Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-110/20 (M.V. i R.Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-110/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-110/20, rješavajući apelaciju M.V. i R.Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) tačka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije M.V. i R.Š. podnesene protiv Presude Županijskog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 054456 19 Kž od 4. listopada 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.V. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Gornjeg Vakufa, podnio je 11. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Županijskog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj 46 0 K 054456 19 Kž od 4. listopada 2019. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-110/20.

2. R.Š. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bugojna, podnio je 11. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Županijskog suda broj 46 0 K 054456 19 Kž od 4. listopada 2019. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-115/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije istog sadržaja, podnesene od strane prvoapelanta i drugoapelanta (u daljnjem tekstu: apelanti), koje su izjavljene protiv iste odluke Županijskog suda, Ustavni sud je, u skladu s člankom 32. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-110/20 i AP-115/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP-110/20.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Županijskog suda, Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Županijskog tužilaštva Srednjobosanske županije (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

5. Županijski sud, Općinski sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore u periodu od 5. maja do 9. srpnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 9. prosinca 2014. godine lišeni slobode, a u svojstvu osumnjičenih su ispitani 10. prosinca 2014. godine.

8. Tužiteljstvo je pred Općinskim sudom podiglo optužnicu pod brojem T06 O KTK 0014516 16 od 11. travnja 2016. godine protiv M.K., A.K., Č.P. i apelanata zbog kaznenih djela davanje dara i drugih oblika koristi iz članka 381. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. KZ FBiH i prevare iz članka 294. stavak 1. KZ FBiH.

9. Rješenjem Općinskog suda postupak je razdvojen u odnosu na Č.P., budući da je sklopio sporazum o priznanju krivice, te je u odnosu na njega postupak pravosnažno okončan presudom Općinskog suda broj 46 O K 073694 16 Kps od 8. rujna 2017. godine.

10. Općinski sud je 7. listopada 2016. godine potvrdio predmetnu optužnicu, nakon čega je optužnica dostavljena apelantima.

11. Općinski sud je ročište za izjašnjenje o krivici održao 28. prosinca 2016. godine na kojem su se apelanti izjasnili da nisu krivi za kaznena djela koja su im optužnicom stavljena na teret.

12. Rješenjem Općinskog suda postupak je razdvojen u odnosu na A.K. budući da je sklopio sporazum o priznanju krivice, te je u odnosu na njega postupak pravosnažno okončan presudom Općinskog suda broj 46 0 K075273 17 K od 12. veljače 2018. godine.

13. Općinski sud je ročište kojim je otvoren glavni pretres održao 5. ožujka 2018. godine.

14. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 Su 081083 18 Su 3 od 7. ožujka 2018. godine odbijen je zahtjev Tužiteljstva za izuzeće postupajućeg suca.

15. Općinski sud je, nakon toga, održao još sedam ročišta (21. lipnja, 13. srpnja, 24. listopada, 6. prosinca, 14. prosinca 2018. godine, 29. siječnja i 12. veljače 2019. godine), a ročište za objavu presude je održao 15. veljače 2019. godine.

16. Presudom Općinskog suda broj 46 0 K 054456 17 K od 6. ožujka 2019. godine apelanti su oglašeni krivim da su na način opisan u izreci presude učinili kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH i kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH, za koje im je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po pet mjeseci za kazneno djelo iz članka 380. stavak

1. KZ F BiH i kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca za kazneno djelo iz članka 389. stavak 1. KZ F BiH, te je apelante osudio na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci. Istovremeno je od apelanata oduzeta protupravna imovinska korist u iznosu od 500,00 eura i obavezani su da plate troškove postupka. Istom presudom prvooptuženi M.K. je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude učinio kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. u svezi sa člankom 33. stavak 1. i 2. i člankom 31. KZ F BiH i kazneno djelo prevara iz članka 294. stavak 1. u svezi sa člankom 31. i 28. KZ F BiH, za koje mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci za kazneno djelo iz članka 389. stavak 1. KZ F BiH i kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 294. stavak 1. KZ F BiH, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. U odnosu na prvooptuženog M.K. odbijena je optužba u odnosu na kazneno djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz članka 381. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH.

17. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je branitelj apelanata u završnoj riječi, između ostalog, istakao da su apelanti priznali izvršenje Kaznenog djela krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. KZ F BiH, ali da postupak traje već pet godina i da su oštećeni dugotrajnim vođenjem postupka. Također, branitelj apelanata je naveo da se osuđujuća presuda za davanje mita ne može vezati za priznanje i inkriminirajući iskaz samo jednog svjedoka zbog pravila testis unus testis nulus, te da je svjedok A.K. – svjedok provokator, a da Tužiteljstvo koristi tri različite optužnice i daje imunitete svjedocima A.K., N.P. i D.C. Općinski sud je naveo da je branitelj apelanata, imajući u vidu izneseno, predložio da se apelanti oslobode, a da se u odnosu na „drugo djelo“ uvjetno osude.

18. Općinski sud je, dalje, naveo da je proveden dokazni postupak u okviru kojeg su saslušana tri svjedoka optužbe (A.K., Č.P. i Z.N.), pročitan je iskaz svjedokinje N.P., budući da je u nekoliko navrata sud obavijestila da nije u mogućnosti da pristupi na zakazana ročišta, saslušani su prvooptuženi M.K. i apelanti, izvršen je uvid u veći broj materijalne dokumentacije, nakon čega je istakao da je savjesno ocijenio svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u međusobnoj svezi. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je prvooptuženi M.K., sam i putem svog sina – svjedoka A.K., osigurao učesnike fiktivne saobraćajne nezgode – svjedoke N.P. i Č.P. i njihove potpise na izvještaju o saobraćajnoj nezgodi (u daljnjem tekstu: izvještaj), pa je apelante, kao službena lica – policajce, naveo da u izvještaj unesu neistinit sadržaj o fiktivnoj saobraćajnoj nezgodi, kao i neistinite podatke u alkotestove, a sve kako bi prvooptuženi M.K. od osiguranja naplatio štetu za vozilo koje je navodno učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, a koje je u njegovom stvarnom vlasništvu. Općinski sud je naveo da je iz svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj svezi, ali i priznanja apelanata nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su apelanti kao suučesnici učinili kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 389. KZ FBIH sa direktnim umišljajem. Naime, Općinski sud je naveo da su apelanti u vrijeme učinjenja kaznenog djela bili službene osobe – policijski službenici i imali su ovlaštenje na sačinjavanje izvještaja, koji su sačinili iako su znali da se saobraćajna nezgoda nije dogodila. Nadalje, Općinski sud je naveo da je zaključio da su apelanti kao suučesnici učinili i kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 1. KZ FBIH sa direktnim umišljajem, na način da su, na ime sačinjavanja izvještaja, primili iznos od 500 eura od svjedoka A.K. Općinski sud je naveo da je takav zaključak izveo ne samo iz dijela iskaza svjedoka A.K., već i iz iskaza apelanata, koje je doveo u vezu.

19. U svezi sa tim, Općinski sud je naveo da je svjedok A.K. sa Tužiteljstvom sklopio sporazum o priznanju krivice za predmetno kazneno djelo, te je u postupku saslušan kao svjedok, pa je sud iz njegovog iskaza utvrdio da je sin prvooptuženog M.K., da je stvarni vlasnik jednog od vozila koja su navedena kao učesnici fiktivne saobraćajne nezgode (a koje je bilo registrirano na svjedokinji N.P.), da je sa apelantima dogovorio sačinjavanje izvještaja i da im je na ime dogovora predao iznos od 500 eura i to na način da su ga ispred hotela sačekali u vozilu „u civilu“, a on im je kroz otvorena suvozačeva vrata dao 500 eura u raznim apoenima. Općinski sud je, dalje, naveo da je prvoapelant u svom iskazu naveo da je svjedok A.K. navaljivao na njega i drugoapelanta da sačine lažni zapisnik, da su na to pristali, jer su saznali da je otac svjedokinje N.P. ranije radio u policiji i da je stradao i da su od svoje dobrote htjeli da pomognu svjedokinji N.P. koja je bila „nešto i bolesna“, te je negirao da mu je neko dao bilo kakav novac i naveo je da su htjeli pomoći svjedokinji N.P. da „nekako sanira vozilo i živi dalje“. Drugoapelant je u svom iskazu, također, naveo da je „jedini razlog što su to učinili sažaljenje prema N.P., a ne novac“. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku pročitan i iskaz svjedokinje N.P. iz kojeg je utvrdio da je ona bila fiktivna vlasnica jednog od vozila, jer je to od nje tražio njen tetak – prvooptuženi M.K., ali da to vozilo nikada nije ni vozila, iako je po nalogu prvooptuženog M.K. potpisala izvještaj, kojom prilikom ju je odvezao ispred zgrade prvoapelanta. Općinski sud je naveo da je iskaz svjedokinje N.P. ocijenio kao vjerodostojan, uvjerljiv i u suglasnosti sa materijalnim dokazima iz spisa i iskazima „druga dva svjedoka“.

20. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je svjedok A.K. potvrdio sve okolnosti činjeničnog opisa iz optužnice, izostavljajući samo ulogu prvooptuženog M.K., odnosno svog oca, te da mu sud samo u tom dijelu nije poklonio vjeru, dok je svjedok A.K. sve druge okolnosti vezane za počinjenje kaznenog djela opisao uvjerljivo, točno i u suglasnosti sa materijalnim dokazima iz spisa. Općinski sud je naveo da je prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz svjedoka A.K., te da je njegov iskaz ocijenio kao vrlo konzistentan, uvjerljiv, detaljan i logičan, pogotovo ako se uzme u obzir da svjedok A.K. nema vidljiv motiv da laže u svezi navedenog iznosa i valute u kojoj je izvršio isplatu. Naime, Općinski sud je naveo da je svjedok A.K. bio jasan i uvjerljiv kada je svjedočio o iznosu koji je dao apelantima, jer je mogao navesti bilo koji iznos, a on je izjavio da im je dao 500 eura. Sa druge strane, Općinski sud je naveo da nije smatrao uvjerljivom tvrdnju apelanata da su izvještaj sačinili zbog sažaljenja prema svjedokinji N.P., koju nikad nisu upoznali i da bi zbog nje riskirali radno mjesto na kojem su radili više od 20 godina. Naime, Općinski sud je naveo da nije bio uvjerenja da apelanti nisu bili svjesni, kao dugogodišnji policijski službenici, da ovjeravanje neistinitog sadržaja na izvještaju samo zbog sažaljenja ima za posljedicu ne samo gubitak radnog mjesta, već i kaznenu odgovornost. Također, Općinski sud je naveo da mu se za takav čin ne čini logičnom kompenzacija za „porciju ćevapa u motelu“, a naveo je da spisu nije bio nikakav dokaz ili izjava svjedokinje N.P.. da je bila bolesna, da je „u potrebi“ niti je ta svjedokinja u iskazu navela da je zamolila tetka – prvooptuženog M.K. da joj pomogne da naplati bilo kakvu štetu na vozilu koje nije njeno.

21. U pogledu prigovora obrane apelanata na ocjenu iskaza svjedoka A.K. u svezi sa navodom „testis unus, testis nullus“ Općinski sud je citirao dio presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 K 007358 15 Kž od 18. veljače 2016. godine u kojoj je navedeno: osuđujuća presuda se može zasnovati na iskazu samo jednog svjedoka ukoliko taj iskaz udovoljava onim kriterijima koji ga čine vjerodostojnim dokazom, tj. ako je zakonit, dosljedan i uvjerljiv tako da nema kontradiktornosti u ključnim dijelovima, te da ničim nije doveden u ozbiljnu sumnju a što sud cijeni u svakom konkretnom slučaju i u ovisnosti svih okolnosti događaja. Suprotno shvaćanje tj. očekivanje da iskaz očevica bude potkrijepljen drugim dokazom značilo bi narušavanje principa slobodne ocjene dokaza... S tim u svezi, u okolnostima i prirodom samog kaznenog djela (davanje i primanje dara), a imajući u vidu da iskaz svjedoka A.K. ničim nije dovedeno u ozbiljnu sumnju, Općinski sud je naveo da takav iskaz nije mogao cijeniti na drugi način, nego kao istinit i logičan. U pogledu prigovora branioca apelanata o davanju imuniteta svjedocima i sklapanjima sporazuma sa pojedinim optuženim, Općinski sud je naveo da su takvi prigovori neutemeljeni iz razloga što je to isključivo diskreciono pravo Tužiteljstva, koje je usmjereno na vođenje i tok istrage.

22. Protiv presude Općinskog suda od 6. ožujka 2019. godine apelanti su izjavili žalbu 22. ožujka 2019. godine, a žalbu su izjavili i prvooptuženi M.K. i Tužiteljstvo, te je cjelokupan spis dostavljen Županijskom sudu radi odlučivanja po žalbi.

23. Presudom Županijskog suda broj 46 0 K 054456 19 Kž od 4. listopada 2019. godine uvažena je žalba optuženog M.K. i djelomično je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je optuženi M.K. oglašen krivim za kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. u svezi sa člankom 33. st. 1. i 2. KZ FBiH u sticaju sa kaznenim djelom prevara iz članka 294. stavak 1. u svezi sa člankom 31. i 28. KZ FBiH i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom je žalba apelanata odbijena kao neosnovana, dok je žalba Tužiteljstva uvažena i preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je apelantima za kazneno djelo iz članka 380. stavak 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od po devet mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 389. stavak 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od po pet mjeseci, pa su apelanti osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jednu godinu. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

24. U obrazloženju presude Županijski sud je naveo da je branitelj apelanata u žalbi ukazao na postupanje Tužiteljstva u smislu da je svjedok A.K. zavisan o Tužiteljstvu, jer protiv njega Tužiteljstvo ima još dvije prijave, a navedeno je i da se na iskazu jednog svjedoka ne može zasnivati sudska odluka. Osim toga, u žalbi je navedeno da sud (taj prigovor) nije obrazložio i dao valjane razloge, te da, u tom pravcu, presuda ima bitne povrede. S tim u svezi, Županijski sud je naveo da uopćen i paušalan navod da presuda ima bitnih povreda, bez konkretiziranja o kojim se to povredama radi, predstavlja žalbeni prigovor koji sud kao takav nije mogao ni prihvatiti, a ni ispitati. Ipak, Županijski sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao razloge iz kojih je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka A.K. Također, Županijski sud je naveo da se prvostupanjski sud pozvao i na presudu Vrhovnog suda u kojoj je zauzet stav da i iskaz jednog svjedoka, ukoliko odgovara kriterijima koji ga čine vjerodostojnim, tj. ako je zakonit, dosljedan i uvjerljiv i ničim nije doveden u sumnju, može biti dokaz na kojem se temelji sudska odluka. Županijski sud je naveo da branitelj apelanata tvrdi da iskaz svjedoka A.K. ne odgovara navedenim kriterijima, jer nije dosljedan i uvjerljiv i da postoji motiv takvog svjedočenja, a to je izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti. Međutim, Županijski sud je naveo da je branitelj zauzeo pogrešan stav, iz razloga što je svjedok A.K. potpisao sporazum o priznanju krivice, pa je nejasno zašto branitelj tvrdi da je motiv tog svjedoka izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti. Također, Županijski sud je naveo da branitelj apelanata nije precizirao niti ukazao kojim dokazima i utvrđenim činjenicama je iskaz svjedoka A.K. doveden u sumnju i zbog čega nije dosljedan.

25. Nadalje, Županijski sud je naveo da se žalbom prigovara na dugotrajnost istrage, kao i na povredu prava na efikasan i brz sudski postupak. U svezi sa tim, Županijski sud je naveo da eventualna dugotrajnost istrage, koju je vodilo Tužiteljstvo, ne može biti predmet preispitivanja pred tim sudom, dok u odnosu na trajanje sudskog postupka žalba ne ukazuje u čemu se (dugotrajnost) ogleda, a niti je sudski postupak trajao izvan zakonskih rokova. Županijski sud je, također, naveo da se u žalbi prigovara na ocjenu dokaza, ali da se ne obrazlaže koji dokazi su pogrešno ocijenjeni i na koji način i u kojem dijelu je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, zbog čega se ni ti žalbeni osnovi nisu mogli ispitati. Međutim, Županijski sud je naveo da je prvostupanjski sud izvršio pravilnu pojedinačnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, kako iskaza saslušanih svjedoka, tako i materijalnih dokaza, iz kojih subjektivnih i objektivnih dokaza je izveo zaključke, koje takvim ocjenjuje i prihvata i taj sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava. Apelanti navode da je Tužiteljstvo od svjedoka A.K. napravilo „zavisnog svjedoka“, ukazuju na više kaznenih predmeta u kojima je svjedok A.K. imao određenu procesnu ulogu, te ističu da je „tužitelj cijepao postupak sa motivom da se svjedok A.K. lagano izvuče iz postupka u zamjenu da svjedoči na način kako je svjedočio“. Apelanti navode da su u postupku osporavali kredibilitet svjedoka A.K. i da se odluka o njihovoj krivici u odnosu na kazneno djelo primanje dara i drugog oblika koristi iz članka 380. stavak 1 KZ FBiH ne može temeljiti samo na iskazu tog svjedoka, ali da sud nije odgovorio na njihove prigovore. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, jer je postupak trajao nerazumno dugo.

b)Odgovor na apelaciju

27. Županijski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojima se taj sud rukovodio prilikom odlučivanja po žalbi apelanata. Imajući u vidu izneseno, Županijski sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata, zbog čega je predložio da se apelacije odbiju kao neutemeljene.

28. Općinski sud je detaljno naveo kronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je Tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv pet osoba, između ostalog i protiv A.K. koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, te je postupak u odnosu na njega razdvojen i pravosnažno okončan. Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku A.K. neposredno saslušan kao svjedok, te da ga je obrana mogla direktno i unakrsno ispitati budući da je pristao svjedočiti, iako je zakonski mogao odbiti svjedočenje, jer je sin prvooptuženog M.K. Općinski sud je, dalje, naveo da nije mogao da utiče na način provođenja istrage od strane Tužiteljstva, kao ni na pregovaranje optuženih o krivici, a koju mogućnost su imali i apelanti, čime su mogli doprinijeti bržem i ekonomičnijem okončanju postupka. Općinski sud je, također, istakao da je od strane Tužiteljstva bilo predloženo saslušanje svjedokinje N.P., zbog čega su pravljene pauze između ročišta, jer je svjedokinja bila nedostupna sudu, pa je u konačnici Tužiteljstvo predložilo čitanje njenog iskaza. Nadalje, Općinski sud je naveo da smatra da u postupku nisu povrijeđena prava apelanata, da niti jednom radnjom ovlaštenih pravosudnih organa nije ugroženo njihovo pravo na efikasan postupak i da je sud sproveo suđenje u razumnom roku, koje je bilo pravično i zakonito. Općinski sud je naveo da je presuda donesena nakon što su ispunjene sve materijalne i procesne pretpostavke, koje su zakonom garantirane radi poštivanja prava na obranu, zbog čega je taj sud naveo da u cijelosti osporava sve navode iz apelacija kao netočne i neutemeljene.

29. Tužiteljstvo je navelo da su u presudama redovitih sudova dati jasni razlozi koji opravdavaju osnovanu sumnju da su apelanti učinili predmetna kaznena djela za koja su pravosnažno osuđeni. Tužiteljstvo je navelo da je cilj istrage, odnosno optuženja, bio da se otkriju, a potom i dokažu kaznena djela koja su činile ovlaštene službene osobe – policajci. Osim toga, Tužiteljstvo je navelo da je Županijski sud u svojoj presudi dao jasne razloge koji nisu doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A.K., te je istaklo da su svi navodi apelacija neutemeljeni.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 380. stav (1) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 389. stav (1) Krivotvorenje službene isprave (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(...)

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Županijskog suda broj 46 0 K 054456 19 Kž od 4. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15., odnosno 16. studenoga 2019. godine, a apelacije su podnesene 11. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđena kaznena odgovornost apelanata u svezi sa izvršenjem kaznenog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH i kaznenog djela krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH, te je nesporno da apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke

40. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni.

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminativna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stavak 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

43. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stavak 2. ZKP F BiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP F BiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

44. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali tokom postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, o čemu su se prvostupanjski i drugostupanjski sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi odnose samo na kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 1. KZ F BiH, te da apelanti navode da je „Tužiteljstvo od svjedoka A.K. napravilo zavisnog svjedoka i da je tužitelj cijepao postupak sa motivom da se svjedok A.K. izvuče iz postupka u zamjenu da svjedoči na način kako je svjedočio“. S tim u svezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, te da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je Općinski sud zaključak da su apelanti kao suučesnici učinili kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi sa direktnim umišljajem, izveo ne samo iz iskaza svjedoka A.K., već i iz iskaza apelanata, koje je doveo u vezu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je Općinski sud detaljno analizirao iskaz svjedoka A.K. i ocijenio ga kao konzistentan, uvjerljiv, detaljan, logičan i u suglasnosti sa materijalnim dokazima, te da je uzeo u obzir da svjedok A.K. nije imao vidljiv motiv da laže u svezi navedenog iznosa i valute u kojoj je izvršio isplatu apelantima. Sa druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao i iskaze apelanata, te je njihove tvrdnje da su kazneno djelo učinili iz „sažaljenja prema svjedokinji N.P.“ ocijenio kao neuvjerljive, uzimajući u obzir njihovo dugogodišnje iskustvo kao policijskih službenika i činjenicu da nisu poznavali svjedokinju N.P. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud naveo da je cijenio okolnosti konkretnog slučaja i prirodu kaznenog djela, te je istakao da iskaz svjedoka A.K. nije doveden u sumnju drugim dokazima, zbog čega ga je prihvatio kao istinit i logičan. Ustavni sud, dalje, zapaža da su navodi apelanata bili predmet dodatne analize Županijskog suda koji je prihvatio utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, a posebno je istakao da je obrana u žalbi isticala prigovore u svezi sa iskazom svjedoka A.K., ali da su ti navodi bili uopćeni i paušalni, bez konkretiziranja o kojim se povredama radi, zbog čega predstavljaju žalbeni prigovor koji sud nije mogao ni prihvatiti, a ni ispitati. Međutim, Županijski sud je ipak ukazao da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao razloge iz kojih je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka A.K., te da je pogrešan stav obrane da iskaz svjedoka A.K. nije dosljedan i uvjerljiv, pogotovo imajući u vidu da obrana nije precizirala niti ukazala kojim dokazima i utvrđenim činjenicama je taj iskaz doveden u sumnju i zbog čega nije dosljedan. Osim toga, da iz obrazloženja presude Županijskog suda slijedi da je branitelj zauzeo pogrešan stav i da je nejasno zbog čega tvrdi da je motiv svjedoka A.K. izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti, a kada se uzme u obzir da je svjedok potpisao sporazum o priznanju krivice. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, odnosno da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

45. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno „u razumnom roku“ početak relevantnog perioda u kaznenim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za kazneno djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Europski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. lipnja 1968. godine, stavak 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. veljače 1993. godine, st. 9. i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 95/10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Europski sud primjenjuje jednake kriterije i u kaznenim i u građanskim stvarima. Pri tome, u kaznenom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja kaznenog postupka (vidi Wemhoff, stavak 18).

49. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za lišenje slobode apelanata 9. prosinca 2014. godine, kada su apelanti saznali da su osumnjičeni za kaznena djela, a kazneni postupak je okončan presudom Županijskog suda od 4. listopada 2019. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog kaznenog postupka je period od četiri godine i oko 10 mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

50. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku oglašeni krivim da su, u svojstvu suučesnika, na način bliže opisan u izreci presude kao službene osobe – policijski službenici učinili kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH i kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 389. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZ F BiH. S obzirom na broj optuženih u predmetu, činjenicu da je u odnosu na dva optužena postupak razdvojen, svjedoke koje je bilo potrebno ispitati i druge dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud nalazi da se radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.

51. Analizirajući ponašanje Tužiteljstva, Ustavni sud primjećuje da je Tužiteljstvo podiglo optužnicu nakon jedne godine i četiri mjeseca od dana kada su apelanti lišeni slobodne i ispitani u svojstvu osumnjičenih.

52. Analizirajući ponašanje redovitih sudova, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u postupku doneseno pet odluka, od čega dvije meritorne presude i tri procesna rješenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon zaprimanja optužnice, donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na jednog osumnjičenog, nakon čega je optužnicu potvrdio u roku od šest mjeseci, ročište za izjašnjenje o krivici je održao nakon tri mjeseca od potvrđivanja optužnice, a nakon čega je donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu jednog optuženog. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud glavni pretres otvorio nakon jedne godine i dva mjeseca od izjašnjenja o krivici, da je održao sedam ročišta za glavni pretres, te da je prvostupanjska presuda donesena u roku od jedne godine od otvaranja glavnog pretresa. Ustavni sud, također, zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda slijedi da je Općinski sud pravio pauze između ročišta zbog nedostupnosti predloženog svjedoka optužbe, a što predstavlja objektivne razloge na strani tog suda. Nakon toga, Ustavni sud nalazi da je Županijski sud presudu kojom je pravosnažno okončan postupak donio nakon šest mjeseci (računajući od dana izjavljivanja žalbe).

53. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenicu da je u postupku doneseno pet odluka, od čega dvije meritorne presude i tri procesna rješenja, odnosno da nema elemenata koji bi ukazivali da su redoviti sudovi i Tužiteljstvo bezrazložno odugovlačili predmetni postupak Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

55. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ u kaznenom postupku, koji je trajao četiri godine i oko 10 mjeseci, kada je doneseno pet odluka, od čega dvije meritorne presude i tri procesna rješenja. Također, nema elemenata koji bi ukazivali da su redoviti sudovi i Tužiteljstvo bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-110/20 (M.V. i R.Š.) | Sudska praksa | Aktio