojanje razloga za otkaz i da ponašanje apelanta kao djelatnika predstavlja težu povredu radne dužnosti koja za posljedicu ima prestanak radnoga odnosa u smislu čl. 88. s. 1. ZOR, tuženik nije bio obvezan apelantu omogućiti da iznese svoju obranu (čl. 90. ZOR), jer su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to učini. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod apelanta da tuženik kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije poštovao zakonom propisani rok od 15 dana iz čl. 89. ZOR. Vrhovni je sud istekao da budući da je apelant propustio da po proteku mjeseca prosinca 2010. godine, u kojemu je cijeli mjesec bio na bolovanju, dostavi tuženiku doznake za bolovanje, u toj situaciji i po ocjeni ovoga suda tek početkom siječnja 2011. godine je tuženik saznao da postoji teža povreda radne dužnosti. Vrhovni je sud istakao da, budući da je tuženik saznao za činjenicu zbog koje je dao otkaz apelantu početkom siječnja 2011. godine, te da je odluku o otkazu donio 14. siječnja 2011. godine, to znači da je poštivao rok propisan odredbom čl. 89. ZOR, odnosno da je ugovor o radu otkazan u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Vrhovni je sud istakao da kod utvrđenja da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i da je time prestao radni odnosu apelantu kod tuženika, samim time prestala su i prava apelanta, te je stoga nižestupanjski sud pravilnom primjenom materijalnoga prava odbio apelanta sa dijelom tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaća za razdoblje nakon otkaza ugovora o radu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da je protekao prekluzivni rok iz čl. 89. ZOR, budući da je rukovoditelj RJ Autoservis Cazin obavijestio dopisom od 1. prosinca 2010. godine ravnatelja tuženika da se apelant nije javio na posao 29. studenoga 2010. godine, te istječe da je rok iz čl. 89. ZOR zapravo počeo da teče od 1. prosinca 2010. godine (dana dostavljana navedene obavijesti tuženiku), a ne od početka siječnja 2011. godine. Apelant, nadalje, istječe da je u takvoj situaciji bespredmetno to da li je apelant obavijestio tuženika o privremenoj nesposobnosti za rad i da li je odsustvo opravdano.

Relevantni propisi

7. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnome sudu BiH, koji glasi: Članak 88. st. 1.

Poslodavatelj može otkazati ugovor o radu uposleniku, bez obveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je uposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obveza iz ugovora o radu, a koji su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavatelja da nastavi radni odnos.

Članak 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a. ovoga zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je pravilno izveden zaključak drugostupanjskoga suda da je apelant izostao s posla u trajanju dužemu od tri dana, koji izostanak nije opravdao, čime je učinjena teža povreda radne dužnosti, shodno čemu mu je u zakonom propisanome roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se otkaz daje iz čl. 89. ZOR, otkazan ugovor o radu bez poštivanja otkaznoga roka prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOR. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2019/21 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio