Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-489/20 („Unicep company“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakup
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-489/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-489/20, rješavajući apelaciju „Unicep company“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Unicep company“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 107096 19 Rev od 5. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unicep company“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 107096 19 Rev od 5. decembra 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 57 0 Ps 107096 13 Ps od 5. oktobra 2018. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Vlada Republike srpske, Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 1.094.527,11 KM za period od 1. januara 2004. do 14. jula 2018. godine i određeni iznos na ime zakonske zatezne kamate, kao i da ostalim tužiocima „Unicep trade“ a.d. Banjaluka i „Unicep commerce“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužilac i trećetužilac ili ostali tužioci) na ime naknade štete za period od 3. marta 2011. do 14. jula 2018. godine isplati određene iznose i zakonsku zateznu kamatu. Presudom je dalje odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa, obavezana tužena da apelantu i ostalim tužiocima isplati troškove postupka u određenim iznosima, dok je odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je Vlada Republike Srpske zaključila ugovor sa MDP ,,Incel-Holding“ Banjaluka o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada) uz naknadu, te da je preneseno pravo raspolaganja na predmetnoj zgradi. Dalje je naveo da je na osnovu navedenog ugovora, tužena se uknjižila kao nosilac prava raspolaganja u zemljišnim knjigama sa 1/1 dijela, nakon čega je predmetnu zgradu dala na korištenje bez naknade Republičkoj upravi carina, odnosno kasnije Upravi za indirektno oporezivanje, koja je i danas u posjedu predmetne zgrade. Istaknuo je da je nesporno da je utvrđeno pravo suvlasništva prednika apelanta i ostalih tužilaca sa 2/5 dijela na aneksu predmetne zgrade, presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 3607/98 od 12. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Pž 257/06. Okružni sud je ocijenio da je tužena, davanjem cijele zgrade na korištenje Republičkoj upravi carina, a kasnije Upravi za indirektno oporezivanje, preduzela poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u suvlasništvu i za takvo postupanje joj je bila neophodna saglasnost svih suvlasnika, odnosno apelanta i ostalih tužilaca, kako to propisuje odredba člana 15. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji je bio na snazi u to vrijeme. Dalje je ukazao da je na taj način tužena neovlašteno upotrebljavala tuđu stvar (suvlasnički dio apelanta i ostalih tužilaca) u svoju korist na način da je predmetnu zgradu – poslovne prostore dao trećem licu u zakup. Po mišljenju Okružnog suda, ne radi se o naknadi štete jer ne postoje protivpravnosti, već o sticanju bez osnova, odnosno upotrebi tuđe stvari u svoju korist. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO), te ukazao da s obzirom da je u konkretnom slučaju tužena suvlasnički dio apelanta i ostalih tužilaca upotrijebila u svoju korist, neosnovano se obogatila za visinu zakupnine koju bi inače za takvo korištenje trebala da plati.

4. U skladu sa navedenim, po mišljenju Okružnog suda, apelant i ostali tužioci, kao suvlasnici tih poslovnih prostorija, odnosno nosioci prava raspolaganja i prava korištenja na dijelu predmetne zgrade, imaju pravo na naknadu u visini uobičajene zakupnine, za vremenski period u kojem im je bilo onemogućeno da stvar u suvlasništvu koriste i raspolažu s njom. Okružni sud je citirao član 14. stav 1. ZOSPO, te ukazao da u konkretnom slučaju tužena je isključila apelanta i ostale tužioce kao suvlasnike iz njihovog prava da stvar drže i da se njom koriste, na koji način je povrijedila ova prava suvlasnika. Dalje je ukazao da je tužena bez saglasnosti koristila suvlasnički dio drugih suvlasnika na način da ga je dala na besplatno korištenje trećem licu, pa je u tom smislu dužna platiti naknadu za korištenje, a ova naknada se određuje u visini tržišne zakupnine. S tim u vezi, obrazložio je da su apelant i ostali tužioci u toku postupka proveli vještačenje po vještaku finansijske struke, koja je utvrdila visinu zakupnine za poslovni prostor u tom dijelu grada, a na osnovu Odluke Izvršnog odbora Grada Banjaluka o cijenama zakupa poslovnih prostora, te je detaljno izračunao iznose koji pripadaju apelantu i ostalim tužiocima na ime naknade štete u smislu odredbe člana 219. ZOO-a. Okružni sud je ocijenio i da je djelimično osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istaknula tužena. S tim u vezi, obrazložio je da potraživanje naknade koristi koju je neko lice imalo upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist u smislu člana 219. ZOO-a, zastarijeva u općem zastarnom roku od deset godina. Dalje je obrazložio da se rok zastare u odnosu na apelanta računa od dana podnošenja ove tužbe, 30. decembra 2013. godine, pa imajući u vidu da se primjenjuje opći zastarni rok od deset godina, Okružni sud je zaključio da su zastarjela sva potraživanja apelanta do 30. decembra 2003. godine. Okružni sud je naveo da su ostali tužioci tužbeni zahtjev podnijeli 3. marta 2014. godine, pa je u cijelosti usvojio njihov tužbeni zahtjev.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 107096 18 Pž od 26. marta 2019. godine, odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda prvostepenog suda u pobijanom obavezujućem dijelu, te su odbijeni zahtjevi ostalih tužilaca za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu. Viši sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te zaključio da je žalba tužene, koju je podnijela zbog pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovana a što je detaljno obrazložio.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 107096 19 Rev od 5. decembra 2019. godine, djelimično je usvojena revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene, u dosuđujućem dijelu odluke po zahtjevu apelanta, tako što je tužena obavezana da apelantu, po osnovu sticanja bez osnova u periodu od 26. januara 2007. do 14. jula 2018. godine isplati iznos od 862.231,80 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa za period 1. januara 2004. do 14. jula 2018. godine, te na ime dospjele zatezne kamate manji iznos, umjesto ranije dosuđenog iznosa, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u manjem iznosu, umjesto ranije dosuđenog iznosa. U ostalom dijelu, kojim je odlučeno o zahtjevu ostalih tužilaca, Vrhovni sud je odbio reviziju.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se tužena neosnovano obogatila za visinu zakupnine koju bi inače trebalo da plati, te da to predstavlja korist koju je apelantima i ostalim tužiocima dužna da nadoknadi, saglasno odredbi člana 219. ZOO. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, tužena u revizionim navodima osnovano ističe da nije nelegalno koristila predmetni poslovni prostor do 26. januara 2007. godine, već ga je koristila na osnovu ugovora o raspolaganju od 9. jula 1998. godine. S tim u vezi, ukazao je da je tužena, prema utvrđenju prvostepenog suda, na osnovu navedenog ugovora ishodila upis prava svojine u svoju korist na predmetnoj zgradi sa 1/1 dijela. Dalje je ukazao da su apelant i ostali tužioci tek 26. januara 2007. godine ishodili pravosnažnu odluku sudu kojom je utvrđeno da im pripada pravo suvlasništva na predmetnoj zgradi. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, tek od tada je tužena (kojoj je bilo poznato jer je bila tužena i u toj parnici) postala nesavjesna jer je znala da koristi i suvlasnički dio apelanta i ostalih tužilaca, te se tek od tada neosnovano obogatila na račun apelanta i ostalih tužilaca. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da nižestepene presude nisu pravilne u dijelu kojim je apelantu pripadajuća naknada dosuđena i za period od 1. januara 2004. do 26. januara 2007. godine, jer apelantu, prema navedenom, ta naknada pripada za period od 26. januara 2007. do 14. jula 2018. godine, dok je ostalim tužiocima naknada dosuđena za period 1. marta 2011. do 14. jula 2018. godine (kako je i glasio njihov tužbeni zahtjev).

8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud sasvim paušalno, proizvoljno i diskriminirajuće donio osporenu presudu i na isti način primijenio zakonske propise (odnosno nije se ni pozvao na zakonske propise u vezi prava apelanta na datum početka ostvarivanja svog prava). S tim u vezi, ističe da stav Vrhovnog suda nije potkrijepljen niti jednim zakonskim propisom a niti je ispravan, jer iz njega proizilazi da pravo apelanta zavisi isključivo od dužine trajanja sudskog postupka, odnosno od dana kada bi postala pravosnažna prethodna presuda Osnovnog suda, uz napomenu da je drugostepeni postupak u tom prethodnom predmetu trajao četiri godine. Smatra da se pitanje savjesnosti ili nesavjesnosti cijeni prema činjenicama u postupku, odnosno, smatra da je tužena bila nesavjesna od dana donošenja prethodne presude Osnovnog suda, odnosno čak od podnošenja tužbe u toj parnici (21. august 1998. godine), odnosno od dana kada je ta tužba dostavljena tuženoj radi odgovora. Ističe i da je adekvatno ovom stavu riješeno pitanje savjesnosti državine u članu 312. stav 8. Zakona o stvarnim pravima RS. Stoga smatra da je sva svoja prava u vezi zakupnine može ostvarivati najkasnije od 12. marta 2003. godine, tj. od dana donošenja prethodne presude Osnovnog suda broj P-3607/98 (čak možda i od dana podnošenja tužbe u tom predmetu), odnosno kako je apelant potraživao naknadu štete od 1. januara 2004. godine, trebalo mu je od tog datuma i dosuditi štetu zbog neplaćene zakupnine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud potvrdio zaključak nižestepenih sudova da se tužena neosnovano obogatila za visinu zakupnine koju bi inače trebalo da plati i da to predstavlja korist koju je apelantu (i ostalim tužiocima) dužna da nadoknadi, saglasno odredbi člana 219. ZOO. Međutim, za razliku od stava nižestepenih sudova, Vrhovni sud je ocijenio da je tužena postala nesavjesna tek od 26. januara 2007. godine, kada su apelant i ostali tužioci ishodili pravosnažnu odluku suda kojom je utvrđeno da im pripada pravo suvlasništva na predmetnoj zgradi, pa se tek od tada neosnovano obogatila na račun apelanta i ostalih tužilaca. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa činjenicama predmeta i relevantnim odredbama ZOO, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-489/20 („Unicep company“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio