Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-578/20 (D. Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ostavinski postupak
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-578/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 578/20, rješavajući apelaciju Dragana Ševe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Ševe podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 O 214303 19 Gž 2 od 22. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 O 214303 19 Gž 2 od 22. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 25. aprila 2021. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od N.Š. (apelantovog brata, drugog nasljednika u predmetnom postupku) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i N.Š. su dostavili odgovore u periodu od 6. do 14. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. D.Š. (u daljnjem tekstu: ostavilac), prednik apelanta i N.Š., preminuo je 1994. godine nakon čega je 22. marta 2000. godine pred Osnovnim sudom po službenoj dužnosti pokrenut ostavinski postupak.

6. Osnovni sud je 16. maja 2000, 5. marta i 9. aprila 2001. godine održao ročišta u predmetu.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj O-442/00 od 19. juna 2002. godine prekinut je ostavinski postupak i apelant je upućen na parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti testamenta ostavioca. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan pokrenuti parnični postupak u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, da je dužan sudu dostaviti primjerak tužbe, kao dokaz da je parnični postupak pokrenut u određenom roku, te je određeno da će sud, ukoliko apelant ne pokrene parnični postupak u navedenom roku, nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa, bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg je apelant upućen na parnicu.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su u postupku utvrđeni zakonski nasljednici, ostavinska masa, te je utvrđeno da je ostavilac testamentarno raspolagao dijelom svoje imovine. Osnovni sud je, dalje, naveo da je na ročištu na kojem je proglašen testament 5. marta 2001. godine apelant osporio punovažnost testamenta u dijelu kojim je ostavilac sinu N.Š. ostavio garažu i drvarnicu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni objekti), zbog čega je upućen na pokretanje parničnog postupka, dok su ostali nasljednici priznali punovažnost testamenta.

9. Iz stanja spisa proizilazi da apelant nije pokrenuo parnični postupak.

10. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-1393/02 od 24. januara 2003. godine raspravljena je zaostavština iza ostavioca, te je predmet zaostavštine između nasljednika raspoređen na osnovu testamenta i na osnovu zakona.

11. Rješenjem Okružnog suda broj O-1393/02 od 18. aprila 2005. godine uvažena je žalba N.Š., rješenje Osnovnog suda od 24. januara 2003. godine je ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj O-906/05 od 31. maja 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, prekinut je ostavinski postupak i apelant je upućen na parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti testamenta ostavioca. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan pokrenuti parnični postupak u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, da je dužan sudu dostaviti primjerak tužbe, kao dokaz da je parnični postupak pokrenut u određenom roku, te je određeno da će sud, ukoliko apelant ne pokrene parnični postupak u navedenom roku, nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa, bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg je apelant upućen na parnicu.

13. Apelant je 16. jula 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu radi utvrđenja.

14. Parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine.

15. Apelant je 12. januara 2015. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrovana pod brojem AP 194/15 protiv presude Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja parničnog postupka. Nakon toga Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 194/15 od 7. septembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine, dok je odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Po pravosnažnom okončanju parničnog postupka N.Š. je 16. novembra 2015. godine Osnovnom sudu dostavio prijedlog za nastavak ostavinskog postupka.

17. Osnovni sud je 8. aprila i 2. juna 2016. godine održao ročišta u predmetu.

18. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 O 214303 15 O 2 od 2. juna 2016. godine prekinut je ostavinski postupak i apelant je upućen da pokrene parnični postupak protiv N.Š., a radi osporavanja obima ostavinske mase i utvrđivanja da li imovina koja je predmet testamenta ostavioca predstavlja bračnu imovinu supruge ostavioca B.Š. i u kojem dijelu ulazi u njegovu zaostavštinu. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan pokrenuti parnični postupak u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, da je dužan sudu dostaviti primjerak tužbe, kao dokaz da je parnični postupak pokrenut u određenom roku, te je određeno da će sud, ukoliko apelant ne pokrene parnični postupak u navedenom roku, nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa, bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg je apelant upućen na parnicu.

19. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 O 214303 18 Gž od 15. maja 2018. godine uvažena je žalba N.Š., rješenje Osnovnog suda od 2. juna 2016. godine je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu radi nastavka postupka raspravljanja zaostavštine iza ostavioca.

20. Osnovni sud je u ponovnom postupku 14. novembra 2018. godine održao ročište na kojem je odredio sprovođenje vještačenja vještaka geodetske struke Z.G. sa zadatkom razgraničenja imovine između apelanta i N.Š., a imajući u vidu testamentarno i zakonsko nasljeđivanje. Osnovni sud je 11. januara 2019. godine preduzeo uviđaj na licu mjesta, a sa ciljem preciziranja pitanja na koja vještak treba dati odgovor u nalazu i mišljenju.

21. Vještak Z.G. je 14. januara 2019. godine dostavio nalaz i mišljenje nakon čega je Osnovni sud 23. aprila 2019. godine održao ročište.

22. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 71 O 214303 18 O 3 od 13. juna 2019. godine na zaostavštini ostavioca koja je obuhvaćena testamentom, a koju čine nekretnine i sporni objekti čije su oznake i površine precizirane u izreci rješenja, na osnovu testamenta za nasljednika je proglašen sin N.Š. sa nasljednim dijelom 1/1. Istim rješenjem na zaostavštini ostavioca koja je obuhvaćena zakonom, a koju čine nekretnine čije su oznake i površina precizirane u izreci rješenja na osnovu zakona za nasljednike su proglašeni ostaviočevi sinovi, apelant i N.Š. sa dijelom ½. Ujedno je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) i Službi za prostorno uređenje, imovinskopravne i geodetske poslove Opštine Bihać da nakon pravosnažnosti sprovedu rješenje kroz svoje evidencije.

23. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je ostavinski postupak pokrenut 2000. godine, da je utvrđeno da su iza ostavioca ostali zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, supruga B.Š., sinovi N.Š. i apelant, te kćerke M.B. i Z.B., kao i da je utvrđena ostavinska masa, i to nekretnine koje se nasljeđuju po testamentu i nekretnine koje se nasljeđuju po zakonu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je ostavilac za vrijeme života raspolagao imovinom putem testamenta sačinjenog kod Opštinskog suda u Kninu 1994. godine i to na način da je sinu N.Š. ostavio kuću u Banjoj Luci i sporne objekte, kćerkama nije ostavio ništa, te je odlučio da se ostala imovina u Bosanskim Odrescima dijeli po zakonu s tim da doživotno plodouživanje pripadne njegovoj supruzi B.Š. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je ostavilac raspolagao imovinom i putem ugovora o poklonu iz 1983. godine na način da je apelantu poklonio nekretnine čije su oznake i površina precizirane u obrazloženju rješenja. Osnovni sud je, dalje, naveo da su na ročištima održanim pred tim sudom supruga B.Š., sin N.Š. i kćerke M.B. i Z.B. priznali pravnu valjanost testamenta i saglasili se da se po njemu postupi, ali da je apelant osporio testament u dijelu u kojem je ostavilac sporne objekte ostavio N.Š., te da je istakao da se sporni objekti nalaze na njegovoj parceli.

24. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je ostavinski postupak prekinut, jer je apelant upućen na parnicu, te da je u pogledu osporene punovažnosti testamenta sproveden i pravosnažno okončan parnični postupak, što je sud utvrdio čitanjem odluka prvostepenog, drugostepenog i Vrhovnog suda. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u presudu Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine, kojom je pravosnažno okončan parnični postupak, a kojom je, između ostalog, odlučeno da se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav testament u dijelu kojim je ostavilac svom sinu N.Š. ostavio sporne objekte i da se naloži N.Š. da apelantu sporne objekte preda u posjed, slobodne od lica i stvari. S obzirom na odluku u parničnom postupku, Osnovni sud je naveo da je odredio vještačenje vještaka geodetske struke, kao i uviđaj na licu mjesta, jer je bilo potrebno da se pravilno utvrdi šta je predmet testamentarnog nasljeđivanja, a šta je predmet zakonskog nasljeđivanja, budući da apelant i N.Š. nisu postigli dogovor o raspodjeli imovine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu da je testament u parničnom postupku proglašen kao validan, primijenio testamentarno nasljeđivanje prema testamentu kojim je ostavilac sinu N.Š. ostavio kuću i sporne objekte, dok je zaostavštinu obuhvaćenu zakonom raspravio na osnovu nasljednih izjava zakonskih nasljednika.

25. Apelant je 8. jula 2019. godine izjavio žalbu na prvostepeno rješenje, te je spis 24. septembra 2019. godine dostavljen Okružnom sudu na postupanje po žalbi.

26. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 O 214303 19 Gž 2 od 22. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 13. juna 2019. godine.

27. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda i stanja spisa proizilazi da je ostavilac pred Opštinskim sudom u Kninu 1994. godine pred svjedocima sačinio testament, kao i da je u prisustvu dva svjedoka otvorio i pročitao testament ostavioca i o tome sačinio zapisnik 30. juna 2000. godine. Nadalje, Okružni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 196 Zakona o nasljeđivanju, te je naveo da je u skladu sa tom odredbom isti testament proglašen i kod Osnovnog suda na zapisnik od 5. marta 2001. godine u prisustvu dva punoljetna svjedoka, a na kojem ročištu su prisustvovali i nasljednici ostavioca, supruga B.Š. i sinovi N.Š. i apelant. Takođe, Okružni sud je naveo da je u predmetnom ostavinskom postupku vještak geodetske struke identifikovao nekretnine koje su obuhvaćene testamentom, kao i one koje su obuhvaćene zakonskim nasljeđivanjem.

28. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su neosnovani i paušalni apelantovi žalbeni prigovori da Osnovni sud nikada nije proglasio sporni testament, da je testament proglašen u Republici Hrvatskoj u kojem postupku nije učestvovao apelant kao zakonski nasljednik ostavioca, a ni drugi nasljednici, da se testament u spisu ne nalazi u originalu, niti (se nalazi) odluka suda u Republici Hrvatskoj kojom je testament proglašen, a da je kao inostrana isprava morao biti priznat od nadležnog suda u Republici Srpskoj u skladu sa odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja i Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu. Okružni sud je, dalje, naveo da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine i apelanta uputio na parnicu, budući da je apelant osporio testament, ali je odlukom Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine utvrđeno da je testament pravno valjan u dijelu kojim je ostavilac sinu N.Š. ostavio sporne objekte. Osim toga, Okružni sud je naveo da se, u skladu sa odredbom člana 196 Zakona o nasljeđivanju, prilikom proglašenja testamenta sačinjava zapisnik i ne donosi se nikakva odluka koju treba priznati u skladu sa odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, na koje se neosnovano apelant u žalbi poziva. Takođe, Okružni sud je naveo da se, suprotno navodima žalbe, u prvostepenom spisu nalazi primjerak testamenta koji je proglasio Osnovni sud.

29. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelant tvrdi da sporni objekti ne čine ostavinsku masu i da ne mogu biti predmet nasljeđivanja iza ostavioca. Međutim, Okružni sud je naveo da je u parničnom postupku, donošenjem presude Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine, utvrđena pravna valjanost testamenta, zbog čega su bez uticaja prigovori da je apelant u zemljišnoknjižnim evidencijama u momentu smrti ostavioca bio uknjižen kao vlasnik parcele na kojoj je izgradio porodičnu kuću u kojoj se nalaze sporni objekti. Okružni sud je naveo da je nasljednik N.Š. stekao pravo nasljeđa na spornim objektima po osnovu testamenta saglasno odredbi člana 6 Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je naveo da je izreka presude Vrhovnog suda jasna i određena u pogledu pravne valjanosti testamenta u dijelu kojim je ostavilac sačinjenim testamentom ostavio sinu N.Š. sporne objekte, te da je prvostepeni sud pravilno na osnovu testamenta, u skladu sa odredbom člana 6 Zakona o nasljeđivanju, za nasljednika proglasio N.Š. Osim toga, Okružni sud je naveo da ni drugi žalbeni prigovori nisu bili od uticaja na pravilnost prvostepenog rješenja, zbog čega je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava iz člana 1 Sporazuma o ljudskim pravima. Apelant smatra da je u postupku doneseno nezakonito rješenje o nasljeđivanju, jer postoje nedostaci testamenta. U vezi sa tim, apelant ističe da testament, kao „inostrana isprava“, nije mogao biti osnov za donošenje rješenja o nasljeđivanju u Republici Srpskoj, da nije proglašen od Osnovnog suda kao nadležnog suda u Republici Srpskoj i da je tom sudu dostavljen u fotokopiji, umjesto u originalu. Nadalje, apelant navodi da sporni objekti ne čine ostavinsku masu ostavioca, jer se nalaze u sklopu kuće čiji je vlasnik apelant, zbog čega nisu mogli pripasti N.Š. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu zadovoljili standard obrazložene odluke. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u „razumnom roku“, navodi da je predmetni postupak trajao više od 19 godina, te traži naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

31. Okružni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donijeta uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je spis predmeta tom sudu dostavljen 24. septembra 2019. godine radi odlučivanja po žalbi, te da smatra da je odluku donio u razumnom roku. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Osnovni sud je naveo da je presudom Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine u parničnom postupku potvrđena pravna valjanost testamenta ostavioca, te da je utvrđeno da sporni objekti nisu bili u vlasništvu apelanta. Osnovni sud je naveo da se ostali prigovori apelanta odnose na presuđene stvari, odnosno na okončane sudske postupke, te da je taj sud postupao po pravosnažnim odlukama donesenim u parničnom postupku, u skladu sa voljom ostavioca izraženoj u testamentu. Osnovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanta da su mu u postupku povrijeđena prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. N.Š. je, između ostalog, naveo da u postupku apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da je imao i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da je svaki put poukom upućen na mogućnost pravnog lijeka, a imao je i profesionalnog zastupnika u vidu advokata, kao i da mu nije povrijeđeno pravo na imovinu koju je sve vrijeme nesmetano uživao. N.Š. je, takođe, naveo da je apelant svojim postupcima „razvlačio postupak u nedogled“. Osim toga, N.Š. je opširno analizirao testament i ugovor o poklonu kojima je ostavilac raspolagao svojom imovinom, kao i parnični postupak koji je sproveden radi utvrđivanja punovažnosti testamenta ostavioca. N.Š. Imajući u vidu izneseno, N.Š. je naveo da su redovni sudovi ispravno rasporedili zaostavštinu na osnovu testamenta i zakona, te je istakao da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti. V.Relevantni propisi

34. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1)Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

(2)U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 113.

(1)Kad sud utvrdi da li je lice koje je ostavilo testament umrlo ili da je proglašeno umrlim, otvorit će njegov testament bez povrede pečata, pročitat će ga i o tome sastaviti zapisnik. Na ovaj način će se postupiti bez obzira da li je testament po zakonu punovažan i da li ima više testamenata.

(2)Otvaranje i čitanje testamenta izvršit će se u prisustvu dva punoljetna lica koja mogu biti i lica koja su pozvana na naslijeđe.

(3)Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druga zainteresirana lica i tražiti prijepis testamenta.

(4)Sud kod koga se testament nađe ili kome bude podnesen otvorit će i pročitati testament i ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan drugi sud ili inozemni organ.

35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

36. Zakon o nasljeđivanju - prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH« br. 7/80 i 15/80

- ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi pozivanja na nasljeđe Član 6.

Naslijediti se može na osnovu zakona i na osnovu testamenta.

Proglašenje testamenta Član 196.

Kad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili da je proglašeno umrlim otvoriće njegov testament bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik. Ovako će se postupiti bez obzira da li je testament po zakonu punovažan i da li ima više testamenata.

Otvaranje i čitanje testamenta izvršioće se u prisustvu dva punoljetna građanina koji mogu biti i lica koja su pozvana na nasljeđe.

Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druga zainteresovana lica i tražiti prepis testamenta.

Opštinski sud kod koga se testament nađe ili kome bude podnesen, otvoriće i pročitati testament iako je za raspravljanje zaostavštine nadležan drugi opštinski sud ili inostrani organ.

37. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Raspolaganje testamentom Zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.

Član 171.

(1)Nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspravit će se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2)Na zavještanja, ugovore o doživotnom izdržavanju i ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, koji su sačinjeni do dana stupanja na snagu ovog zakona, primijenit će se propisi koji su važili u vrijeme njihovog sačinjavanja.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 O 214303 19 Gž 2 od 22. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o nasljednom pravu apelanta na dio zaostavštine ostavioca, odnosno da se radilo o pitanju građanskih prava i obaveza apelanta, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

46. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da je Osnovni sud utvrdio da je u pogledu osporene punovažnosti testamenta sproveden i pravosnažno okončan parnični postupak i da je testament proglašen kao pravno valjan. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud rješenjem o nasljeđivanju raspravio zaostavštinu na način da je u odnosu na jedan dio ostavinske mase primijenio testamentarno nasljeđivanje, dok je zaostavštinu obuhvaćenu zakonom raspravio na osnovu nasljednih izjava zakonskih nasljednika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje o nasljeđivanju. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da je testament pred svjedocima sačinjen, a onda i otvoren pred Opštinskim sudom u Kninu, a nakon čega je, u skladu sa odredbama člana 196 Zakona o nasljeđivanju, proglašen i pred Osnovnim sudom na ročištu na kojem je prisustvovao i apelant, kao i da se u spisu predmeta nalazi primjerak testamenta. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da je donošenjem presude Vrhovnog suda od 29. oktobra 2014. godine utvrđena pravna valjanost testamenta, zbog čega su bez uticaja prigovori apelanta da sporni objekti ne čine ostavinsku masu ostavioca, jer se nalaze u sklopu kuće čiji je vlasnik apelant. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.

48. Nadalje, kada su u pitanju apelantovi navodi da odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud detaljno analizirao sve žalbene prigovore od suštinskog značaja, a kojima su osporavani zaključci Osnovnog suda iz prvostepenog rješenja i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u drugostepenom rješenju dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku Osnovnog suda i način na koji je raspravljena zaostavština iza ostavioca. Stoga, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su zadovoljili standard obrazložene odluke, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

51. Ustavni sud zapaža da je ostavinski postupak pokrenut 22. marta 2000. godine, a da je okončan rješenjem Okružnog suda od 22. novembra 2019. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ostavinski postupak prekinut rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2002. godine, odnosno Osnovnog suda od 31. maja 2007. godine, jer je apelant upućen na parnični postupak, te da je 16. novembra 2015. godine, po pravosnažnom okončanju parničnog postupka, N.Š. dostavio prijedlog za nastavak ostavinskog postupka, nakon čega je ostavinski postupak nastavljen i okončan. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelant žalio na cjelokupnu dužinu trajanja ostavinskog i parničnog postupka. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 194/15 od od 7. septembra 2017. godine (dostupna na wwwustavnisud.ba)i u kojoj je, između ostalog, utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenom parničnom postupku. Iz navedenog proizilazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. Imajući u vidu navedeno, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja ostavinskog postupka jeste period od 22. marta 2000. godine, kada je pokrenut ostavinski postupak, do 31. maja 2007. godine, kada je rješenjem Osnovnog suda ostavinski postupak prekinut, te period od 16. novembra 2015. godine kada je podnesen prijedlog za nastavak ostavinskog postupka do donošenja rješenja Okružnog suda od 22. novembra 2019. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir je 11 godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

52. Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ostavinskom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetu raspravljanja zaostavštine iza ostavioca učestvovalo pet nasljednika, da se imovina dijelila i testamentarno i zakonski, da je sprovedeno vještačenje vještaka geodetske struke, kao i da je izvršen uviđaj na licu mjesta, zbog čega se može zaključiti da se radi o relativno složenom postupku, koji je značajan za apelanta, kao zakonskog nasljednika ostavioca.

53. Analizirajući doprinos apelanta trajanju predmetnog postupka i postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je ostavinski postupak pokrenut 22. marta 2000. godine, da je Osnovni sud održao tri ročišta u predmetu, te da je nakon dvije godine i oko tri mjeseca donio rješenje od 19. juna 2002. godine kojim je prekinuo ostavinski postupak i apelanta uputio na parnični postupak, jer je osporavao pravnu valjanost testamenta. Međutim, Ustavni sud nalazi da iz spisa predmeta proizilazi da apelant nije pokrenuo parnični postupak, te da je Osnovni sud nastavio postupak raspravljanja zaostavštine prema stanju spisa, te da su redovni sudovi donijeli dva rješenja u periodu od dvije godine i oko tri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je apelant ponovo osporio pravnu valjanost testamenta, te je Osnovni sud donio rješenje od 31. maja 2007. godine kojim je ponovo prekinuo ostavinski postupak i apelanta uputio na parnični postupak, koji je apelant pokrenuo 16. jula 2007. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da je po okončanju parničnog postupka 16. novembra 2015. godine, N.Š. podnio prijedlog za nastavak ostavinskog postupka, da je Osnovni sud održao dva ročišta u predmetu i nakon šest mjeseci (računajući od podnošenja prijedloga) donio rješenje kojim je prekinuo ostavinski postupak i apelanta uputio na parnični postupak, ali da je Okružni sud, nakon jedne godine i 11 mjeseci, donio rješenje kojim je ukinuo rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku Osnovni sud održao dva ročišta, uviđaj na licu mjesta i sproveo vještačenje, te je nakon jedne godine i jednog mjeseca 13. juna 2019. godine donio rješenje o nasljeđivanju. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nakon dva mjeseca (računajući od dostavljanja spisa), donio rješenje kojim je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena odluka. Imajući u vidu sve izneseno, a posebno činjenicu da je apelant time što nije pokrenuo parnični postupak prema rješenju od 19. juna 2002. godine doprinio predmetnoj dužini postupka u periodu od četiri godine i 11 mjeseci (iako je apelant osporio pravnu valjanost testamenta, nije pokrenuo parnični postupak tako da se postupak vodio prema stanju ostavinskog spisa do 31. maja 2007. godine, kada je apelant ponovo osporio pravnu valjanost testamenta i kada je postupak ponovo prekinut), te kada su redovni sudovi donijeli osam odluka u predmetu i aktivno preduzimali radnje radi okončanja ostavinskog postupka (zakazano i održano više ročišta u predmetu, sproveden uviđaj na licu mjesta i vještačenje), Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

55. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanta o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana I/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

56. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako nije izričito naveo, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da povredu ovog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je izjavio žalbu na prvostepeno rješenje. Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud razmotrio njegove žalbene navode, potvrdio prvostepeno rješenje i dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultovao ishodom postupka u korist apelanta ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke koje su donesene u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju u kojim nema elemenata koji ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“, budući da je u predmetu utvrđen apelantov doprinos dužini postupka, a nije utvrđena pasivnost redovnih sudova.

58. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-578/20 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio