Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/21 (S. V.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2130/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2130/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Simo Vujović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simo Vujović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003923 19 Uvp od 25. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Simo Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berkovića, kojeg zastupa Zoran Ignjatić advokat iz Trebinja, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003923 19 Uvp od 25. marta 2021. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Trebinje od 21. oktobra 2016. godine utvrđeno je da apelantu prestaje pravo na invalidsku penziju sa danom donošenja predmetnog rješenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Trebinje od 21. oktobra 2016. godine, Fond PIO je rješenjem od 21. marta 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 003923 18 U od 28. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO) od 21. marta 2018. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi troškove predmetnog postupka.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 28. septembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 003923 19 Uvp od 25. marta 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantu rješenjem od 11. februara 2010. godine priznato pravo na invalidsku penziju na osnovu ocjene nadležnih organa vještačenja da kod apelanta postoji invalidnost, gubitak radne sposobnosti u drugom stepenu (koja ocjena je donesena na osnovu medicinske dokumentacije iz više zdravstvenih ustanova). Dalje, da su u postupku vanredne kontrole, provedenom po službenoj dužnosti po nalogu direktora tuženog, zbog postojanja sumnje da je u postupku vještačenja kod priznavanja prava korišćena medicinska dokumentacija koja nije vjerodostojna, prvostepena i drugostepena komisija saglasno utvrdili da invalidnost apelanta ne postoji, navodeći između ostalog da je na osnovu pribavljenih odgovora Neuropsihijatrijske bolnice „Dr Laza Lazarević“ Beograd, Bolnice „Dr Safet Mujić“ Mostar, KBC „Zvezdara“ Beograd i Bolnice Trebinje utvrđeno da nije vjerodostojna medicinska dokumentacija na osnovu koje je apelantu prvobitno utvrđena invalidnost, gubitak radne sposobnosti.

7. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 147. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za priznavanje prava. Dalje, da je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da se postupak za prestanak prava u skladu sa stavom (1) tog člana pokreće po službenoj dužnosti, bez obzira na rok koji je protekao od dana donošenja rješenja kojim je priznato pravo. Vrhovni sud je naveo da cijeni da je pravilan zaključak prvostepene i drugostepene komisije da predmetna medicinska dokumentacija nije vjerodostojna, jer se apelant, kako to proizlazi iz odgovora navedenih zdravstvenih ustanova, u periodu navedenom u medicinskoj dokumentaciji nije liječio u tim ustanovama, te jer iz predmetnih odgovora takođe proizlazi da medicinska dokumentacija korišćena u postupku ostvarivanja predmetnog prava ne postoji u evidenciji tih zdravstvenih ustanova, odnosno da nije pronađena, te da potpisnici medicinske dokumentacije ne rade u tim ustanovama, da su potpisi neodgovarajući kao i druge nepravilnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da se nalaz, ocjena i mišljenje organa vještačenja, saglasno odredbama člana 37. stav (1) Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Uredba) ne dostavlja stranci, zbog čega nalaz organa vještačenja apelantu nije trebalo dostavljati na izjašnjenje, te da ne stoji navod da apelantu nije omogućeno da se izjasni o vjerodostojnosti medicinske dokumentacije, jer su mu uredno dostavljene sve odluke na koje je izjavljivao pravne lijekove, kao i da je imao mogućnost da ih osporava (što je u konkretnom slučaju i učinio). Vrhovni sud je takođe naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je u presudi konstatovano je da je izvršeno „falsifikovanje dokumentacije“, bez utvrđivanja ove činjenice u propisanom postupku dokazivanja. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni organ, u smislu odredbi člana 153. Zakona o opštem upravnom postupku (prema kojem nedostaci na ispravi mogu dovesti u pitanje dokaznu snagu isprave u rješavanju stvari koja je predmet postupka), a u vezi sa članom 124. istog zakona (kojim je propisano ovlašćenje organa da po službenoj dužnosti upotpuni činjenično stanje kada smatra da je to potrebno radi razjašnjenja stvari) po službenoj dužnosti pribavio podatke o činjenicama navedenim u ispravama koje je apelant uz zahtjev priložio. Vrhovni sud je naveo da je taj organ, nakon izvršene provjere podataka, pravilno zaključio da medicinska dokumentacija nije vjerodostojna, te da nema dokaznu vrijednost, kao i da se posljedica prednjeg utvrđenja odnosi samo na rješavanje stvari koja je predmet konkretnog upravnog postupka, zbog čega činjenicu da isprave nisu istinite nije trebalo utvrđivati u krivičnom postupku, kako to pogrešno smatra apelant. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije), u vezi s navedenim pravima. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi zauzeli stanovište da se ne mogu donositi odluke o prestanku prava na invalidsku penziju samo na osnovu „sumnjivo nevjerodostojnih, i to samo nekih od više, medicinskih dokumenata“. Dalje ističe da je u predmetnom postupku organ vještačenja, na štetu apelanta, neovlašćeno dao ocjenu vjerodostojnosti akata navodeći da su isti falsifikovani (za što nije kompetentan). Takođe navodi da mu nije data mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka i organa vještačenja, odnosno da se izjasni o vjerodostojnosti medicinske dokumentacije, te da je neprihvatljiv stav redovnih sudova da se prednji nalaz i mišljenje ne dostavljaju stranci.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, jasno obrazložio pravni osnov za donošenje osporenih odluka, odnosno dao precizne razloge zbog kojih je u konkretnom slučaju pravilno utvrđen prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja za apelanta, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (da su organi uprave neovlašćeno utvrdili da je određena dokumentacija falsifikovana, te da je nalaz, ocjenu i mišljenje organa vještačenja trebalo dostaviti apelantu na izjašnjenje), dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti prednjih navoda apelanta, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/21 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio