Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-210/20 (A. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Član porodičnog domaćinstva
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 55
- Zakon o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-210/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-210/20, rješavajući apelaciju Angeline Beljajev, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Angeline Beljajev podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 019368 15 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Angelina Beljajev (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju advokati iz ZAK Sarajevo, Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, podnijela je 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 019368 15 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odlučujući o apelaciji apelantice donio Odluku broj AP-1585/07 kojom je apelaciju djelimično usvojio i to u dijelu suđenja u razumnom dok su ostali prigovori u odnosu na osporene odluke odbijeni (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 17. decembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva stambene politike KS odnosno Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva stambene politike - Uprava za stambena pitanja KS (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava za stambena pitanju su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. juna do 6. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantičin brat Vladimir Paradžik je 1. aprila 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Zelenih beretki 40/3 (raniji naziv JNA 40/3) u daljnjem tekstu: predmetni stan) u svojstvu porodičnog člana domaćinstva apelantice.
7. Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 23/1-372- 645/99 od 13. septembra 2013. godine kojim je odbila zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana.
8. Uprava za stambena pitanja je ponovni postupak provela po uputama Vrhovnog suda koji je ukazao da se u ponovnom postupku na osnovu provedenih dokaza i po potrebi novih dokaza treba tačno utvrditi da li je predmetni stan prije izbijanja ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini zaista bio dom apelantice, u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučiti o zahtjevu apelantice za povrat predmetnog stana u posjed.
9. Uvidom o materijalne dokaze (potvrda o vlasništvu stana JSP „Sarajevostan“-a, uvjerenje MUP-a o prebivalištu i dr. dokaze koji su pobrojani na str. 3 i 4. obrazloženja), te njihovom ocjenom Uprava za stambena pitanja je utvrdila da apelantica na dan 30. april 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu i da predmetni stan nije predstavljao njen dom, u smislu odredaba člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, koje je citirao. Zatim se Uprava za stambena pitanja pozvala i na član 4. Zakona o prestanku primjene, koji je citirala, navodeći da je preduslov za ostvarivanje tog prava da podnosilac zahtjeva dokumentuje svoj status u odnosu na stan koji potražuje dostavljajući uz zahtjev dokaz da je nosilac stanarskog prava, odnosno član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava što upućuje na zaključak da pravo na povrat stana ima nosilac stanarskog prava po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) odnosno član porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. ZOSO-a, pri čemu apelantica nije pružila dokaz da je imala status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
10. Uprava za stambena pitanja je prilikom odlučenja imala u vidu i Odluku Ustavnog suda broj AP-1585/07 od 17. decembra 2009. godine kojom je utvrđeno da predmetni stan nije bio dom apelantice, u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer na dan 30. april 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu.
11. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2313/13 od 21. oktobra 2013. godine kojim je žalbu odbilo. Punomoćnik apelantice je na usmenoj raspravi istakao da svi provedeni dokazi ukazuju da je predmetni stan bio apelantičin dom prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, odnosno na dan 30. april 1991. godine i da se sudska praksa promijenila na način da je za upravni organ jedina bitna činjenica da li je stan čiji se povrat traži bio dom podnositelja zahtjeva, a ne da li posjeduje ugovor o korištenju stana.
12. Ministarstvo je cijeneći sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da apelantica na dan 30. april 1991. godine nije živjela u predmetnoj stanu i da predmetni stan nije apelantičin dom, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene i Anexa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a navedeno potvrđuje činjenica da se apelantica ne nalazi u evidenciji popisa stanovišta iz 1991. godine na navedenoj adresi i da se predmetni stan vodio kao samačko domaćinstvo Miroslava Paradžika. Iz PS obrazaca SIZ-a stanovanja Sarajevo od 6. novembra 1987. godine proizlazi da je apelantica (Angelina Paradžik) odsutna tri godine i da se nalazi u inostranstvu, a iz uvjerenja MZ „Ferhadija“ vidljivo je da se apelantica ne nalazi u evidenciji, ali da je apelantičin brat bio evidentiran sve do 31. januara 1996. godine kada se odjavio, zajedno sa Danijelom Marinković, koja se 1. septembra 1992. godine prijavila na adresi predmetnog stana kao raseljeno lice iz Mostara. Shodno provedenim dokazima utvrđeno je da apelantica nije bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a tokom postupka nije dokazala ni da je na dan 30. aprila 1991. godine faktički koristila predmetni stan, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti da bi se isti smatrao njenim domom. Tokom postupka je također utvrđeno da predmetni stan koristi Midhat Čelebić na osnovu rješenja Općine Stari Grad od 14. oktobra 1996. godine i ugovora o korištenju stana i da je predmetni stan otkupljen od stane imenovanog te je na taj način postao njegov vlasnik.
13. Odlučujući o tužbi apelantice podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 019368 13 U od 9. marta 2015. godine kojom je tužbu odbio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporenog akta u svjetlu razloga navedenih u tužbi prihvatio razloge i zaključke nižestepenih organa uprave naglasivši da razlozi koje je apelantica navela u tužbi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja jer iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da je predmetni stan bio apelantičin dom na dan 30. april 1991. godine.
14. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke donio Presudu broj 09 0 U 019368 15 Uvp od 3. oktobra 2019. godine kojom je zahtjev odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne stvari, zbog čega je zahtjev apelantice neosnovan. Navodi apelantice iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da je prvostepeni sud nepravilno cijenio dokaze i nije prihvatio dokaze koji apelantici idu u korist, ne mogu se prihvatiti kao razlog da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen zakon, odnosno povrijeđeno ili zanemareno njeno pravo na dom, jer je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, pri čemu je zaključak u pogledu prihvatanja odnosno neprihvatanja određenih dokaza donesen u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza sadržanom u članu 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima supsidijarno primjenjuje u upravnim sporovima. Iz navedenih razloga do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari nisu mogli dovesti ni materijalni dokazi koje apelantica navodi u tužbi i ponavlja u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke za koje smatra da ukazuju na osnovnost njenog zahtjeva. Posebno što su ti dokazi provedeni tokom postupka, ali iz njih ne proizlazi da je apelantica faktički stanovala u predmetnom stanu i da je taj stan koristila kao jedini svoj dom, a što je bitno u predmetnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da jedini materijalni dokazi koji idu u prilog apelantici (prijava prebivališta na adresi, te fotokopija l.k. i pasoša) ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne stvari (posebno u vezi sa ostalim provedenim dokazima), jer oni ne dokazuju i njeno faktičko stanovanje u predmetnom stanu. Ovo pogotovo što apelantica nije predložila dokaze (izjava svjedoka, račune o plaćenim komunalijama ili popravkama u stanu i sl.) da je predmetni stan prije napuštanja i odlaska u SAD zaista i koristila na dan 30. aprila 1991. godine, što je uslov, u smislu člana 8. Evropske konvencije u skladu sa Anexom VII za ostvarivanje prava na povrat stana kao jedinog „doma“.
15. Prema ocjeni Vrhovnog suda apelantica se neosnovan pozvala na odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 4 obrazloženja). Vrhovni sud je također naveo da nije razmatrao navode iz zahtjeva koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđene činjenice od strane prvostepenog organa uprave (da je uselila u predmetni stan u oktobru 1975. godine, da je od 1977. i 1978. godine bila prijavljena na adresi tog stana sa bratom Miroslavom Paradžikom i kćerkom Natalijom Beljajev, a da su na osnovu podataka o bodovanju predmetnog stana od 6. novembra 1987. godine članovi njenog porodičnog domaćinstva evidentirani drugi brat Vladimir i kćerka Natalija, da je izvršena isplata stanarine za mjesec januar 1990. godine, da je otišla u Čikago tokom 1993. godine) jer prema izričitoj odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može se podnijeti zbog pravila postupka koja se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica naglašava da postupak u predmetnoj upravnoj stvari traje od 1. aprila 1999. godine, da je zahtjev u više navrata odbijan, da je više puta podnosila tužbu Kantonalnom sudu, a da je Vrhovi sud u dva navrta usvajao zahtjev, ukidao presude Kantonalnog suda sa izričitom uputom da se u konkretnom slučaju mora primijeniti Evropska konvencija. Novo vijeće Vrhovnog suda u osporenoj presudi jednostavno ne razmatra navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i bez obrazloženja zašto je njegov stav drugačiji u odnosu na ranije istaknute stavove drugih vijeća Vrhovnog suda, jer su nižestepene instance postupile na identičan način kao ranije. Vrhovni sud, kao i Ustavni sud donijeli su bezbroj odluka u korist apelanata u identičnim ili sličnim prilikama, stoga ostaje nejasno zašto je Vrhovni sud nakon što je dva puta usvojio zahtjev za vanredno preispitivanje sada to nije učinio, iako nižestepene instance nisu postupile po uputama, odnosno proizvoljno su postupale prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica se poziva na odluku AP-2699/07 u kojoj je Ustavni sud zauzeo stav da je povrijeđeno pravo Slaviše Nikolića na dom iako je stan dobio na korištenje poslije 30. aprila 1991. godine, ali je uspio da dokaže sudu namjeru da kosti stan kao svoj jedini dom. Apelantica moli Ustavni sud da joj objasni zašto njeni dokazi nemaju jednaku jačinu kao dokazi u predmetu Slaviše Nikolića, a sve kako bi imala vjeru u pravnu državu. Apelantica taksativno nabraja dokaze koji su provedeni tokom postupka koji prema organima uprave i redovnim sudovima ne dokazuju da je predmetni stan bio apelantičin dom. Pri tome apelantici je poznato da Ustavni sud ne utvrđuje činjenično stanje, ali se ipak pita zašto je Slaviša Nikolić u boljoj poziciji od nje kada iz dokaza nesporno proizlazi da je premetni stan na dan 30. april 1991. godine bio apelantičin dom i u odnosu na Slavišu Nikolića ostvarila je jaču vezu sa predmetnim stanom. U konkretnom slučaju arbitrarno je primijenjeno materijalno pravo što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje, a shodno tome i do kršenja prava na dom i imovinu, a u odnosu na Slavišu Nikolića apelantica tvrdi i da je diskriminirana.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava za stambeno pitanje su sve prigovore ocijenili neosnovanim uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41. stav (4) Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 46. stav (1) Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu.
Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i “Službene novine Federacije BiH”, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 019368 15 Uvp od 3. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 17. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. U konkretnom slučaju apelantica je vodila upravni postupak radi povrata predmetnog stana u posjed iz čega slijedi zaključak da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi sa prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je odlukom broj AP-1585/07 odbijena apelacija apelantice u odnosu na osporene odluke u predmetu povrata predmetnog stana koji je prethodio predmetnom postupku u kontekstu kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, jer je u upravnom postupku odnosno u upravnom sporu utvrđeno „da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, da nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da, osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana, ničim nije dokazala da ga je zaista i koristila. Ovaj zaključak su prvostepeni i drugostepeni organi uprave jasno i detaljno obrazložili, a Kantonalni sud je u svojoj presudi, potvrđujući zakonitost i pravilnost rješenja drugostepenog organa uprave, jasno obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja upravnog spisa (akta Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Mjesne zajednice „Ferhadija“) proizlazi da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. Faktički posjed, kako je istakao Kantonalni sud, podrazumijeva boravak u stanu, obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i potreba u tom stanu, a apelantica, osim potvrde o prijavi prebivališta na predmetnom stanu, ničim nije dokazala da ga je zaista koristila i bila u njegovom faktičkom posjedu“.
33. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnom apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda koja je donesena u ponovnom postupku nakon što je isti sud usvojio zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, a u ponovnom postupku je po nalogu Vrhovnog suda trebalo utvrditi na temelju već provedenih i po potrebi novih dokaza da li je apelantica 30. aprila 1991. godine zaista živjela u predmetnom stanu kako bi se utvrdilo da li predmetni stan predstavlja apelanticom dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da u ponovnom postupku ocjenom svih provedenih dokaza organi uprave, ali ni nadležni sudovi nisu mogli utvrditi da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine faktički koristila predmetni stana da bi se on mogao smatrati njenim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, utvrđujući da shodno tome nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene (vidi tač. 12 ove odluke). Ustavni sud ne zapaža da je apelantici bilo uskraćeno pravo da predlaže relevantne dokaze kojima bi dokazala faktički posjed predmetnog stana u relevantnom periodu, niti tako što apelantica tvrdi, osim što je nezadovoljna ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu obrazloženja iz odluka koje se donesene u ponovnom postupku Ustavni sud ne zapaža ništa što bi uputilo na zaključak da je došlo do proizvoljnosti u segmentima na koje apelantica ukazuje.
34. U vezi sa pozivanjem apelantica na odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07 Ustavni sud smatra da je pozivanje neosnovano, budući da je apelant Nikolić u citiranom predmetu konkretnim radnjama koje je preduzeo nakon što je dobio rješenje za korištenje stana (nakon 30. aprila 1991. godine) dokazao da je bio u faktičkom posjedu stana koji je napustio nakon izbijanja ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da se stoga takav stan može smatrati domom apelanta Nikolića, te da se u takvim okolnostima onemogućavanje povrata stana ne može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, tač. 34-43, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustanvisud.ba). Za razliku od citiranog predmeta apelantica u konkretnom slučaju nije ponudila relevantne dokaze kojima bi dokazala faktičko korištenje predmetnog stana na dan 30. aprila 1991. godine, da bi se predmetni stan mogao smatrati apelatničinim domom bez obzira što apelantica nije dokazala ni da je imala zaključen ugovor o korištenju stana, pri čemu materijalni dokazi na koje se apelantica poziva i u apelaciji prema mišljenju Vrhovnog suda ne dokazuju faktičko korištenje predmetnog stana (vidi tačku 14 ove odluke). Ustavni sud smatra da je apelantici, suprotno njenim tvrdnjama, u ponovnom postupka pružena mogućnost da svoje tvrdnje dokaže, pri čemu nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
35. U vezi sa prigovorima apelantice kojim ukazuje na proizvoljnost Vrhovnog suda koji nije razmatrao prigovore vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, za razliku od ranijih vijeća istog suda, Ustavni sud prije svega ukazuje da je predmet apelacionog razmatranja osporena odluka Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u kontekstu prigovora kojima se pokreće pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pozvao na odredbu člana 41. stav
4. Zakona o upravnim sporovima, koja jasno propisuje da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Imajući u vidu član 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda da neće razmatrati navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje ne uočava proizvoljnost.
36. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
37. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
38. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C).
40. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanaticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje toga „doma“.
41. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 45/06).
42. U vezi sa pitanjem da li se predmetni stan može smatrati „domom“ apelantice, u smislu člana
8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ni u ponovnom postupku na temelju provedenih dokaza apelantica nije dokazala da je bila u faktičkom posjedu predmetnog stana u relevantnom vremenskom periodu bitnom za odlučenje u smislu Zakona o prestanku primjene. Dakle, prema utvrđenju relevantnih činjenica nadležnih organa uprave i nadležnih sudova predmetni stan se ne može smatrati apelantičinim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije.
43. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. U vezi sa prigovorima kojima se pokreće pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra da okolnosti koje su rasvijetljene u toku postupka koje ukazuju da apelantica nije imala zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju u odnosu na predmetni stan ne pokreće pitanje kršenja imovinskog prava apelantice, te je stoga pozivanje na kršenje ovog prava neosnovano.
45. Isto tako neosnovno je i pozivanje apelantice na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantica u predmetnom postupku bila diskriminirana posebno ne u odnosu na apelanta Nikolića (AP-2699/07) kada je prethodno ukazano da praksa iz citiranog predmeta nije primjenjiva u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje kada su organi uprave i nadležni sudovi, ocjenom provedenih dokaza, utvrdili da apelantica ni u ponovnom postupku u kojem joj je pružena mogućnost da dokaže svoje tvrdnje nije dokazala da je 30. aprila 1991. godine faktički koristila predmetni stan da bi se takav stan mogao smatrati apelantičinim „domom“ što su nadležni organi uprave i nadležni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili čime su ispunili svoju dužnost prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije iznoseći razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, pri čemu apelantici nije bilo uskraćeno pravo da iznosi i predlaže dokaze, niti u apelaciji tvrdi suprotno, osim što je bez relevantne argumentacije iskazala nezadovoljstvo osporenom odlukom.
47. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je dokazala da je 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić