Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-482/20 (D. G.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-482/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 482/20, rješavajući apelaciju Dane Gligorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dane Gligorića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 195244 19 Rev od 1. augusta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 195244 18 Gž od 11. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dane Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 5. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 195244 19 Rev od 1. augusta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195244 18 Gž od 11. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), punomoćnika prvotužene N. G. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i punomoćnika drugotuženog D. N. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik drugotuženog dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. maja do 4. juna 2021. godine.

4. Punomoćnik prvotužene nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 195244 16 P 2 od 26. marta 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 29. oktobra 2012. godine na nekretninama (stan i poslovni prostor), oznake nekretnina precizirane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), „na ime izvršenika – prvotužene sa 1/1, u obimu od 1/1 dijela“ u kojem su apelantova prava zahvaćena izvršenjem, te je odbijen i apelantov zahtjev kojim je tražio da se ukine rješenje o izvršenju i sve provedene izvršne radnje na predmetnim nekretninama i da se obavežu prvotužena i drugotuženi da apelantu solidarno isplate troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom isplati troškove postupka.

7. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i prvotužena zaključili brak 1982. godine, da je prvotužena 1999. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana, koji je predmet spora, i da se upisala kao vlasnik stana, kao i da je 2001. godine zaključila ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, koji je predmet spora, i da se upisala kao vlasnik poslovnog prostora. Osnovni sud je dalje utvrdio da je drugotuženi kao zajmodavac na osnovu ugovora o zajmu iz 2005. godine isplatio prvotuženoj kao zajmoprimcu određeni novčani iznos, ali da prvotužena nije ispunila ugovorne obaveze i da drugotuženom nije vratila novac. Osnovni sud je utvrdio da je presudom zbog propuštanja Osnovnog suda u Bijeljini iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: presuda zbog propuštanja) prvotužena obavezana da drugotuženom isplati predmetni novčani iznos sa kamatom.

8. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu navedene presude, kao izvršne isprave, rješenjem o izvršenju iz 2012. godine, po prijedlogu drugotuženog kao tražioca izvršenja, dozvoljeno izvršenje na predmetnim nekretninama prvotužene kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja drugotuženog po ugovoru o zajmu. Također, Osnovni sud je utvrdio da je 2013. godine upisana zabilježba rješenja o izvršenju u knjigama uloženih ugovora za predmetne nekretnine, ali je apelant u izvršnom postupku podnio prigovor trećeg lica. Apelant je zaključkom upućen da pokrene parnični postupak radi ostvarivanja vlasničkih prava na predmetnim nekretninama na kojima je određeno izvršenje (apelant je tužbu podnio 10. jula 2014. godine).

9. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza dalje utvrdio da je brak između apelanta i prvotužene razveden 3. jula 2015. godine, kao i da je presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda iz 2016. godine (u daljnjem tekstu: presuda na osnovu priznanja) utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju „1/2 dijela u ukupnoj zajedničkoj imovini apelanta i prvotužene stečenoj u braku, što je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu te presude upiše u zemljišno-knjižnu evidenciju sa 1/1“. Osnovni sud je naveo da je apelant u završnom izlaganju, između ostalog, istakao da su on i prvotužena zajedničku imovinu stečenu u braku podijelili presudom na osnovu priznanja, na način da predmetne nekretnine – stan i poslovni prostor pripadaju apelantu sa 1/1 dijela, a da druga imovina precizirana u obrazloženju presude, koja je također stečena u braku, pripada prvotuženoj. Apelant je naveo da je podjela bračne stečevine izvršena iz praktičnih razloga budući da zajednička imovina predstavlja fizički odvojene i zasebne cjeline, da predmetne nekretnine on koristi i (u njima) živi, te je ukazao da je presudom na osnovu priznanja dokazao da je vlasnik sa 1/1 dijela predmetnih nekretnina.

10. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prvotužena u vrijeme upisa zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama bila upisana sa 1/1 dijela, te da je, uzimajući u obzir načelo povjerenja u zemljišne knjige, drugotuženi prilikom upisa zabilježbe rješenja o izvršenju postupao savjesno. Naime, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 53. stav 1. i člana 55. Zakona o stvarnim pravima, te je naveo da se za treća lica koja, u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata (član 9. Zakona o zemljišnim knjigama). Osnovni sud je dalje naveo da je relevantnim odredbama Porodičnog zakona propisano da u slučaju kada je samo jedan bračni supružnik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, drugi bračni supružnik može tražiti ispravku upisa. Međutim, apelant je upisano pravo osporio prigovorom trećeg lica, dok u javnim knjigama nije tražio izmjenu stanja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da presuda na osnovu priznanja ima samo konstitutivni karakter i da nije od utjecaja na ostvareni upis založnog prava u zemljišne knjige s obzirom na to da se i dalje u javnim evidencijama kao isključivi vlasnik na predmetnim nekretninama vodi prvotužena s dijelom 1/1.

11. Osnovni sud je dalje naveo da je imao u vidu da je prvotužena u toku trajanja bračne zajednice po osnovu ugovora o zajmu od drugotuženog primila značajna novčana sredstva (60.000 KM), zbog čega je nesporno da je novac utrošen za potrebe bračne zajednice, pa su samim tim apelant i prvotužena, u skladu s odredbama člana 279. Porodičnog zakona, solidarno odgovorni za vraćanja duga po ugovoru o zajmu jer je obaveza nastala u toku trajanja braka i zajednice života apelanta i prvotužene kao stjecanje zajedničke imovine u braku. Osnovni sud je također istakao da, iako je brak prestao razvodom, apelant i prvotužena i dalje žive u zajednici života, u stanu koji je predmet spora, i zajedno stječu imovinu, a time i obaveze preuzete u toku trajanja bračne zajednice. Imajući u vidu sve izneseno, Osnovni sud je zaključio da apelant, u smislu člana 51. Zakona o izvršnom postupku, u pogledu predmeta izvršenja nije dokazao da ima pravo koje sprečava izvršenje, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 195244 18 Gž od 11. decembra 2018. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda od 26. marta 2018. godine je preinačena tako što je utvrđeno da je nedozvoljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 29. oktobra 2012. godine na 1/2 dijela predmetnih nekretnina koje su upisane na ime (izvršenika) prvotužene sa 1/1 dijela, te je odlučeno da se izvršenje na 1/2 dijela nekretnina obustavlja i u tom dijelu su ukinute provedene izvršne radnje, dok je apelantov zahtjev da se proglasi nedopuštenim izvršenje na preostalom 1/2 dijelu predmetnih nekretnina odbijen. Istom presudom je preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a također je stavljena van snage sudska mjera osiguranja određena rješenjem Okružnog suda od 3. novembra 2015. godine.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze i utvrdio činjenice koje su relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu, ali da su u obrazloženju prvostepene presude izneseni pogrešni pravni zaključci koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je presudom na osnovu priznanja utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu apelanta i prvotužene i da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 te imovine, a koju su stekli u momentu kada su im nekretnine prodate i predate u posjed (član 270. stav 5. Porodičnog zakona), zbog čega ta presuda predstavlja deklaratornu presudu. S druge strane, Okružni sud je naveo da odluka o kondemnatornom zahtjevu kojom je prvotuženoj naloženo da trpi upis sa 1/1 dijela na ime apelanta nema utjecaj na zaključak da svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 dijela te imovine i ne veže sud u predmetnoj parnici jer ne predstavlja odluku o utvrđenju i podjeli bračne stečevine.

14. Okružni sud je dalje naveo da odredba člana 55. Zakona o stvarnim pravima kojom je ustanovljeno načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige štiti savjesnog sticaoca stvarnog prava na nekretninama, ali da je zakonodavac tom odredbom dao prednost trećem savjesnom licu koje je putem pravnog posla steklo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo u odnosu na lice koje je svoje pravo steklo na osnovu zakona, naslijeđem ili odlukom nadležnog organa. Dakle, da bi se primijenila odredba člana 55. Zakona o stvarnim pravima, Okružni sud je naveo da bi drugotuženi morao biti lice koje je savjesno i pravnim poslom steklo neko od stvarnih prava na predmetnim nekretninama – npr. da je drugotuženi potraživanje iz ugovora o zajmu osigurao hipotekom zasnovanom na predmetnim nekretninama prije postupka izvršenja i da izvršenje traži radi realizacije ugovorene hipoteke. Međutim, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije tako budući da je drugotuženi tek u izvršnom postupku na osnovu izvršne radnje suda stekao sudsko založno pravo na nekretninama, odnosno pravo na namirenje. Okružni sud je naveo da se zbog toga pravu drugotuženog može suprotstaviti pravo apelanta kojem Zakon o izvršnom postupku priznaje pravo da u postupku izvršenja intervenira podnošenjem prigovora trećeg lica, odnosno podnošenjem tužbe kojom se izvršenje proglašava nedopuštenim zbog ranije stečenog stvarnog prava na nekretninama.

15. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se utvrdi da je izvršenje nedopušteno na 1/2 suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina, a koji dio pripada apelantu. S druge strane, Okružni sud je naveo da se izvršenje na preostalom dijelu od 1/2 nekretnina, koji po osnovu zajedničkog stjecanja pripada prvotuženoj, može provesti jer taj suvlasnički dio nekretnina, prema odredbama člana 69. stav 2. Zakona o izvršnom postupku i čl. 25. i 26. Zakona o stvarnim pravima, može biti samostalan predmet izvršenja.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 195244 19 Rev od 1. augusta 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, istakao šta je propisano odredbom člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te je naveo da su pretpostavke za proglašenje izvršenja nedopuštenim: da je na nekom predmetu određeno izvršenje i da trećem licu u pogledu predmeta izvršenja pripada neko pravo koje sprečava izvršenje, koje može biti stvarno-pravnog ili obligaciono-pravnog karaktera. U konkretnom slučaju apelant, kao treće lice, tvrdi da na predmetnim nekretninama, kao predmetima izvršenja, ima pravo vlasništva sa 1/1. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju (2012. godine), kojim je dozvoljeno izvršenje na predmetnim nekretninama, prvotužena bila upisana u knjigu uloženih ugovora, te da je 2013. godine izvršena zabilježba izvršenja na predmetnim nekretninama u zemljišno-knjižnim evidencijama koju propisuje odredba člana 72. stav

1. Zakona o izvršnom postupku, a zabilježba ima karakter sudskog založnog prava (član 72. stav 2. Zakona o izvršnom postupku). Međutim, Vrhovni sud je naveo da je sporan karakter predmetnih nekretnina, koje su i nakon donošenja presude na osnovu priznanja 2016. godine u zemljišno-knjižnoj evidenciji upisane na ime prvotužene sa 1/1. Naime, Vrhovni sud je naveo da je presudom na osnovu priznanja utvrđeno da predmetne nekretnine prestavljaju 1/2 dijela u ukupnoj zajedničkoj imovini apelanta i prvotužene stečenoj u braku, što je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu te presude u zemljišno-knjižnoj evidenciji upiše sa dijelom 1/1.

18. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je s pravom u reviziji ukazano da je pogrešno shvaćanje drugostepenog suda da je presudom na osnovu priznanja utvrđeno da apelantu i prvotuženoj pripada po 1/2 dijela predmetnih nekretnina kao bračne imovine. Vrhovni sud je naveo da je drugotuženi u izvršnom postupku stekao sudsko založno pravo na predmetnim nekretninama – uknjižbom zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišno-knjižnu evidenciju 2013. godine, dakle, znatno prije donošenja presude na osnovu priznanja (a na osnovu koje apelant nije podnio zahtjev za uknjižbu vlasničkih prava na predmetnim nekretninama), te je istakao da ta zabilježba ima apsolutno dejstvo. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je eventualna promjena vlasnika na predmetnim nekretninama nakon izvršenog upisa zabilježbe bez značaja za tražioca izvršenja jer se izvršni postupak, do visine vrijednosti nekretnine, vodi protiv njenog novog vlasnika, u skladu s odredbama člana 72. st. 1, 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Iz iznesenih razloga, Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, presuda na osnovu priznanja, ma kako njena izreka glasila, bez značaja za presuđenje u predmetnoj parnici.

19. Kod ovakvog činjeničnog stanja, te okolnosti da je presudom zbog propuštanja utvrđeno da je prvotužena, u vrijeme trajanja bračne zajednice, neovlašteno zadržala novčana sredstva drugotuženog, Vrhovni sud je zaključio da su apelant i prvotužena zajedno raspolagali s tim sredstvima i da posljedično tome, a na osnovu odredbe člana 279. Porodičnog zakona, odgovaraju solidarno za dugove prvotužene prema drugotuženom. Vrhovni sud je naveo da na takav zaključak upućuje i okolnost da je obaveza prvotužene na vraćanje duga drugotuženom dospjela 2005. godine, ustanovljena je presudom zbog propuštanja 2007. godine, ali je do razvoda braka došlo tek 2015. godine, dakle, nakon donošenja rješenja o izvršenju, a zatim je donesena i presuda na osnovu priznanja koja je, s obzirom na izreku, očito donesena u svrhu pokušaja onemogućavanja provođenja postupka izvršenja. Međutim, iako je imao u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istakao da je u revizionom postupku odlučivao o apelantovoj reviziji, te da budući da je samo apelant izjavio reviziju nije mogao da sudi na njegovu štetu, imajući u vidu odredbe člana 253. u vezi sa članom 230. Zakona o parničnom postupku, te je iz tih razloga, a ne iz datih razloga drugostepenog suda, apelantova revizija odbijena kao neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda nerazumljiva, da su pojedini stavovi obrazloženja kontradiktorni i da je obrazloženje suprotno izreci, kao i da se Vrhovni sud bavio presuđenim stvarima, kao i stvarima koje nisu „otvorene“ revizijom. Apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je drugotuženi stekao sudsko založno pravo na predmetnim nekretninama, te ističe da je drugotuženi samo uknjižio zabilježbu izvršenja koja, prema apelantovom shvaćanju, ne dovodi u pitanje prava trećih lica, odnosno apelanta na predmetnim nekretninama. Apelant ističe da je presudom o priznanju utvrđeno njegovo ranije stečeno pravo na predmetnim nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i prvotužene, a koju je apelant stekao ulažući vlastita sredstva u kupovinu nekretnina znatno prije donošenja rješenja o izvršenju i zabilježbe izvršenja. U vezi s tim, apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da presuda na osnovu priznanja ima samo konstitutivan karakter i da nije od utjecaja na predmetno izvršenje. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su on i prvotužena solidarno odgovorni za dugove prvotužene prema drugotuženom, te ističe da se tim pitanjima „niko nije bavio u ovom postupku“ i da je revizioni sud razmatrao pitanja koja prevazilaze granice postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant ističe da se pravo vlasništva protiv volje vlasnika može oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, kao i da je utvrđenje i podjela bračne stečevine između njega i prvotužene predstavljalo prethodno pitanje u odnosu na zahtjev da se izvršenje proglasi nedopuštenim. Apelant navodi da je presudom na osnovu priznanja prvotužena priznala da je apelantov udio u predmetnim nekretninama 1/1 i na taj način su predmetne nekretnine pripale apelantu, dok su druge nekretnine (koje su također predstavljale njihovu zajedničku imovinu) pripale prvotuženoj. Apelant navodi da ovakva podjela nije u suprotnosti s odredbama člana 272. Porodičnog zakona prema kojim podjela bračne stečevine može biti predmet sporazuma bračnih supružnika, ali da to ne utječe na pravo drugotuženog da se namiri iz druge imovine prvotužene. Imajući u vidu sve izneseno, apelant navodi da je dokazao postojanje svog prava na predmetnim nekretninama koje je na originaran način stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice i da se izvršenje na predmetnim nekretninama treba proglasiti nedopuštenim u obimu 1/1 s obzirom na to da su u tom obimu zahvaćena prava apelanta kao trećeg lica.

II.Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije nemaju osnova u utvrđenom činjeničnom stanju i materijalnom pravu na kojem se pobijana odluka zasniva, te da se apelant bavi svojom ocjenom provedenih dokaza i interpretira razloge date u odlukama redovnih sudova, ali ne ukazuje na konkretne povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud je također naveo da je ispravno utvrdio da sredstva koja je drugotuženi pozajmio prvotuženoj imaju karakter zajednički stečene imovine u braku prvotužene i apelanta, da su tim sredstvima zajedno raspolagali i da prema tome solidarno odgovaraju za dugove prvotužene prema drugotuženom, u skladu sa odredbama člana 279. Porodičnog zakona. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju pobijane presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene odluke i da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Punomoćnik drugotuženog je naveo da apelant na sve načine pokušava spriječiti izvršni postupak u kojem je izvršenik njegova supruga (prvotužena), a koji traje već 12 godina, te je istakao da je apelant fiktivno razveo brak s prvotuženom kako bi i na taj način pokušao spriječiti prodaju predmeta izvršenja. Punomoćnik drugotuženog je naveo da je zabilježba izvršenja upisana u evidenciju predmetnih nekretnina prije nego što je apelant pokrenuo parnični postupak za utvrđivanje zajedničkog vlasništva na predmetnim nekretninama, da su odluke redovnih sudova osnovane, te je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pretpostavke za prigovor Član 51.

(1)Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2)Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(...)

Nepokretnost kao predmet izvršenja Član 69.

(1)Ukoliko nije drugačije određeno, predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju svojinu i druga stvarna prava.

(2)Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.

(...)

Zabilježba izvršenja Član 72.

(1)Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2)Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3)Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

(...)

26. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 1. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje nedopuštenosti izvršenja na predmetnim nekretninama i obustavljanja izvršnog postupka, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

35. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te da je obrazloženje presude Vrhovnog suda kontradiktorno i nejasno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

36. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmeta proizlazi da je prvotužena, u toku trajanja bračne zajednice sa apelantom, na osnovu ugovora o zajmu od drugotuženog primila određeni novčani iznos koji nije vratila, te je pravomoćnom presudom zbog propuštanja iz 2007. godine obavezana da drugotuženom vrati dugovani iznos. Ustavni sud, dalje, zapaža da je drugotuženi pokrenuo postupak izvršenja po navedenoj presudi, da je kao predmet izvršenja označio predmetne nekretnine na kojima je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisana prvotužena, da je na predmetnim nekretninama 2013. godine upisana zabilježba izvršenja, da je apelant, kao treće lice, izjavio prigovor, te da je upućen na parnični postupak u kome je 10. jula 2014. godine podnio tužbu radi utvrđenja da je predmetno izvršenje nedopušteno. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je u posebnom postupku 2016. godine donesena presuda na osnovu priznanja, kojom je, između ostalog, utvrđeno da predmetne nekretnine prestavljaju 1/2 dijela u ukupnoj zajedničkoj imovini apelanta i prvotužene stečenoj u braku, što je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu te presude u zemljišno-knjižnoj evidenciji upiše sa dijelom1/1.

37. Nadalje, postupajući u predmetnom postupku Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti (radi utvrđenja da je predmetno izvršenje nedopušteno), a da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na 1/2 dijela predmetnih nekretnina. Apelant je izjavio reviziju na presudu Okružnog suda, koju je pobijao u odbijajućem dijelu i tražio da se njegov tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji. Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

38. Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je drugotuženi stekao sudsko založno pravo na predmetnim nekretninama, odnosno da je presudom na osnovu priznanja prvotužena priznala da je apelantov udio u predmetnim nekretninama 1/1. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da su i nakon presude na osnovu priznanja iz 2016. godine predmetne nekretnine u zemljišno-knjižnoj evidenciji upisane na ime prvotužene sa dijelom 1/1. Drugotuženi je u izvršnom postupku stekao sudsko založno pravo na predmetnim nekretninama – uknjižbom zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišno-knjižnu evidenciju 2013. godine, dakle, znatno prije donošenja presude na osnovu priznanja, a eventualna promjena vlasnika na predmetnim nekretninama nakon izvršenog upisa zabilježbe bez značaja je za tražioca izvršenja jer se izvršni postupak, do visine vrijednosti nekretnine, vodi protiv njenog novog vlasnika, u skladu s odredbama člana 72. st. 1, 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku, tako da je presuda na osnovu priznanja, ma kako njena izreka glasila, bez značaja za presuđenje u predmetnoj parnici.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 72. st. 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku, između ostalog, propisano da zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine, a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom, te da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Ustavni sud uočava da iz presude Vrhovnog suda dalje slijedi kako je presudom zbog propuštanja utvrđeno da je prvotužena, u vrijeme trajanja bračne zajednice, neovlašteno zadržala novčana sredstva drugotuženog, to su apelant i prvotužena zajedno raspolagali s tim sredstvima i da posljedično tome, a na osnovu odredbe člana 279. Porodičnog zakona, odgovaraju solidarno za dugove prvotužene prema drugotuženom, ali kako je samo apelant izjavio reviziju nije mogao da sudi na njegovu štetu (detaljno navedeno u tački 19).

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke.

41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje svoje odluke u vezi s primjenom pozitivno-pravnih propisa, a koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-482/20 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio