Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/21 (M. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2095/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2095/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Vuković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Vuković protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 039053 21 Gž od 8. travnja 2021. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 1 039053 20 I od 9. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić odvjetnik iz Brčkog, podnio je 10. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH sud) broj S1 3 I 039053 21 Gž od 8. travnja 2021. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 1 039053 20 I od 9. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 1 039053 20 I od 9. prosinca 2020. godine, na temelju ovršne isprave-pravomoćnog i ovršnog rješenja dužnika (Bosna i Hercegovina, Uprava za neizravno oporezivanje) od 21. veljače 2019. godine, određena je prinudna ovrha protiv dužnika i naloženo dužniku da apelantu izvrši uplatu duga u iznosu od 1.753,06 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od osam dana od prijema rješenja, te je određeno da ukoliko dužnik ne postupi u ostavljenom roku, ovrha će se provesti pljenidbom novčanih sredstava dužnika, koja isti ima kod određene komercijalne banke, te je naloženo banci da s određenog računa dužnika izvrši pljenidbu, a nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, prijenos zaplijenjenog iznosa koji se odnosi na novčano potraživanje. U slučaju nemogućnosti provođenja izvršenja na određenom računu dužnika, a u cilju efikasnosti postupka, ovrha će se provesti na ostalim računima dužnika, navedenim u prijedlogu za ovrhu.
3. Rješenjem Suda BiH od 9. veljače 2021. godine uvažen je priziv dužnika i ukinuto je rješenje o ovrsi od 9. prosinca 2020. godine, kao i sve provedene radnje, a prijedlog za ovrhu je odbačen.
4. Rješenjem Suda BiH od 8. travnja 2021. godine odbijen je apelantov priziv protiv rješenja od 9. veljače 2021. godine.
5. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da je nesporna činjenica da je prvostupanjski sud, odlučujući po apelantovom prijedlogu za ovrhu, a na temelju pravomoćnog ovršnog rješenja dužnika donio rješenje o ovrsi kojim je određeno da se isto provede pljenidbom, a nakon pravomoćnosti rješenja, prijenosom novčanih sredstava sa računa dužnika (koji se vodi kod komercijalne banke) u korist računa apelanta. Sud BiH je ukazao da je člankom 16. Uputstva o poduzimanju mjera osiguranja u postupku registracije i upisa u Jedinstveni registar obveznika neizravnih poreza propisano da se uplata gotovinskog depozita vrši na jedan od računa koje je Uprava za neizravno oporezivanje otvorila kod komercijalnih banaka za uplatu gotovinskog depozita. Dalje je ukazao da su Pravilnikom o uplatama indirektnih poreza i ostalih prihoda i taksi koje naplaćuje Uprava za neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Pravilnik) određeni računi dužnika otvoreni kod komercijalnih banaka na koje se vrši uplata obaveza po izvoznoj ili uvoznoj carinskoj prijavi. Sud BiH je naveo da je uvidom u Pravilnik utvrdio da se računi navedeni u apelantovom prijedlogu za ovrhu, ne nalaze među računima otvorenim za uplatu obaveza po izvoznoj ili uvoznoj carinskoj prijavi, odnosno istakao je da računi otvoreni kod komercijalnih banaka u skladu sa Zakonom o uplatama jedinstveni račun i raspodjeli prihoda (u daljnjem tekstu: Zakon o uplatama) nisu računi na kojim se nalaze sredstva dužnika, nego zajednička sredstva države BiH, entiteta FBiH i RS i Distrikta Brčko, odnosno radi se o sredstvima koja predstavljaju javne prihode. Sud BiH je pri tomu ukazao da je člankom 3. stavak 2. Zakona o uplatama propisano da Uprava za neizravno oporezivanje u ime i za račun države, entiteta i Distrikta, otvara i vodi jedinstveni račun koji čine računi kod jedne ili više komercijalnih banaka za prikupljanje pojedinačnih prihoda i računa i podračuna kod Centralne banke BiH. Stavkom 3. istog članka propisano je da računi i podračuni kod Centralne banke BiH, služe za evidenciju, držanje i raspodjelu prihoda prema državi, entitetima i Distriktu za držanje minimalne rezerve, dok je člankom 4. Zakona o uplatama propisano, da će depozitni računi kod komercijalnih banaka služiti za naplatu i prijenos na račun kod Centralne banke BiH svih prikupljenih prihoda, te da će pored navedenih računa Uprava za neizravno oporezivanje posebno otvoriti jedan ili više računa kod komercijalnih banaka za potrebe povrata sredstava rezervi, a za namjene predviđene Zakonom o sistemu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da računi na kojima je određena ovrha nisu računi na kojima se nalaze sredstva dužnika (kao posebne pravne osobe u smislu članka 3. stavak 2. Zakona o UNO), nego se radi o zajedničkim sredstvima države Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Stoga je Sud BiH istakao da je u smislu članka 42. Zakona o ovršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZOP) osporeno rješenje pravilno zakonito, a apelantov priziv neutemeljen.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da nije u obvezi poznavati sustav neizravnog oprezivanja, zbog čega je Sud BiH nije trebao odbaciti prijedlog za ovrhu nego ga je trebao vratiti na uređenje.
Relevantni propisi
7. Zakon o ovršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 18/03) Odlučivanje o prizivu Članak 42. stavak (1) O prizivu protiv rješenja o ovrsi odlučuje Vijeće. U povodu priziva protiv rješenja o ovrsi, sudac pojedinac ovlašten je priziv prihvatiti ako ocijeni da je u cijelosti utemeljen, te u cijelosti ili djelomično doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili se oglasiti nemjerodavnim. U tom će slučaju sudac pojedinac ukinuti provedene radnje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o uplatama i ZOP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je, naime, Sud BiH u obrazloženju konačne odluke ukazao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da računi na kojima je određena ovrha nisu računi na kojima se nalaze sredstva dužnika, te da je stoga pravilnom primjenom odredbe članka 42. stavak 1. ZOP uvažen priziv dužnika i ukinuto rješenje o ovrsi, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić