Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1888/21 (Đ. P.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1888/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1888/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Đenan Puščul, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đenan Puščul protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 449131 16 Rsž od 24. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 449131 14 Rs od 13. studenoga 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đenan Puščul (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 449131 16 Rsž od 24. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 449131 14 Rs od 13. studenoga 2015. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 13. studenoga 2015. godine (ispravljena rješenjem od 11. siječnja 2018. godine) obvezana je tuženica („Fabrika duhana“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati štetu u visini razlike plaće sa naknadom za minuli rad, između plaće sa naknadom za minuli rad koju je apelantu isplatila za radno mjesto pomoćni poslovi u pripremi duhana, skupina složenosti NK-I stupanj stručne spreme i plaće sa naknadom za minuli rad koju je trebala isplatiti apelantu za radno mjesto održavanje strojeva i uređaja (strojarsko održavanje), skupine složenosti SSS-IV stupanj stručne spreme u ukupnome iznosu od 27.712,40 KM za određeno razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Obvezana je tuženica da uplati razliku obvezatnih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO) na tako utvrđenu razliku plaće, u određenome iznosu za isto vremensko razdoblje (stavak II izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica da mu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenoga straha i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati određene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak IV izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 24. veljače 2021. godine priziv apelanta je odbijen, dok je priziv tuženice djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što se tuženica obvezuje da apelantu isplati naknadu štete u visini razlike naknade plaća sa naknadama za minuli rad u ukupnome iznosu od 18.042,40 KM (umjesto dosuđenih 27.712,40 KM) za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom, uz uplatu razlike obvezatnih doprinosa za MIO u određenome iznosu za isto razdoblje, dok je u preostalome dijelu priziv tuženice odbijen i prvostupanjska je odluka potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je nakon provedenoga dokaznoga postupka utvrđeno da je tuženica 31. listopada 2008. godine apelantu otkazala ugovor o radu, te da je pravomoćnom presudom Općinskoga suda od 11. srpnja 2011. godine poništena odluka o otkazu ugovora o radu i naloženo tuženici da apelantu uspostavi raniji radno pravni status. Kantonalni je sud istakao da je na temelju provođenja dokaza po vještaku financijske struke utvrđeno da apelantu plaće nisu isplaćivane za radno mjesto koje je obavljao sukladno ugovoru o radu, tj. radno mjesto održavanja strojeva i uređaja, skupine složenosti SSS-IV stupanj stručne spreme, već da mu je isplaćivana plaća prema radnome mjestu pomoćni poslovi u pripremi duhana skupine složenosti NK-I stupanj stručne spreme. Kantonalni je sud istakao da je stoga prvostupanjski sud utvrdio visinu dosuđene naknade vještačenjem po vještaku financijske struke, koji je u toj varijanti izvršio obračun po koeficijentu 2,50, jer je po tomu koeficijentu apelantu isplaćena plaća za listopad 2010. godine. Kantonalni je sud istakao da je u odnosu na ovaj dio tužbenoga zahtjeva priziv tuženice djelomično utemeljen. Kantonalni je sud istakao da su apelant i tuženica zaključili ugovor o radu, kojim su ugovorili da za izvršeni rad apelantu pripada pravo na odgovarajući iznos plaće koji se utvrđuje Pravilnikom o radu tuženice (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) u okviru koeficijenata predviđenih za II skupinu poslova, kojoj pripadaju i poslovi na koje je apelant na temelju toga ugovora raspoređen. Kantonalni je sud istakao da je Pravilnikom za II skupinu poslova predviđen koeficijent od 2,40 do 3,10. Kantonalni je sud naveo da po mišljenju ovoga suda priziv tuženice utemeljeno ukazuje da apelantu ne pripada pravo na isplatu prvostupanjskom presudom dosuđenoga iznosa, jer po ocjeni ovoga suda primjena povoljnijega prava, sukladno čl. 3. st. 3. Općega kolektivnoga ugovora podrazumijeva da djelatnik ima pravo na obračun plaće sukladno najnižem koeficijentu predviđenim Pravilnikom za tu skupinu poslova, dok to načelo ne podrazumijeva i primjenu najvišega koeficijenta predviđenoga za tu vrstu složenosti poslova. Kantonalni je sud naveo da je djelatniku zajamčena primjena najnižega koeficijenata ali ne i najvišega, koji bi se imao primijeniti samo ukoliko je to utvrđeno ugovorom o radu ili internim aktima poslodavatelja. Kantonalni je sud istakao da, obzirom na navedeno, po ocjeni ovoga suda varijanta nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u kojemu se obračun razlike vrši primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,40 je sačinjen uz pravilnu primjenu materijalnoga prava. Kantonalni je sud naveo da parnične stranke nisu na ovaj dio nalaza imale primjedbi u obračunskome smislu, pa i ovaj sud cijeni da je tim dijelom vještačenja pravilno utvrđeno da apelantu na ime razlike plaće sa minulim radom pripada iznos od 18.042,40 KM, pa je tužbenome zahtjevu udovoljeno za navedeni iznos i shodno tome manji iznos na ime doprinosa za MIO, dok je preostali dio tužbenoga zahtjeva apelanta odbijen. Kantonalni je sud istakao da apelant u prizivu neutemeljeno navodi da je nepravilno odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete. Kantonalni je sud naveo da ovaj sud kao i prvostupanjski sud cijeni da je pravni temeljem za takvu isplatu čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava osobnosti, smrti bliske osobe kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadno neovisno od naknade materijalne štete, kao i u njezinome odsustvu. Kantonalni je sud istakao da apelant, naime, nije dokazao da mu je tuženica povrijedila čast i ugled, te stoga mu ne pripada pravo na isplatu naknada na ime duševnih bolova i straha. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio da je isplatom razlike plaće uz uplatu obveznih doprinosa za MIO nadoknađena šteta apelantu sukladno Zakonu o radu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da načelo primjene povoljnijega prava podrazumijeva da mu je razlika plaće sa naknadom za minuli rad trebala biti obračuna primjenom koeficijenta 2,50, a ne 2,40, jer je iz platne liste iz listopada 2010. godine plaća upravo obračunata po koeficijentu 2,50. Također, apelant navodi da je zahtijevao naknadu nematerijalne štete i da je ista nesporno utvrđena u prethodnome sudbenome postupku, u kojemu je utvrđeno da je otkaz apelantu bio nezakonit.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, a priori, zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je u predmetnome slučaju pravilno primijeniti koeficijent od 2,40, a ne od 2,50, budući da je Pravilnikom predviđeni raspon od 2,40 do 3,10, shodno čemu se ima primijeniti početni koeficijent, jer najpovoljnije pravo ne podrazumijeva i primjenu najvišega predviđenoga koeficijenta. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je prvostupanjski sud pravilno cijenio tužbeni zahtjev glede nematerijalne štete, kada se ima u vidu da apelant nije dokazao da je takva šteta nastala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1888/21 (Đ. P.) | Sudska praksa | Aktio