Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/19 („Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 23. 09. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Ugovor o kupoprodaji
- Stjecanje bez osnova
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Naknada štete
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3811/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3811/19, rješavajući apelaciju Malbašić Company d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Malbašić Company“ d.o.o.
Banjaluka.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19. jula 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1. „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176091 18 Gž 3 od 22. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 176091 17 P 2 od 4. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, tužitelja „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj), tuženih „Trgovina Borac“ Travnik i Mihajla Kovačevića (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), te umješača na strani tužitelja, Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjaluci, zatraženo je 21. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2020. godine, Vrhovni sud 30. septembra 2020. godine, a Okružni sud, tužitelj i tuženi Trgovina Borac“ Travnik i Mihajlo Kovačević 9. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, donesenoj po tužbi tužitelja koju je podnio protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, te apelanta, „radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete“ i po protivtužbi apelanta i ostalih tuženih protiv apelanta „radi utvrđenja“, je, između ostalog, utvrđeno da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u Banjaluci zaključeni između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine, te je apelantu naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed tužitelju, uz obavezivanje na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova. Protivtužbeni zahtjev tuženih, kojim su tražili da se utvrdi da je izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banjaluka ništava, je odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženih Mihajla Kovačevića i apelanta djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka. Žalba tuženih u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama tužitelja i apelanta, Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine tužiteljevu reviziju usvojio, a reviziju apelanta djelomičnu usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija apelanta je odbijena i drugostepena presuda potvrđena (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
8. Odlučujući o apelaciji broj AP 2125/17 koju je apelant podnio protiv navedenih presuda, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu apelanta, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 2125/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke 61-79, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine tužiteljevu reviziju usvojio, a reviziju apelanta djelimično usvojio, te je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka. U tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija apelanta je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
10. Odlučujući o apelaciji broj AP 1472/19 koju je apelant podnio protiv Presude broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu apelanta, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 1472/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/19 od 17. jula 2018. godine, tačke 54-64, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio (tačka 65) da „osporena odluka Vrhovnog suda, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17, ponovo i još snažnije ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažnih presuda redovnih suda koje su proizvele pravne posljedice prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, ali i odluka Ustavnog suda br. AP 1274/08, koju Vrhovni sud potpuno ignoriše, i AP 2125/17, koju Vrhovni sud nije ispoštovao, i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na apelantovu štetu“.
11. Odlučujući u ponovnom postupku, o reviziji apelanta, protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine kojom je reviziju apelanta djelomično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine, 1. jula 2002. godine i 15. decembra 2005. godine, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed, tako što je u tom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen.
Osporene presude
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 176091 17 P 2 od 4. septembra 2018. godine, donesenoj po tužbi tužitelja („Krajina Borac“) protiv ostalih tuženih i apelanta radi naknade štete (ukinuti dio koji je vraćen na ponovno odlučivanje), naloženo je apelantu da tužitelju na ime naknade štete zbog nekorištenja poslovnog prostora u Banjaluci, pobliže opisanog u izreci presude, u periodu od 13. jula 2009. godine do 19. januara 2017. godine isplati iznos od 3.282.838,39 KM sa zateznom kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da mu zbog nekorištenja poslovnog prostora, koji se nalazi na istoj lokaciji, u periodu od 2. avgusta 2011. godine do 19. januara 2017. godine isplati iznos od 188.790,17 KM sa kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.270,51 KM sa kamatom od presuđenja do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
13. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 71 0 P 176091 18 Gž 3 od 22. marta 2019. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
14. Okružni sud je, između ostalog, u obrazloženju presude naveo da je nakon donošenja odluke prvostepenog suda, koja je predmet žalbenog postupka, Ustavni sud donio odluku broj AP-2125/17 od 29. novembra 2018, kojom je usvojena apelantova apelacija, te ukinuta ranija Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta. 2017. godine. Međutim, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta odluka Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, kojom je revizija tužitelja usvojena, a revizija apelanta djelimično usvojena, te presuda Okružnog suda od 13. jula 2016. godine ponovo ukinuta u dijelu odluke kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija apelanta odbijena kao neosnovana.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19. jula 2019. godine revizija apelanta je djelimično usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što se dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 3.471.628,56 snižava na iznos od 178.089,64 KM, slijedom čega je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što su dosuđeni troškovi u iznosu od 27.270,51 sniženi na iznos od 22.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena. Revizija tuženih „Trgovina Borac“ d,d, Travnik i Mihajla Kovačevića je odbačena.
16. Vrhovni sud je odluku obrazložio navodeći da je apelant pravosnažnom presudom obavezan da tužitelju u roku od 30 dana preda u posjed predmetni poslovni prostor, te da mu je ta presuda uručena 2. avgusta 2016. godine, što znači da je paricioni rok (rok za dobrovoljno ispunjenje ove obaveze) istekao 1. septembra 2016. godine. Od tog momenta pa do dana kada je sporni prostor vratio tužitelju (19. januara 2017. godine), apelant se ima smatrati bespravnim korisnikom predmetnog poslovnog prostora, pa je za taj period dužan tužitelju naknaditi prouzrokovanu štetu u visini shodno nalazu i mišljenju finansijskog vještaka.
IV.Apelacija V.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. S tim u vezi navodi da eventualnu naknadu štete u ovom predmetu je jako teško tumačiti i razdvojiti od vlasništva nad poslovnim prostorom. Naime, Odlukom Ustavnog suda broj 1472/19 od 17. jula 2019. godine je utvrđeno da je pravosnažna presuda Osnovnog suda iz 1999. godine kao takva neupitna, te je jasno i nedvosmisleno potvrđeno da je pravno valjan ugovor između „Trgovina Borac“ Travnik i Mihajla Kovačevića i kasnije između Mihajla Kovačevića i apelanta (ranije „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka). Samom ovom presudom kao akcesorna obaveza po sili zakona otpada šteta, jer je utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora i da ga je koristio na zakonit način i na valjanom pravnom osnovu. Imajući u vidu da je Odlukom Ustavnog suda broj 1472/19 od 17. jula 2019. godine ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, samim tim i nižestepene odluke, uopšte nema pravnog osnova za štetu ili sticanje bez osnova jer su presude na osnovu kojih je tužitelj ušao u pomenuti poslovni prostor stavljene van snage prije donošenja presude Vrhovnog suda od 19. jula 2019. godine. Na ovaj način, osporenom presudom Vrhovnog suda narušen je princip pravne sigurnosti i vladavine prava VI.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su istakli da je apelacija neosnovana, te su u cijelosti ostali kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženjima svojih odluka. Vrhovni sud je dodatno istakao da je u vrijeme donošenja odluke koja se osporava apelacijom postojala pravosnažna presuda kojom je bilo utvrđeno da je ništav ugovor na temelju kojeg je apelant kupio sporni poslovni prostor i kojom je apelantu naloženo da taj prostor preda tužitelju u posjed. Revizioni sud ocjenjuje zakonitost drugostepene presude polazeći od činjenica koje su postojale u vrijeme njenog donošenja i ne može uzeti u obzir činjenice koje su nastupile nakon zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju, u vrijeme donošenja osporene presude postojao je pravni osnov da se tužitelju dosudi naknada štete na ime izgubljene dobiti, a okolnost što je naknadno preinačena presuda kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora i apelantu naloženo da poslovni prostor preda u posjed tužitelju predstavlja samo opravdan razlog zbog kojeg se može tražiti ponavljanje postupka u smislu člana 255. tač. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
20. Tužitelj je takođe istakao da je apelacija neosnovana.
21. Punomoćnik tuženih „Trgovina Borac“ Travnik i Mihajla Kovačevića je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelanta na koja ukazuje u apelaciji, te da je apelacija osnovana VII.Relevantni propisi
22. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 37/12, 14/14 – O.U.S., 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 4.
Svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan je da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku.
Član 6.
Sudovi štite prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
Član 7.
Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom.
Član 8.
Odluke sudova Republike Srpske su obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Ponavljanje postupka Član 255.
Postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se po prijedlogu stranke ponoviti:
(...)
7)ako se odluka suda zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog organa, a ta odluka bude pravosnažno preinačena, ukinuta, odnosno poništena;
8)ako je naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način pravosnažno, odnosno konačno riješeno prethodno pitanje (član 12) na kome je sudska odluka zasnovana;
(...)
VIII.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Od Osnovnog suda je 21. septembra 2020. godine zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Osnovni sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. Obzirom na to da je apelacija podnesena 2. oktobra 2019. godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 5. avgusta 2019. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
IX.Meritum
28. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom, ali i ostalim presudama nižestepenih sudova, povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi u suštini odnose na prigovore vezane za kršenje prava na pravnu sigurnost, te u tom pravcu ukazuje na nepoštivanje odluka Ustavnog suda broj AP 1472/19 od 17. jula 2018. godine. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud ignorisao navedenu odluku Ustavnog suda, a koja je donesena prije Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19. jula 2019. godine koja je predmet osporavanja apelacijom.
33. Ustavni sud zapaža da je tužitelj tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, te apelanta, „radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete.“ Nakon što je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora, kao u i dijelu odluke o troškovima postupka, i u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje, postupak se u tom dijelu nastavio pred redovnim sudovima, dok je protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu (broj AP 2125/17).
34. Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu apelanta, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 2125/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke 61-79, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažne presude koja je proizvela pravne posljedice, a takva okolnost je dovela do toga da u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, što je dovelo do pravne konfuzije i kršenja osnovnih načela pravne sigurnosti. Naime, apelantu je u predmetnom postupku osporen valjan pravni osnov za upis vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a to je pravosnažna presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora koji je u predmetnom postupku oglašen ništavim, a pravosnažna sudska odluka se ne može preispitivati u drugom postupku budući da načelo pravne sigurnosti to ne dopušta, ali i član 7. Zakona o sudovima RS (vidjeti relevantne propise). (op.cit. AP 2125/17, tačke od 61. do 79. odluke).
35. Međutim, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta odluka Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, kojom je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija apelanta je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora). Odlučujući o apelaciji broj AP 1472/19 koju je apelant podnio protiv Presude broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanta, što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 1472/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/19 od 17. jula 2018. godine, tačke 54-64, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 71 0 P 176091 18 Gž 3 od 22. marta 2019. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
37. Ustavni sud zapaža da je Odluka broj AP-2125/17 od 29. novembra 2018, kojom je usvojena apelantova apelacija, te ukinuta ranija Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine donesena nakon donošenja odluke prvostepenog suda u ovom predmetu. Međutim, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta odluka Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, kojom je, između ostalog, ponovo potvrđena drugostepena presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora, a što je bio osnov za odlučivanje o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete zbog nekorištenja tog poslovnog prostora. Ustavni sud takođe zapaža da je Odlukom broj AP 1472/19 od 17. jula 2019. godine (dva dana prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda u ovom predmetu) ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 1472/19. Dakle, u vrijeme donošenja osporenih odluka u ovom predmetu, u kojem se odlučivalo o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, postojala je pravosnažna presuda kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnih ugovora koji se odnose na sporni poslovni prostor.
38. Ustavni sud dalje ukazuje na odgovor Vrhovnog suda u kojem istaknuto da revizioni sud ocjenjuje zakonitost drugostepene presude polazeći od činjenica koje su postojale u vrijeme njenog donošenja i ne može uzeti u obzir činjenice koje su nastupile nakon zaključenja glavne rasprave, te da je u konkretnom slučaju, u vrijeme donošenja osporene presude postojao pravni osnov da se tužitelju dosudi naknada štete na ime izgubljene dobiti, a okolnost što je naknadno preinačena presuda kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora i apelantu naloženo da poslovni prostor preda u posjed tužitelju predstavlja samo opravdan razlog zbog kojeg se može tražiti ponavljanje postupka u smislu člana 255. tač. 7. i 8. ZPP-a. Ovakav stav Vrhovnog suda, po ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan u pogledu primijene procesnih pravila ZPP-a, niti, sam po sebi, vodi kršenju ustavnih prava na koje je apelant ukazao u apelaciji.
39. Međutim, imajući u vidu dugotrajnost postupaka koji su se vodili vezano za pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora za sporni poslovni prostor, pa slijedom toga i za osnovanost tužiteljevog tužbenog zahjeva za naknadu štete zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, koji su postavljeni u istoj tužbi od 2004. godine, sagledavajući ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost u kontekstu nepoštivanja pravosnažnih sudskih odluka redovnih sudova, kao i odluka Ustavnog suda što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i, shodno tome, do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, što je Ustavni sud utvrdio u predmetima AP 2125/17 i AP 1472/19, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede navedenih prava apelanta i u ovom postupku i da bi bio pretjeran teret za apelanta nametati mu obavezu da traži ponavljanje postupka .
40. Pri tome, Ustavni sud posebno ukazuje da je Vrhovni sud, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1472/19 od 17. jula 2019. godine i vraćanja predmeta Vrhovnom sudu, odlučujući u ponovnom postupku, o reviziji apelanta, protiv presude Okružnog suda od 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine, poštujući stavove Ustavnog suda izražene u Odlukama br. AP 1472/19 i AP 2125/17, donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine kojom je reviziju apelanta djelomično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine, 1. jula 2002. godine i 15. decembra 2005. godine, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed, tako što je u tom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Ovu novu okolnost Ustavni sud nije mogao zanemariti prilikom odlučivanja o apelaciji apelanta jer je odluka o tim pitanjima (o kojima je također odlučivao Vrhovni sud) u uskoj korelaciji i zapravo determinira odlučenje o zahtjevu za naknadu štete. Te nove (izmijenjene) okolnosti, posmatrane u vezi sa odlučenjem o dijelu tužbenog zahtjeva vezanom za ništavost kupoprodajnih ugovora o kupovini predmetnog poslovnog prostora, nesporno treba posebno imati u vidu i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji u ponovnom postupku, nakon što mu bude dostavljena ova odluka.
41. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
X.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se osporena odluka Vrhovnog suda, donesena u postupku u kojem je odlučeno o tužiteljevom tužbenom zahtjevu da mu apelant naknadi izgubljene zakupnine zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, zasniva na ranijim odlukama Vrhovnog suda koje se odnose na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora tužitelju od apelanta, a Ustavni sud je svojim odlukama br. AP 2125/17 i AP 1472/19 utvrdio da su navedenim odlukama Vrhovnog suda učinjena ozbiljna kršenja prava na pravnu sigurnost u kontekstu nepoštivanja pravosnažnih sudskih odluka redovnih sudova, kao i odluka Ustavnog suda, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje i, shodno tome, do povrede prava na imovinu. Stoga, relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak kada se sagleda u cjelini nije bio pravičan jer je vođen na štetu apelanta.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić