Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-429/20 (D. T.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-429/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-429/20, rješavajući apelaciju Dragane Tutorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Tutorić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 055700 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragana Tutorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 055700 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. i 12. maja 2021. godine od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske-Sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, kao zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 14. maja 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je 17. maja 2021. godine dostavila odgovor na apelaciju, koji je dopunila 20. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 055700 17 Rs od 24. maja 2018. godine, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev, pa su poništena kao nezakonita rješenje organa tužene, Odbora državne uprave za žalbe (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 21. marta 2017. godine i Ministra (Ministarstva) unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 15. februara 2017. godine, te je obavezana tužena da apelantici naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odlukom JP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: JP „Šume RS“) od 2. februara 2017. godine, apelantica imenovana za izvršnog direktora za pravne, kadrovske i opšte poslove u upravi navedenog preduzeća (u daljnjem tekstu: izvršni direktor) na period od četiri godine, te da će obavljati dužnost počev od 2. februara 2017. godine. Nadalje je istakao da je navedena odluka donesena na osnovu člana 7. Zakona o javnim preduzećima, člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima i čl. 37. Statuta JP „Šume RS“ (u daljnjem tekstu: Statut) od strane nadzornog odbora navedenog preduzeća, a koja odluka je objavljena u Službenom glasniku od 17. februara 2017. godine. Nadalje je ukazao, da je apelantica 3. februara 2017. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za mirovanje prava iz radnog odnosa od 2. februara 2017. godine, u kom je navela da je 2. februara 2017. godine imenovana za izvršnog direktora na period u trajanju od četiri godine, pa s obzirom da je kod prvostepenog organa (Policijska stanica Sokolac) zaposlena na neodređeno vrijeme kao rukovodilac Odsjeka za upravno pravne poslove, da joj u skladu sa članom 93. Zakona o radu, prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije. Naime, kako je izvršni direktor JP „Šume RS“ reizborna funkcija, na koju je apelantica imenovana od strane Vlade RS, podnijela je zahtjev za mirovanje prava iz radnog odnosa i da mirovanje teče od 3. februara 2017. godine.

7. Osnovni sud je ukazao, da je odlučujući o navedenom apelantičinom zahtjevu prvostepeni organ donio osporeno rješenje od 15. februara 2017. godine, kojim je odbio apelantičin zahtjev za mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je rješenjem prvostepenog organa od 15. decembra 2016. godine apelantica raspoređena na radno mjesto rukovodilac Odsjeka, Odsjek za upravno pravne poslove PS Sokolac, pa imajući u vidu da nije imenovana na javnu funkciju u smislu člana 94. Zakona o radu, odnosno da ne ispunjava uslove iz člana 93. navedenog zakona, to je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Nadalje je ukazao da je odlučujući po apelantičinoj žalbi na rješenje prvostepenog organa, drugostepeni organ donio rješenje od 21. marta 2017. godine kojim je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu.

8. Osnovni sud je nadalje naveo šta je propisano odredbama čl. 93., 94. i 95. Zakona o radu, čl. 1., 2., 4., 7., 10. i 11. Zakona o javnim preduzećima, čl. 1., 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, te odredbama čl. 37., 48. i 59. Statuta. Zatim je istakao, da je cijeneći citirane zakonske propise i izvedene dokaze, cijenio da apelantica izborom i imenovanjem za izvršnog direktora i zasnivanjem radnog odnosa (zaključenjem ugovora o radu i međusobnim pravima i obavezama) počev od 3. februara 2017. godine u JP „Šume RS“, na period od četiri godine, obavlja javnu funkciju za vrijeme mandata izvršnog direktora. Naime, izvedenim dokazima utvrđeno je da apelantica obavlja javnu funkciju izborom i imenovanjem za izvršnog direktora, pa je Osnovni sud istakao da je primjenom čl. 93. stav 1. Zakona o radu utvrdio da su osporene odluke tužene, odnosno organa tužene, nezakonite i kao takve ih poništio.

9. Presudom Okružnog suda broj 89 0 Rs 055700 18 Rsž od 26. decembra 2018. godine, odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presude.

10. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da nije sporno da je Odlukom Nadzornog odbora JP „Šume RS" od 2. februara 2017. godine apelantica imenovana za izvršnog direktora na period od četiri godine, te da je prije imenovanja na ovu funkciju kod prvostepenog organa bila raspoređena na radno mjesto rukovodioca odsjeka za upravno-pravne poslove u Policijskoj stanici Sokolac CJB Istočno Sarajevo. Zatim je ukazao šta je propisano odredbama člana 93 stav 1. i člana 94. Zakona o radu, te je istakao da odredba člana 1. stav 1. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS propisuje da se tim zakonom regulište otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima (regulisanim organima podrazumijeva se organ u kojem Vlada ima pravni interes, uključujući Vladine agencije i preduzeća bez obzira da li su u cjelini ili djelimično u vlasništvu Vlade). Okružni sud je istakao, da obzirom da je u konkretnom slučaju apelantica imenovana za izvršnog direktora na reizbornu funkciju za period od četiri godine, u kom pravnom licu Vlada Republike Srpske ima većinsko vlasništvo, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 055700 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine usvojena je revizija tužene, pa su obje nižestepene presude preinačene, tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Takođe navedenom presudom, obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju revizija nije dozvoljena, jer je vrijednost predmeta spora označena iznosom od 6.000,00 KM. Međutim, tužena je s pravom tražila da se, u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija dozvoli. Naime, ispunjeni su uslovi za dozvoljavanje revizije iz člana 237. stav 3. tačka 1. ZPP, jer su nižestepeni sudovi u vezi sa tumačenjem i primjenom odredbi čl. 93. i 94. Zakona o radu izrazili određen stav, a tim se pitanjem, koje je od značaja ne samo za rješenje ovog spora, nego je važno i za obezbjeđivanje jedinstvene primjene prava i u nekim drugim budućim sporovima, još nije bavio Vrhovni sud.

13. Vrhovni sud je naveo da je mirovanje prava iz radnog odnosa regulisano odredbama Zakona o radu, pa da se shodno odredbi člana 9. Zakona o državnim službenicima ima primijeniti u ovom postupku, jer taj institut nije regulisan odredbama Zakona o državnim službenicima, po kojem se inače ravna radno-pravni status apelantice, kao državnog službenika. Nadalje je naveo da je apelantica odlukom Nadzornog odbora JP „Šume RS“ imenovana za izvršnog direktora na period od četiri godine, te da se radi o reizbornom radnom mjestu, koje poslove će apelantica obavljati profesionalno i za to ostvarivati platu. Međutim, ona na to radno mjesto nije izabrana neposredno, od strane građana, niti je imenovana od strane nekog nadležnog organa Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, grada ili opštine. Prema tome, ne radi se o javnoj funkciji koju ima u vidu odredba člana 94. Zakona o radu, pa nema mjesta primjeni ni odredbe člana 93. stav 1. Zakona o radu, koja govori o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa.

14. Vrhovni sud je ukazao, da činjenica da je Nadzorni odbor JP „Šume RS“ (koji očigledno nije organ kojeg ima u vidu odredba člana 94. Zakona o radu) izabrao apelanticu za izvršnog direktora, prema pravilima propisanim odredbama Zakona o javnim preduzećima i Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, ne znači da se radi o imenovanju na javnu funkciju, pa se nižestepeni sudovi bespotrebno time bave. Naime, šta se smatra javnom funkcijom definiše odredba člana 94. Zakona o radu, a ne odredbe zakona koje se navode u uvodu rješenja kojim je apelantica imenovana za izvršnog direktora u javnom preduzeću (a ne radi obavljanja javne funkcije). Iz izloženog slijedi da rješenja tužene kojima je odbijen zahtjev apelantice za mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa, nisu nezakonita, zbog čega je Vrhovni sud reviziju tužene usvojio, preinačio nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)

16. Apelantica je istakla da je drugostepeni sud u svojoj presudi dao detaljne razloge iz kojih proizlazi da je funkcija koju je apelantica obavljala javna funkcija. Nadalje je istakla, da kada se uzmu u obzir odredbe Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, koji propisuje otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno i ponovno imenovanje na pozicije u regulatornim organima, nije teško doći do zaključka da je apelantica, imenovanjem na funkciju izvršnog direktora imenovana na reizbornu funkciju, pa time i na javnu funkciju. Prema tome, apelantica smatra da funkcija na koju je imenovana nesumnjivo predstavlja javnu funkciju, pa da je, shodno tome, i ostvarila pravo na mirovanje prava iz radnog odnosa. Naime, kada se ima u vidu da Republika Srpska ima većinsko vlasništvo u JP „Šume RS“ nesumnjivo je da onda taj organ, kao vlasništvo Republike Srpske, predstavlja državni organ. S druge strane, nadzorni odbor, kao organ javnog preduzeća, u okviru vršenja svojih ovlašćenja, ima i vrši funkciju državnog organa samim tim što, u okviru svog rada, vrši kontrolu zakonitosti rada ovog organa. Pored toga je istakla da JP „Šume“ RS“ imaju status javnog preduzeća, a javna preduzeća se osnivaju isključivo radi obavljanja djelatnosti od opšteg interesa (državnog i društvenog), pa je samo ta činjenica dovoljna za donošenje zaključka da je funkcija izvršnog direktora JP javna funkcija. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da su ispunjeni svi uslovi iz člana 94. Zakona o radu RS, a time i uslovi iz člana 93. stav 1. Zakona o radu za usvajanje tužbenog zahtjeva, te da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnom i neutemeljenom stavu tog suda što samo po sebi nameće potpunu pravnu nesigurnost.

17. Pored navedenog, apelantica je istakla da je Vrhovni sud prihvatio, razmatrao i odlučivao po reviziji tužene koja je po zakonu (i po njenom sadržaju) bila nedozvoljena. U vezi s tim je istakla, da iako tužena nije tačno naznačila na osnovu koje odredbe stava 3. člana 237. ZPP izjavljuje svoju reviziju, iz revizije se može zaključiti da ju je zasnovala na odredbi člana 237. stav 3. tačka 1. ZPP. Naime, tužena je tvrdila da o pitanju prava na mirovanje radnog odnosa u slučajevima kada priznanje tog prava traže zaposleni koji su imenovani na funkciju izvršnog direktora JP, Vrhovni sud još nije zauzeo pravno shvatanje, a istovremeno o tom pitanju postoje različiti stavovi okružnih sudova u Republici Srpskoj, tj. različiti stavovi o primjeni čl. 93. st. 1. i čl. 94. Zakona o radu. Međutim, u prilog ovoj tvrdnji tužena nije priložila ni jednu drugu odluku nekog drugog okružnog suda u Republici Srpskoj. Ovakve navode Vrhovni sud je prihvatio kao osnovane, a da ni on nije ukazao na eventualno različitu sudsku praksu nižestepenih sudova zbog koje bi bilo opravdano da se odlučuje o reviziji, jer, sama konstatacija da Vrhovni sud o nekom pitanju još nije zauzeo stav nije dovoljna za dozvoljenost revizije u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da je u osporenoj odluci jasno obrazloženo zašto je dozvoljena i usvojena revizija tužene i zašto su preinačene nižestepene presude. Nadalje je istakao da su pri donošenju osporene odluke primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim, te da apelantica nije ponudila valjane argumente kojima bi dokazala svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje. U skladu sa izloženim, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužena je u suštini navela da je apelantičina apelacija neosnovana, te je, između ostalog, istakla da je u svojoj reviziji navela da, kao državni organ uprave, u svom radu često donosi odluke o prihvatanju, odnosno odbijanju zahtjeva za neplaćeno odsustvo, a radi obavljanja javne funkcije i da je od značaja da Vrhovni sud zauzme jasan stav u pogledu navedenog materijalno-pravnog pitanja, kako bi se spriječile dalje nedoumice i nejednako postupanje, prilikom odlučivanja o zahtjevima stranaka. Naime, odredba stava 3. člana 237. ZPP dozvoljava reviziju kad odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa samo ova odredba (i bez navođenja propisanih tačaka), dozvoljava reviziju. Takođe je ukazala da apelantica na radno mjesto izvršnog direktora, nije izabrana neposredno, od strane građana, niti je imenovana od strane nekog organa kojeg ima u vidu član 94. Zakona o radu. Za izvršnog direktora JP „Šume RS" apelanticu je imenovao nadzorni odbor kao organ javnog preduzeća koje, u smislu Zakona o javnim preduzećima, ima status pravnog lica i koje se upisuje u sudski registar kao privredno društvo u formi akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću. Stoga se ni po kojem osnovu nadzorni odbor ne može podvesti pod organ iz člana 94. Zakona o radu, niti dužnost izvršnog direktora smatrati javnom funkcijom, kada se ima u vidu da se poslovanje i upravljanje, kao i druga pitanja, uređuju Zakonom o javnim preduzećima, a na ona pitanja koja nisu uređena navedenim zakonom, primjenjuje se Zakon o privrednim društvima.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka tužene, a koji u relevantnom dijelu glasi:

7. Mirovanje prava iz radnog odnosa Član 93. stav (1) (1)Radniku koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije.

Član 94.

Javnom funkcijom u smislu člana 93. stav 1. Zakona smatra se reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od građana ili na koju je imenovan ili postavljen od nadležnog organa Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, grada ili općine, ako tu funkciju obavlja profesionalno i za nju ostvaruje plaću.

21. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 25/03), u relevantnom djelu glasi:

Član 1.

Predmet Zakona

1. Ovim zakonom reguliše se otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima definisanim u daljem tekstu.

2. Ovaj zakon se primjenjuje na svim nivoima vlasti u Republici Srpskoj, uključujući opštine i gradove.

Član 2. stav 1. tačka 5.

Pojmovi

1. U smislu ovog zakona, pojmovi u ovom članu imaju sljedeće značenje:

1.5. “Regulisani organ ili organi” (zavisno od konteksta) je:

(i) organ u kojem Vlada ima pravni interes (uključujući vladine agencije i preduzeća bez obzira da li su u cjelini ili djelimično u vlasništvu Vlade, penzijski fondovi i slično);

22. Zakon o javnim preduzećima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 75/04 i 78/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuju poslovanje i upravljanje javnih preduzeća u Republici Srpskoj, organi preduzeća, sukobi interesa sa preduzećem, etički kodeks, interni postupci, nedopuštene i ograničene aktivnosti i druga pitanja od značaja za rad ovih preduzeća.

(2) Na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o privrednim društvima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 127/08 i 58/09).

Član 2. stav 1.

(1) Javno preduzeće u smislu ovog zakona je pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo u formi akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, radi obavljanja djelatnosti od općeg interesa i u čijem osnovnom kapitalu Republika Srpska ili jedinica lokalne samouprave direktno ili indirektno ima većinsko vlasništvo.

Član 10. stav (1) (1) Upravu preduzeća (u daljem tekstu: uprava) čine direktor i izvršni direktori.

Član 11.

(1) Upravu bira nadzorni odbor većinom glasova, na osnovu javnog konkursa, za izbor najbolje kvalifikovanog kandidata, prema operativnim i poslovnim potrebama preduzeća, a u skladu sa odredbama statuta preduzeća.

(2) Za člana uprave preduzeća ne može biti imenovano lice koje obavlja izvršnu funkciju u političkoj stranci.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 237. st. 3. i 4.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 Rs 055700 19 Rev od 15. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 31. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

31. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantičinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. S tim u vezi, prije svega, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. U vezi sa apelacionim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP kada je dozvolio reviziju tužene, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju shodno članu 237. stav 3. ZPP dozvolio reviziju (vidi tačku 12. ove odluke), odnosno da je sporno pravno pitanje od značaja ne samo za rješenje konkretnog spora, nego i za obezbjeđivanje jedinstvene primjene prava i u drugim budućim sporovima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 237. stav 3. ZPP propisano, da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u osporenoj presudi, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog zakona.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je funkcija (izvršni direktor) na koju je apelantica izabrana u JP „Šume RS“, javna funkcija u smislu odredbi čl. 93. i 94. Zakona o radu. Naime, apelantica je u predmetnom parničnom postupku osporavala rješenja organa tužene kojima je, u suštini, odbijen njen zahtjev za mirovanje prava iz radnog odnosa podnesen u skladu sa članom 93. stav 1. Zakona o radu (jer su organi tužene smatrali da apelantica nije imenovana na javnu funkciju u smislu člana

94. Zakona o radu). Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena od strane drugostepenog suda, usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i poništena osporena rješenja organa tužene, jer su navedeni sudovi zaključili, imajući u vidu i odredbe Zakona o javnim preduzećima i Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, da ja apelantica imenovanjem za izvršnog direktora na reizbornu funkciju za period od četiri godine, imenovana na javnu funkciju, čime su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 93. stav 1. Zakona o radu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na odredbe člana 1. i 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, te da je apelantica imenovana za izvršnog direktora JP u kom Vlada Republike Srpske ima većinsko vlasništvo. Međutim, Vrhovni sud je usvojio reviziju tužene, te preinačio nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da su se nižestepeni sudovi bespotrebno bavili odredbama zakona koji se navode u uvodu rješenja kojim je apelantica imenovana za izvršnog direktora u javnom preduzeću. Naime, Vrhovni sud je naglasio da odredba člana 94. Zakona o radu definiše šta se smatra javnom funkcijom, te da apelantica na mjesto izvršnog direktora nije izabrana neposredno, od strane građana, niti je imenovana od strane nekog nadležnog organa Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, grada ili opštine, odnosno da nadzorni odbor JP „Šume RS“ (koji je imenovao apelanticu), nije organ kojeg ima u vidu odredba člana 94. Zakona o radu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o javnoj funkciji koju ima u vidu odredba člana 94. Zakona o radu, pa nema mjesta primjeni ni odredbe člana 93. stav 1. Zakona o radu. Ustavni sud podsjeća da odredba člana 93. stav 1. Zakona o radu propisuje da radniku (koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme) prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije, a da član 94. navedenog zakona definiše šta je to javna funkcija u smislu odredbe člana 93. stav 1. Zakona o radu (između ostalog, reizborna funkcija na koju je radnik imenovan ili postavljen od nadležnog organa Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, grada ili općine). Dovodeći navedene zakonske odredbe, u vezu sa obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ovo pogotovo što zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava, osim ako su ti zaključci očigledno proizvoljni, što u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene odluke, kao ni dokumenata dostavljenih uz apelaciju ne proizlazi.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju dao zadovoljavajuće i jasne razloge u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada je Vrhovni sud za svoj stav o osnovanosti revizije tužene, kao i neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dao jasne i argumentovane razloge uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i Zakona o radu, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-429/20 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio