Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/20 (Z.D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-558/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-558/20, rješavajući apelaciju Z.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.D. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 265633 19 Gž od 28. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Bogdanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 265633 19 Gž od 28. novembra 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 13. oktobra 2016. godine donio presudu broj 71 0 P 218824 15 P kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao tuženo Lovačko udruženje „Zmijanje“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: Lovačko udruženje) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.

3. Okružni sud je 8. marta 2018. godine donio presudu broj 71 0 P 218824 16 Gž kojom je žalbu Lovačkog udruženja uvažio, pa presudu Osnovnog suda preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da Lovačkom udruženju nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da, kako je postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio naknadu materijalne štete na svom teretnom vozilu koju je prouzrokovala divljač i kako je nesporno da se predmetna nesreća dogodila na određenom regionalnom putu, to Okružni sud nalazi da povodom zahtjeva za naknadu štete ne postoji materijalnopravni odnos između stranaka, zbog čega Lovačko udruženje nije pasivno legitimisano u ovom sporu. Naime, kod činjenice da apelant nije dokazao da je Lovačko udruženje propustilo da preduzme odgovarajuće mjere da bi spriječio štetu koju divljač može pričiniti ljudima na javnim putevima koji prolaze kroz lovište, to na strani Lovačkog udruženja, kao korisnika lovišta, shodno navedenim zakonskim odredbama, nema odgovornosti za predmetnu štetu, jer je ona pričinjena na navedenoj dionici javnog puta koja predstavlja nelovnu površinu.

5. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3412/18 od 8. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Okružnog suda broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine i predmet vratio Okružnom sudu uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj Odluci Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kad Okružni sud nije doveo relevantne odredbe materijalnog prava u vezu sa svim relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, jer sve navedeno ukazuje da obrazloženje Okružnog suda ostavlja utisak arbitrarnosti.

6. Postupajući po navedenoj Odluci Ustavnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 218824 20 Gž 2 od 7. jula 2020. godine, kojom je odbio žalbu Lovačkog udruženja i potvrdio presudu Osnovnog suda od 13. oktobra 2016. godine, te odbio zahtjev Lovačkog udruženja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Postupak okončan osporenom odlukom

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 265633 17 Mal od 3. jula 2019. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se obaveže tuženi JP „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati novčani iznos od 4.355,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, iznos od 30,00 KM na ime preuzimanja zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode kao i troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, cijeneći izvedene dokaze, utvrdio da je na vozilu apelanta u saobraćajnoj nezgodi od 15. augusta 2014. godine nastupila materijalna šteta, na način da je apelant krećući se regionalnim putem Banjaluka-Bronzani Majdan udario u vepra koji je iskočio iz nižeg rastinja pored puta, da se apelant kretao brzinom nižom od propisane te da nije mogao izbjeći navedenu nezgodu. Dalje je naveo da je utvrdio da je tuženi nadležan za upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite mreže magistralnih i regionalnih puteva shodno odredbi člana 16. Zakona o javnim putevima, a kakav je i put na kome se desila predmetna saobraćajna nezgoda. Istaknuo je da je tuženi (u presudi očitom omaškom navedeno „Tužilac“) u konkretnom slučaju bio dužan da preduzme mjere održavanje magistralnih i regionalnih puteva i putnih objekata, praćenje i analiza stanja bezbjednosti, preduzimanje potrebnih mjera i aktivnosti na unapređenju bezbjednosti saobraćaja na magistralnim i regionalnim putevima kako je to propisano članom 19. Zakona o javnim putevima. Dalje je ukazao da je saobraćajna nezgoda u konkretnom slučaju posljedica naglog i iznenadnog izlijetanja divlje svinje na regionalni put kojim upravlja tuženi. Također je ukazao da je prihvatio činjenični navod tužbe da na spornom dijelu puta nema postavljenog znaka „divljač na putu“, ali da postojanje navedene okolnosti ne znači i odgovornost tuženog. S tim u vezi, obrazložio je da je članom 19. Zakona o javnim putevima određeno koje mjere je tuženi dužan da preduzme kao upravljač puta. Dalje je obrazložio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je na spornom dijelu puta morao biti postavljen znak „divljač na putu”, odnosno nije dokazao da se korisnik lovišta koje gazduje navedenim dijelom puta obraćalo tuženom radi postavljanja navedenog znaka, čime bi eventualno postojala suodgovornost korisnika lovišta kao vlasnika opasne stvari (divlje svinje) i tuženog. Također je ukazao da apelant nije dokazao da je saobraćajni znak „divljač na putu” uništen ili neovlašteno uklonjen, u kom slučaju bi tuženi bio u obavezi da ga odmah zamijeni, shodno članu 25. stav 2. Pravilnika o održavanju, rehabilitaciji i zaštiti javnih puteva, te bi u tom slučaju postojala odgovornost tuženog, kako je to predviđeno članom 35. stav 2. Zakona o javnim putevima.

9. Imajući u vidu odredbe Zakona o lovstvu da lovište prema odredbi člana 22. čine lovne i nelovne površine:, kao i stav 3. navedenog člana da se nelovnim površinama između ostalog smatraju i javni putevi, Osnovni sud je zaključio da, u prvom redu, odgovornost za nastanak predmetne saobraćajne nezgode je na korisniku lovišta shodno odredbi čl. 57. i 58. Zakona o lovstvu. S tim u vezi, ukazao je da je korisnik lovišta korisnik divljači kao žive opasne stvari i ima obavezu preduzeti odgovarajuće mjere radi sprečavanja izlaska na put divljači. Dalje je ukazao da kako su korisniku lovišta poznati reoni gdje se divljač pojavljuje na putu, on ima obavezu da o tome obavijesti upravljača puta radi postavljanja odgovarajućeg saobraćajnog znaka. S obzirom na navedeno, po mišljenju Osnovnog suda, osnovan je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Kako u predmetnom postupku apelant nije dokazao da je šteta nastala propuštanjem blagovremenog preduzimanja radnje - postavljanje saobraćajnog znaka „divljač na putu“ od strane tuženog, u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. Zakona o javnim putevima, Osnovni sud je ocijenio da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu štete. Istaknuo je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženi bio u obavezi postaviti saobraćajni znak „divljač na putu“ jer pojedinačan slučaj pojave divljači na putu ne znači i povećanju opasnost od divljači na putu i s tim u vezi neophodnost postavljanja saobraćajnog znaka. Također je ukazao da i u situaciji da se upravljač puta tj. tuženi oglušio o obavezu postavljanja saobraćajnog znaka, on bi mogao biti samo suodgovoran i to samo pod uslovom da postoji uzročna veza između saobraćajne nezgode i nastanka štete. Imajući u vidu da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između propuštanja tuženog i nastale štete (imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke), po ocjeni Osnovnog suda, odgovornost za naknadu štete nije na tuženom, nego na korisniku lovišta kao korisniku divljači, imajući u vidu odredbe Zakona o lovstvu predviđene članom 22. stav 3, te čl. 57. i 58. Stoga je Osnovni sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osnovni sud je također napomenuo da odluka drugostepenog suda koja je izvedena u dokaznom postupku nije obavezujuća, te je istaknuo da je neosnovno pozivanje na odredbu člana 40. stav đ. Zakona o javnim putevima, koja propisuje da se zaštitom javnog puta smatra i zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači. Kako je u konkretnom slučaju šteta nastala iznenadim izlaskom jedne divljači, po mišljenju Osnovnog suda, jasno proizilazi da se navedena odredba ne može primijeniti.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 265633 19 Gž od 28. novembra 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da se odgovornost tuženog za konkretnu štetu, procjenjuje po principu subjektivne odgovornosti. S tim u vezi, obrazložio je da odredbe Zakona o javnim putevima, predstavljaju lex specialis, u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (član 33., član 37., te član 31. stav 2. Zakona o javnim putevima). Dalje je obrazložio da javno preduzeće, odnosno organ upravljanja na javnim putevima odgovara za štetu ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih odredbom člana 33. tog zakona. Stoga je ocijenio da iz navedenog proizlazi da je odgovornost pravnih subjekata, kojima je posebnim propisima povjereno obavljanje poslova održavanja, zaštite, korištenja i upravljanja putevima, subjektivna odgovornost. Istaknuo je da se subjektivna odgovornost za štetu zasniva na pretpostavljenoj krivici i odnosi se na štetu koju je svojom aktivnom radnjom neposredno prouzrokovalo jedno lice, a za koju je odgovorno drugo lice, zbog svoje pasivne radnje ili propuštanja, koju oštećeno lice kao pravnu pretpostavku ne mora dokazivati (jer se krivica pravnog lica pretpostavlja). Također je ukazao da u tom slučaju, saglasno odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, teret dokazivanja u cilju oslobađanja od odgovornosti leži na pravnom licu kome je posebnim propisima povjereno upravljanje i održavanje puteva, shodno odredbama člana 13. i člana 20. stav 1. Zakona o javnim putevima. U konkretnom slučaju, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je zaključio prvostepeni sud, da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između propuštanja tuženog i nastale štete (imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke), pa je kod takvog stanja stvari, pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanta.

12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je stav Okružnog suda proizvoljan i rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer i put predstavlja opasnu stvar i za štetu nastalu na javnom putu odgovara se po principu objektivne odgovornosti. Također smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu. Apelant posebno ukazuje da je i protiv Lovačkog udruženja vodio postupak za naknadu štete po istom štetnom događaju, te da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom presudom Okružnog suda broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine. S tim u vezi, ukazao je na obrazloženje navedene presude Okružnog suda, te da su postupanjem istog suda donesene dvije potpuno oprečne presude i da je apelant (u apelaciji očitom omaškom navedeno „tuženi“) doveden u situaciju da svoju štete ne može naplatiti. Stoga apelant smatra da je tuženi pasivno legitimisan u ovom sporu i da postoji njegova odgovornost za naknadu štete po principu objektivne odgovornosti.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložilo svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između propuštanja tuženog i nastale štete, pa je kod takvog stanja stvari, pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, detaljno ispitali sve relevantne odredbe Zakona o javnim putevima u kontekstu posebnih okolnosti apelantovog predmeta, te dali argumentirano obrazloženje koja se ne čini proizvoljnim, već u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o javnim putevima i Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, u pogledu apelacionih navoda o oprečnim presudama Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je svojom Odlukom ukinuo presudu Okružnog suda broj 71 0 P 218824 16 Gž od 8. marta 2018. godine i da, prema dokumentaciji koja je Ustavnom sudu dostavljena u postupku izvršenja Odluke broj AP-3412/18, proizilazi da je Okružni sud, u parničnom postupku koji je apelant vodio protiv Lovačkog udruženja, donio novu odluku kojom je potvrdio prvostepenu presudu kojom je korisnik lovišta obavezan da naknadi apelantu štetu iz istog štetnog događaja (vidi tač. 2.- 6. Odluke). Stoga se i ovi apelacioni navodi ukazuju neosnovanim.

17. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/20 (Z.D.) | Sudska praksa | Aktio