Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-989/20 (Razvojna banka Federacije BiH)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-989/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-989/20, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razvojna banka Federacije BiH protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 080725 19 Gž od 24. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 080725 16 I od 26.
septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razvojna banka Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 I 080725 19 Gž od 24. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 I 080725 16 I od 26. septembra 2018. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 I 080725 16 I od 26. septembra 2018. godine predmetni izvršni postupak je obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je sud, po apelantovom prijedlogu, donio rješenje o izvršenju broj 17 01 080725 16 I od 10. novembra 2016. godine kojim je odredio provođenje izvršenja zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika (S.V.). Nadalje je naveo da je sudski izvršilac 27. marta 2018. godine pokušao zaplijeniti pokretne stvari izvršenika na adresi iz prijedloga za izvršenje, te da je tom prilikom utvrđeno da izvršenik nema pokretnih stvari koje bi mogle biti predmetom zapljene. Općinski sud je naveo da je, na osnovu člana 125. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odredio ponovnu zapljenu izvršenikovih pokretnih stvari, te da je sudski izvršilac prilikom drugog izlaska na lice mjesta 17. septembra 2018. godine ponovo utvrdio da izvršenik nema pokretnih stvari podobnih za zapljenu. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz odredbe člana 125. stav 3. ZIP kojom je propisano da će sud obustaviti izvršenje ako se pri ponovnoj zapljeni ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 I 080725 19 Gž od 24. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 125. stav 3. ZIP kada je donio pobijano rješenje jer je navedenom zakonskom odredbom propisano da će se izvršenje obustaviti ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Naveo je da je apelantov punomoćnik bio prisutan na licu mjesta prilikom drugog pokušaja zapljene izvršenikovih pokretnih stvari pa je apelant znao da je pokušaj popisa prilikom ponovne pljenidbe bio bezuspješan, te da je do dana donošenja prvostepenog rješenja od 26. septembra 2018. godine mogao, u smislu odredbe člana 8. stav 3. ZIP, predložiti sudu da se izvršenje provede na drugom predmetu ili sredstvu izvršenja, a što nije učinio. S obzirom da je i druga pljenidba izvršenikovih pokretnih stvari bila neuspješna, Kantonalni sud je zaključio da su nastupile pravne posljedice u vidu obustave izvršenja u smislu odredbe člana 125. stav 3. ZIP. Pri tome je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je sud počinio povredu člana 63. stav 4. ZIP, te je, takođe, naveo da odredba člana 43. stav 6. ZIP (rad sudskog izvršioca) ne propisuje obavezu suda da tražiocu izvršenja dostavlja zapisnik o bezuspješnoj pljenidbi, slijedom čega je zaključio da prvostepeni sud nije počinio ni povredu odredbe člana 43. stav 6. ZIP.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud propustio da postupi u skladu sa odredbom člana 43. stav 6. ZIP i zapisnik o bezuspješnoj pljenidbi izvršenikovih pokretnih stvari nije dostavio apelantu, kako bi apelant prije donošenja rješenja o obustavi postupka mogao blagovremeno reagovati. Nadalje navodi da je sud povrijedio i odredbu člana 63. stav 4. ZIP jer prije donošenja rješenja o obustavi izvršnog postupka nije pozvao apelanta da podnese prijedlog za promjenu predmeta ili sredstva izvršenja u smislu odredbe člana 8. stav 3. ZIP, te da je sud tek ukoliko bi apelant podnio neblagovremen ili neosnovan prijedlog za promjenu predmeta ili sredstva izvršenja, mogao obustaviti predmetni izvršni postupak. Apelant navodi da je automatsko obustavljanje izvršnog postupka poslije druge bezuspješne pljenidbe pokretnih stvari, bez poziva tražiocu izvršenja da predloži drugi predmet i sredstvo izvršenja, praksa jedino sudova u Unsko-sanskom kantonu. U konačnici apelant je naveo da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti, te se s tim u vezi pozvao na zaključak Građanskog odjeljenja Kantonalnog suda u Sarajevu od 12. avgusta 2014. godine, kao i da je odlukama Vrhovnog suda Federacije BiH o spornim pravnim pitanjima zauzet stav da se tražilac izvršenja, u situaciji kakva je predmetna, mora pozvati da podnese prijedlog za promjenu predmeta ili sredstva izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su ukazali da je odredbom člana 125. stav 3. ZIP explicite propisano da će se u slučaju da je i u drugom pokušaju pljenidba pokretnih stvari ostala neuspješna izvršni postupak obustaviti, te da, stoga, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 63. stav 4. ZIP, na koju se apelant poziva. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3273/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da je osporenim odlukama na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio odluke Vrhovnog suda Federacije BIH na koje se s tim u vezi pozvao, te stoga Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić