Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/21 (SPZ „Agromerkantilija“ Velika Kladuša - u stečaju)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2000/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2000/21, rješavajući apelaciju koju je podnio SPZ „Agromerkantilija“ Velika Kladuša - u stečaju, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SPZ „Agromerkantilija“ Velika Kladuša - u stečaju protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 Mal 046152 21 Gž od 20.
travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Mal 046152 20 Mal od 12. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. SPZ „Agromerkantilija“ Velika Kladuša - u stečaju (u daljnjemu tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Šehić, stečajni upravitelj iz Velike Kladuše, podnio je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Mal 046152 21 Gž od 20. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Mal 046152 20 Mal od 12. siječnja 2021. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijeni su u cijelosti primarni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (F.M.) da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 2.422,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i alternativni tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obveže tuženica da mu na temelju stjecanja bez osnove isplati iznos od 2.422,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da se raskine kooperantski ugovor od 8. travnja 2010. godine, koji je zaključen između apelanta i tuženice. Nadalje, odbačen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica da mu isplati dug na temelju isporučenoga repromaterijala u ukupnome iznosu od 2.422,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da su 8. travnja 2010. godine apelant i tuženica zaključili kooperantski ugovor na razdoblje od 10 godine, kojim se ugovorom apelant obvezao tuženici isporučiti zdrave sadnice maline i izvršiti otkup cjelokupne proizvodnje po klasama i tržišnim cijenama za svaku klasu maline, a tuženica se kao kooperant obvezala da će organizirati sadnju zaduženih sadnica maline na ugovorenoj površini i da će sve proizvodne količine maline predavati svih godina do 2020. godine apelantu. Zatim, da je apelant isporučio repromaterijal u ukupnome iznosu od 3.220,00 KM 8. listopada 2010 godine i 8. travnja 2010. godine, te da je tuženica isporučila maline tijekom 2011. i 2012. godine u novčanoj protuvrijednosti od 933,18 KM. Kantonalni je sud istakao da je 21. rujna 2016. godine nad imovinom apelanta otvoren stečajni postupak. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbene zahtjeve iz razloga koje je naveo u obrazloženju presude, ali da je prioritetno trebalo zahtjeve odbiti zbog utemeljenosti prigovora tuženice o zastari potraživanja. Kantonalni je sud istakao da nije sporno da je tuženica primila sadni materijal i da je maline isporučila 2011. godine i 2012. godine, a potom prestala sa isporukom. Kantonalni je sud istakao da je apelant štetu trpio dakle već od tada, jer je tuženica prestala sa isporukom 2013. godine, a dogovorena je isporuka do 2020. godine. Kantonalni je sud istakao da je rok za naknadu štete počeo teći od dana nastanka štete, a to je završetak sezone 2014. godine, te da je do podnošenja tužbe 2020. godine protekao rok od 3 godine propisan za zahtijevanje naknade štete iz čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima, ali i opći rok zastare od 5 godina iz čl. 371. ZOO, koji se primjenjuje na zastarjelost potraživanja za neosnovano bogaćenje za koje nije propisan poseban rok zastare. Kantonalni je sud istakao da apelant nije dokazao da je od 2013. godine i poslije otvaranja stečajnoga postupka uopće poslovao odnosno vršio otkup maline od kooperanata ili da je pozivao tuženicu da ispuni ugovorne obveze, niti je dokazao da je sukladno čl. 65. Zakona o stečajnome postupku predmetni kooperantski ugovor zaključen sa tuženicom održao na snazi. Kantonalni je sud naveo kako se u konkretnome slučaju radi o specifičnom dvostrano obvezujućemu ugovoru o kooperantskoj proizvodnji malina koje dospijevaju jednom godišnje u određenome razdoblju i traje određeni kratak period od nekoliko mjeseci. Kantonalni je sud naveo da kako je tuženica isporučila maline samo prve dvije godine, a prije otvaranja stečajnoga postupka, i prestala sa daljnjom isporukom, onda se ugovor može smatrati raskinutim po samome zakonu već u godini kada je izostala isporuka, a apelant nije dokazao da je tuženicu pozivao da ispuni ugovor, na koji način je isti mogao održati na snazi. Kantonalni je sud istakao da je u odnosu na odbačeni dio zahtjeva, isti pravilno donesen, budući da je pravilno usvojen prigovor presuđene stvari. Kantonalni je sud istakao da je naime u postupku koji je pravomoćno okončan presudom Kantonalnoga suda od 27. kolovoza 2019. godine odlučeno o zahtjevu za isplatu duga na ime isporučenoga repromaterijala, te je zahtjev odbijen. Kantonalni je sud istakao da, pored svega, smatra potrebnim istaknuti da stečajni upravitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem knjigovodstva apelanta, te da visinu potraživanja dokazuje iskazom svjedoka, a da je stečajni upravitelj bio dužan preuzimanjem dužnosti izvršiti reviziju knjigovodstva i utvrditi kako potraživanja stečajnoga dužnika tako i dugovanja na temelju knjigovodstvene evidencije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi kako je nepravilna odluka Kantonalnoga suda o zastari potraživanja budući da je ugovor bio na snazi sve do 2020. godine, te navodi kako drugostupanjski sud nije mogao razmatrati pitanje zastare kada nije jasno utvrdio od kojeg datuma 2014. godine počinje teći rok zastare. Apelant, također, navodi kako se nigdje u ugovoru nije definiralo da isti se može raskinuti po sili zakona, već da su ugovorne strane imale pravo tražiti raskid ugovora ukoliko neka od strana ne bude izvršavala svoje ugovorne obveze.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da, imajući u vidu činjenicu da je apelant za štetu u konkretnome slučaju saznao najkasnije 2014. godine, te kako je tužbu podnio tek 2020. godine, da su protekli rokovi za potraživanje naknade štete od tri godine iz čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima, ali i opći rok zastare od 5 godina iz čl. 371. ZOO, koji se primjenjuje na zastarjelost potraživanja za neosnovano bogaćenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić