Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-685/20 (N. N. i Š. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-685/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 685/20, rješavajući apelaciju Nedima Nikšića i Šefkije Mecana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nedima Nikšića i Šefkije Mecana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 138906 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Nedimu Nikšiću i Šefkiji Mecanu, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Nedimu Nikšiću i Šefkiji Mecanu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Nikšića i Šefkije Mecana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 138906 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Nikšić i Šefkija Mecan (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 138906 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Knjižarstva „Masleša“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Geofizike“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u periodu od 30. aprila do 6. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 14. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 14. maja 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog radi pobijanja pravnih radnji dužnika. Podneskom od 5. septembra 2012. Godine apelanti su opredijelili tužbeni zahtjev.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 138906 10 P od 15. oktobra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, te su obavezani da prvotuženom i drugotuženom nadoknade troškove parničnog postupka.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 138906 13 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine usvojena je žalba apelanata, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 138906 17 P 2 od 16. januara 2019. godine odbijen je kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) od 14. novembra 2008. godine i aneks predmetnog ugovora od 26. marta 2009. godine o prodaji suvlasničkog dijela na nekretnini (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), bliže označena u izreci presude, koji su zaključeni između prvotuženog i drugotuženog, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav 1). Prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su bez pravnog učinka predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora prema potraživanjima apelanata u određenom novčanom iznosu, što su prvotuženi i drugotuženi dužni trpjeti da apelanti svoja potraživanja naplate iz predmetne nekretnine, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav 2). Istom presudom obavezani su apelanti da nadoknade prvotuženom i drugotuženom troškove parničnog postupka u iznosima bliže navedenim u izreci presude (stav 3).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tokom postupka (određena materijalna dokumentacija, saslušani su apelanti u svojstvu parnične stranke, te svjedoci I. M., M. Č. V. i M. A., provedeno vještačenje vještaka finansijske struke). Nadalje, navedeno je da je nesporna činjenica da su apelanti bivši zaposlenici prvotuženog, te da su na osnovu izvršnih presuda Općinskog suda apelanti, kao tražitelji izvršenja, pokrenuli izvršne postupke protiv prvotuženog, i to pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskim računima prvotuženog i njihovim prenosom na račune apelanata (prijedlogom za izvršenje od 28. maja 2009. godine prvoapelant je pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog na osnovu izvršne Presude Općinskog suda broj Pr-1542/04 od 9. decembra 2005. godine, a Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 096646 09 I od 4. juna 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje, dok je drugoapelant prijedlogom za izvršenje od 4. februara 2015. godine pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog na osnovu Presude Općinskog suda broj 065-0-P-07-003646 od 12. decembra 2007. godine, a Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 489220 15 I od 30. marta 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje).

10. Dalje, navedeno je da je prvotuženi 8. oktobra 2008. godine, na osnovu odluke Nadzornog odbora i Skupštine društva od 12. augusta 2008. godine, objavio oglas za prodaju poslovnih prostorija, između ostalih i predmetne nekretnine. Nadalje, navedeno je da je 11. novembra 2008. godine Skupština prvotuženog, na osnovu rezultata glasanja dioničara, donijela odluku o prodaji idealnog dijela predmetne nekretnine, te da je prema navedenoj odluci prodaja izvršena na osnovu najpovoljine ponude koju je dostavio drugotuženi. U vezi s tim, istaknuto je da je 14. novembra 2008. godine u notarskom uredu Dž. P. između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca, zaključen predmetni ugovor kojim su ugovoren kupoprodajna cijena i rok isplate (bliže navedeno u obrazloženju presude), s tim da uknjižbu prava vlasništva na svoje ime kupac može izvršiti i prije isplate, tj. odmah nakon zaključenja predmetnog ugovora. Općinski sud je naveo da je, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, dio cijene za predmetnu nekretninu isplaćen kroz cesije, dok je ostatak isplaćen kroz asignacije, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. U odnosu na osnovni tužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da su apelanti tvrdili da je pravni posao ništav, jer nije postojala namjera prvotuženog i drugotuženog za zaključenje predmetnog ugovora, da je ugovor zaključen prividno/fiktivno, te da kupoprodajna cijena nije plaćena u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što je protivno prinudnim propisima, odnosno odredbama člana 516. Zakona o obligacionim odnosima. S druge strane, navedeno je da prvotuženi tvrdi suprotno, tj. da je radi prevazilaženja finansijskih problema (vraćanja dugova) prodao sve nekretnine koje je imao u svom vlasništvu.

11. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 103. i 109. ZOO. Zatim, naveo je da, ukoliko prodavac, tj. dužnik, umanji svoju imovinu do te mjere da u njegovoj preostaloj imovini nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevih potraživanja, smatra se da je preduzeo pravnu radnju na štetu povjerioca i tada povjerilac ima pravo na pobijanje njegovih pravnih radnji pod uvjetima propisanim zakonom. Dalje, navedeno je da je upravo takvo dužnikovo ponašanje (nanošenje štete povjeriocu) zakonodavac sankcionirao odredbama ZOO (čl. od 280. do 285. u odjeljku pobijanja dužnikovih pravnih radnji). Općinski sud je ukazao da je za predmetno ponašanje predviđena mogućnost pobijanja predmetnih ugovora pod pretpostavkama i u rokovima određenim navedenim odredbama, ali ne i mogućnost utvrđivanja ništavosti. Općinski sud je naveo da odredbe o ništavosti nisu primjenjive u konkretnom slučaju, imajući u vidu da su zakonom predviđene druge sankcije (u odredbi člana 103. ZOO se navodi da “ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo”). Zatim, navedeno je, da bi odredbe kojima je regulirano pobijanje dužnikovih pravnih radnji bile suvišne (s obzirom na to da pravo na utvrđenje ništavosti ne zastarijeva), pa bi dužnikovi povjerioci, ukoliko propuste prekluzivne rokove za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, uvijek iz istih razloga mogli od suda tražiti utvrđenje ništavosti ugovora s obrazloženjem da je dužnik preduzeo pravni posao da bi povjerioce onemogućio u ostvarenju svojih prava s tvrdnjom da je pravni posao zaključen uz nedopuštenu pobudu, što je nedopustivo i protivno važećoj sudskoj praksi.

12. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, Općinski sud je citirao odredbe čl. od 280. do 285. ZOO kojima je propisan institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji koje se imaju primijeniti na konkretan slučaj. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna činjenica da su potraživanja apelanata prema prvotuženom dospjela, da su oni na osnovu izvršnih isprava pokrenuli izvršne postupke prinudnom zapljenom i prenosom potraživanja s transakcijskih računa prvotuženog, te da su ti računi blokirani, odnosno ugašeni. Također, navedeno je da su prvotuženi i drugotuženi 14. novembra 2008. godine zaključili predmetni ugovor kojim su raspolagali predmetnom nekretninom, a 26. marta 2009. godine zaključili su aneks predmetnog ugovora, te da je drugotuženi 15. maja 2009. godine predbilježio pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je podsjetio da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 14. maja 2010. godine. Nadalje, istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da su rukovodioci prvotuženog i drugotuženog u dugogodišnjim prijateljskim i poslovnim odnosima tako da im nije mogla biti nepoznata činjenica da zaključenjem predmetnog ugovora, odnosno otuđenjem jedine nekretnine u vlasništvu prvotuženog nanose štetu povjeriocima (apelantima), kao bivšim zaposlenicima prvotuženog. Općinski sud je naveo da je do takvog zaključka, prije svega, došao na osnovu ocjene iskaza svjedoka M. A., M. Č. V. i I. M., koji su u najvećem dijelu kontradiktorni jedni drugima, a u konačnici i provedenim materijalnim dokazima, pa da su, shodno tome, ispunjeni opći i posebni uvjeti za uspješnost postavljenog paulijanskog tužbenog zahtjeva. Međutim, Općinski sud je ukazao da je bez obzira na navedeno, eventualni tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je podsjetio na odredbu člana 285. stav 1. ZOO kojom je propisano da se tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji za raspolaganje iz člana 281. stav 1. ZOO može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Zatim, navedeno je da apelanti ocjenjuju da je 15. maj 2009. godine dan od kojeg bi ovaj rok trebalo da poče da se računa, kao datum kada je drugotuženi izvršio predbilježbu prava vlasništva u ZKU, a ne 14. novembra 2008. godine (datum zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora), odnosno 26. marta 2009. godine (aneks ugovora). Općinski sud je ukazao da se prekluzivnim rokovima sankcionira pasivnost imaoca subjektivnog prava i postiže pravna sigurnost dužnika. Nadalje, navedeno je da propuštanjem preduzimanja određene radnje do isteka materijalnopravnog prekluzivnog roka imalac subjektivnog prava ne gubi samo zahtjev, odnosno mogućnost za prisilno ostvarenje subjektivnog prava, nego i samo subjektivno pravo, na koji istek prekluzivnog roka sud pazi po službenoj dužnosti. Općinski sud je naveo da je posljednja pravna radnja dužnika (prvotuženog) u konkretnom slučaju bila zaključenje predmetnog ugovora, odnosno aneksa predmetnog ugovora, dok je radnju upisa predbilježbe prava vlasništva izvršio drugotuženi, koja činjenica dovodi do osnovanosti istaknutog prigovora gubitka subjektivnog prava apelanata na podizanje paulijanske tužbe. S obzirom na datum podnošenja tužbe (14. maj 2010. godine), Općinski sud je ukazao da slijedi da je protekao prekluzivni rok propisan odredbama člana 285. ZOO, odnosno da su apelanti takvo subjektivno pravo izgubili.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 138906 19 Gž 3 od 6. maja 2019. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda po tužbi za utvrđivanje ništavosti. S obzirom na to da je pobijanje dužnikovih pravnih radnji regulirano posebnom odredbom, na poseban način i sa posebnim rokom, Kantonalni sud je naveo da se imaju primijeniti upravo te odredbe koje je zakonodavac predvidio kao pravnu zaštitu za povjeritelje u ovakvim posebnim slučajevima (čl. od 280. do 285. ZOO). Kantonalni sud je naveo da pobijanje na osnovu nedopuštene pobude nije primjenjivo u konkretnom slučaju (član 53. stav 2. ZOO). Kantonalni sud je naveo da član 103. ZOO kategorički određuje pravnu zaštitu za slučaj da nekim drugim propisom ta pravna zaštita nije pružena. U vezi s tim, navedeno je da su apelanti imali na raspolaganju pravnu zaštitu actio pauliana, ali da su propustili postupiti u zakonom određenom prekluzivnom roku. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu praksu iz Odluke Ustavnog suda Republike Srbije broj Už-3827/2013 od 30. juna 2016. godine iz koje proizlazi da, ukoliko postoje dva instrumenta pravne zaštite, stranka može da bira onaj instrument koji joj nudi veću pravnu zaštitu, u konkretnom slučaju utvrđivanje ništavosti zbog nedopuštene pobude, gdje rok za podnošenje tužbe nije predviđen. Također, Kantonalni sud je naveo da naredni pravni stav ukratko predstavlja decenijsku sudsku praksu redovnih sudova vezano za ovo pitanje: “Okolnost što je ugovor (o darovanju) sklopljen s trećima na štetu vjerovnika nema kao posljedicu ništavost, već se takav ugovor može pobijati pod pretpostavkama i uz izuzetke iz čl. 280. do 285. ZOO” (s tim u vezi, Kantonalni sud je citirao dijelove iz tri presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje je ukazano u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-523972013 od 3. juna 2016. godine). Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da je istoga stava kao i prvostepeni sud, tj. da je zakonodavac posebnu pravnu zaštitu povjeriteljima dao u ograničenom objektivnom roku imajući u vidu pravnu sigurnost i položaj dužnika i trećih u pravnom prometu, a isto tako unaprijed propisujući rok samim povjeriteljima da se na vrijeme staraju o svojim potraživanjima, te sankciju za slučaj pasivnog držanja. Kantonalni sud je naveo da se cjelokupna dosadašnja praksa redovnih sudova temelji upravo na stavu da, u slučaju zaključenja ugovora radi onemogućavanja povjeritelja da naplati svoj dug, povjeriteljima stoji na raspolaganju jedino paulijanska tužba.

15. Kantonalni sud je naveo da se prekluzivni rok iz člana 285. ZOO ima računati od dana zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, a ne od dana kada je drugotuženi predao zahtjev za predbilježbu prava u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je naveo da bez obzira na žalbene navode kojima je ukazano na nepravednost ovakvog rješenja radi se o zakonskom rješenju prema kojem je rok objektivno predviđen, tako da nema mjesta spekulacijama o danu saznanja, kao jedinoj mogućnosti povjeritelja da se sazna (upis u javne knjige). Kantonalni sud je naveo da je i od zaključenja aneksa predmetnog ugovora (26. marta 2009. godine) protekao prekluzivni rok od godinu dana. Kantonalni sud je ukazao da rok počinje teći od dana preduzimanja radnje raspolaganja od dužnika, a to je dan zaključenja predmetnog ugovora sa tabularnom izjavom i taj rok je objektivan, tako da vrijeme upisa u javnu knjigu i dan saznanja kao subjektivni rok nisu od značaja za računanje toka i isteka prekluzivnog roka u konkretnom slučaju, s tim da su apelanti imali i više od šest mjeseci nakon upisa u javne knjige za preduzimanje pravne radnje pobijanja. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da nisu od značaja ni način ni vrijeme plaćanja iz predmetnog ugovora i aneksa predmetnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da činjenica da kupoprodajna cijena nije plaćena novcem, već cesijama i asignacijama ne čini predmetni ugovor nedopuštenim i ništavim, niti besplatnim pravnim poslom. Kantonalni sud je naveo da se radi o zakonom predviđenim načinima ispunjenja obaveza. Također, Kantonalni sud je naveo da zabrana prvostepenog suda da svjedok M. Č. V. i vještak finansijske struke daju odgovore na određena pitanja ne bi proizvela drugačiju pravnu situaciju. Naime, navedeno je da bez obzira na odnose prvotuženog i drugotuženog, na način plaćanja, vrijeme plaćanja i davanje saglasnosti za uknjižbu, predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora se nisu mogli poništavati, već pobijati paulijanskom tužbom, i to u dijelu potraživanja apelanata i u roku predviđenim zakonom, sa kojim zahtjevima apelanti nisu uspjeli i ne bi uspjeli bez obzira na sadržaj eventualnih odgovora. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni navod kojim je ukazano da je, prema članu 18. Zakona o finansijskom poslovanju Federacije BiH, predmetni ugovor ništavan. Naime, da navedeni zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te da se navedeni član u bitnom odnosi na zabranu plaćanja nelikvidnog društva dugim društvima, čime bi se određena društva stavljala u nepovoljniji položaj.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 138906 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine odbijena je revizija apelanata.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi izrazili stav da je predmetni postupak pokrenut radi naplate potraživanja po sudskim presudama, te da taj cilj upućuje na drugu sankciju, a to je mogućnost pobijanja dužnikovih pravnih radnji koje su preduzete na štetu apelanata, kao povjeritelja, zbog čega nema protivpravnosti na propisani način, a plaćanje cesijom i asignacijom, iako nije ugovoreno, ne čini predmetni ugovor prividnim po članu 66. stav 1. ZOO. Dalje, navedeno je da je u tom smislu pravilno primijenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci drugostepenog suda kada je žalba apelanata u odnosu na primarni tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora i aneksa predmetnog ugovora odbijena kao neosnovana, jer apelanti već u tužbi ukazuju na njihovu namjeru da naplate svoja potraživanja, što je regulirano drugim pravnim osnovom kojeg su apelanti postavili u eventualnom tužbenom zahtjevu. Zatim, navedeno je da pobijanje dužnikove pravne radnje, u smislu člana 280. stav 1. ZOO, jeste pravni osnov kojim svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kada je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca pod uvjetima propisanim članom

281. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je eventualni tužbeni zahtjev apelanata postavljen na utvrđenje da su bez pravnog učinka zaključeni predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora prema njihovim potraživanjima, uz obavezu da prvotuženi i drugotuženi to trpe i da se apelanti namire iz predmetne nekretnine. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 285. st. 1. i 2. ZOO, te je naveo da nije osnovan prigovor primjene materijalnog prava kada je rok za tužbu u dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva od sudova računat od dana zaključenja predmetnog ugovora, jer je tada preduzeta ta radnja, a ne od dana upisa predbilježbe prava vlasništva od drugotuženog u zemljišnu knjigu, kako to apelanti neosnovano traže. Imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 14. maja 2010. godine, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da je tužba u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev podnesena sa zakašnjenjem, tj. nakon proteka zakonom propisanog roka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, u slučaju kada se tužba podnese neblagovremeno kao što je slučaj u konkretnom predmetu, prvostepeni sud je trebalo da donese rješenje o odbačaju tužbe u ovom dijelu tužbenog zahtjeva, kako je propisano odredbama člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP, a ne presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev. Zatim, navedeno je da apelanti u izjavljenoj reviziji nisu ukazali na povrede postupka pred drugostepenim sudom u vezi sa učinjenom povredom pred prvostepenim sudom koja se odnosi na vrstu odluke o eventualnom tužbenom zahtjevu, već da je revizijom samo ukazano na dužinu trajanja postupka kod činjenice da je tužbu trebalo odbaciti, što je tačna konstatacija, ali koja ne predstavlja razlog za drugačiju revizionu odluku. Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani ostali revizioni navodi koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer nisu dozvoljeni kao razlog pobijanja drugostepene presude (član 240. stav 2. ZPP). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelanti su naveli da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka, te su ukazali da su odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na pobijanje dužnikovih pravnih radnji svi sudovi (osim u rješenju Kantonalnog suda) obrazložili neblagovremenošću u smislu odredaba člana 285. stav 1. ZOO. Dalje, naveli su da Općinski sud u ponovnom postupku nije dozvolio postavljanje pitanja svjedoku M. Č. V. i vještaku finansijske struke. Zatim, apelanti su naveli da se u konkretnom predmetu radi o arbitrarnoj primjeni materijalnog prava kojim je regulirano pitanje ništavosti ugovora i pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Također, naveli su da kupoprodajna cijena nikada nije isplaćena, da nije isplaćena u skladu sa odredbama predmetnog ugovora, te da je cijena isplaćena putem cesija i asignacija. Apelanti su citirali član 103. ZOO, te su naveli da su sudovi u konkretnom slučaju smatrali da „zakon propisuje što drugo“, a to je tužba za pobijanje pravnih radnji u kom slučaju su apelanti morali podnijeti tužbu u roku od jedne godine. Apelanti su ukazali da Kantonalni sud nije postupio po stavu iz Odluke Ustavnog suda Republike Srbije broj Už-3827/2013, jer je zakonodavac posebnu pravnu zaštitu dao povjeriteljima u ograničenom objektivnom roku. Apelanti su ukazali da domaće pravosuđe, konsekventno, smatra da, kada su dužniku na raspolaganju dva instrumenta da ne plati svoj dug, primijeniti će se onaj instrument koji je povoljniji za dužnika.

20. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelanti su ukazali da je sudovima trebalo devet i po godina da okončaju predmetni postupak, a imajući u vidu zaključak Vrhovnog suda da je tužba trebalo da bude odbačena (jer je neblagovremena), što da je odmah učinjeno (prije nego što je tužba poslata na odgovor), apelanti ne bi morali snositi dosuđene troškove postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da su obavezani da plate troškove postupka, te dužinu trajanja predmetnog postupka, apelanti su predložili da im se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 40.000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali apelanti zbog toga što je osporena odluka donesena u skladu sa odredbama materijalnog prava.

22. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Nadalje, naveo je da su o pitanju neblagovremenosti tužbe apelanti imali odvjetnika, te da su zasigurno bili pozvani i da su sami znali da li se radi o neblagovremenosti ili ne. Također, naveo je da sudovi mogu ustanoviti blagovremenost jedino na osnovu dokaza, te da stoga nije osnovano pozivanje na neblagovremenost vlastite tužbe. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da su sudovi postupali u skladu sa redoslijedom i težinom predmeta.

23. Općinski sud je naveo da nema mjesta tvrdnji apelanata o kršenju prava na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji, te je ukazao da je u svim fazama postupao u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.

24. Dugotuženi je naveo da su sudovi uzeli u obzir sve navode i tvrdnje, te da su ispitali zahtjeve apelanata na osnovu relevantnih zakonskih odredaba. Dalje, naveo je da je apelantima bilo omogućeno da iznesu sve dokaze radi utvrđivanja činjeničnog stanja koje je odlučno za donošenje sudskih odluka. Zatim, istakao je da nisu osnovani navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava redovnih sudova. Drugotuženi je naveo da je tokom postupka istican prigovor neblagovremenosti tužbe, ali da su apelanti, i pored toga, insistirali na vođenju predmetnog parničnog postupka, te da su u međuvremenu preinačili tužbu na koji način su doprinijeli povećanju troškova postupka. Drugotuženi smatra da nisu osnovani apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

25. Prvotuženi je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je predložio da se apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Rok za podizanje tužbe Član 285.

(1) Tužba za pobijanje može se podneti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i „ako se podnese“ u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 138906 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 25. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatira da su apelanti predmetni postupak pokrenuli radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora i pobijanja pravnih radnji dužnika, dakle, u pitanju je predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

38. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom kojom su pokrenuli predmetni parnični postupak tražili da se utvrdi da su bez pravnog učinka predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora u odnosu na njihova potraživanja koja imaju prema prvotuženom, a da su nakon toga, tokom prvostepenog postupka, opredijelili tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrde ništavim predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora kojeg su pri tome odredili kao primarni tužbeni zahtjev, a prvobitno postavljeni zahtjev kao eventualni. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance zauzeli jedinstven stav povodom pitanja primjene relevantnih odredaba materijalnog prava kako u odnosu na primarni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništavosti), tako i u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev apelanata (pobijanje pravnih radnji dužnika). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge zbog čega u konkretnom predmetu nema osnova da se utvrdi ništavim predmetni ugovor. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u drugostepenoj presudi ukazao na određenu praksu u vezi sa konkretnim pitanjem, tj. Odluku Ustavnog suda Republike Srbije i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje je ukazano u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske (vidi tačku 14. ove odluke) na šta su u apelaciji ukazali i apelanti, te s tim u vezi jasno obrazložio da povjeriteljima u konkretnim situacijama stoji na raspolaganju jedino paulijanska tužba u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, navodi da su prilikom odlučivanja o eventualnom tužbenom zahtjevu redovni sudovi imali u vidu odredbe ZOO kojima je reguliran institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a posebno odredbe člana 285. st. 1. i 2. ZOO kojima je propisan rok u kojem se može podnijeti tužba za pobijanje. Ustavni sud zapaža da je navedenom zakonskom odredbom predviđen rok od jedne godine za podizanje tužbe za pobijanje, te je određeno da se taj rok računa od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, odnosno datume kada su zaključeni predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora, te datum podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, zaključili da je u skladu sa navedenom odredbom člana 285. ZOO protekao rok u kojem su apelanti mogli podići tužbu za pobijanje dužnikove pravne radnje. Dovodeći navedenu zakonsku odredbu u vezu sa odlučenjem redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot tvrdnjama apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava (član 285. ZOO) redovnih sudova u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili i ostale žalbene i revizione navode apelanata, te da su jasno i argumentirano obrazložili zbog čega ti navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i detaljne razloge u odnosu na primjenu relevantnih odredaba ZOO, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom dijelu.

U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 14. maja 2010. godine, kada su apelanti podnošenjem tužbe pokrenuli parnični postupak, pa do 22. oktobra 2019. godine, kada je Vrhovni sud donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste devet godina i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

42. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku, da se tužbeni zahtjev odnosio na pobijanje pravnih radnji dužnika, odnosno utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, da je na strani tužitelja i tuženih učestvovalo više lica (fizička i pravna), da je odlučivano o primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu, te da je u toku postupka proveden veći broja dokaza (materijalna dokumentacija, saslušani apelanti u svojstvu parnične stranke, te svjedoci I. M., M. Č. V. i M. A., provedeno vještačenje vještaka finansijske struke), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom postupku.

43. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da su apelanti, nakon podnošenja tužbe, opredijelili tužbeni zahtjev, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

44. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku predmetnog postupka donijeli četiri meritorne odluke i jedno rješenje. U vezi s tim, istakao je da je prva faza postupka pred Općinskim sudom od dana podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude trajala dvije godine i pet mjeseci. Zatim, naveo je da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i oko 11 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), pri čemu je Kantonalni sud donio rješenje kojim je uvažena žalba i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Dalje, navedeno je da je ponovni postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i četiri mjeseca (računajući od datuma donošenja drugostepenog rješenja). Zatim, istaknuto je da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sud trajao oko četiri mjeseca (računajući od datuma donošenja prvostepene presude), a da je Vrhovni sud, konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari donio nakon nešto duže od pet mjeseci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je na dužinu trajanja predmetnog postupka utjecala pasivnost u radu Kantonalnog suda, koji je u prvoj fazi postupka nakon skoro tri godine od dana donošenja prvostepene presude donio odluku (rješenje) kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dužinu trajanja postupka obrazložio redoslijedom postupanja i težinom predmeta. Također, navedeno je da je i Općinski sud, nakon što je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon dvije godine i pet mjeseci, u drugoj fazi postupka, odnosno u ponovnom postupku bio pasivan, jer nakon što je Kantonalni sud uvažio žalbu i ukinuo prvostepenu presudu, Općinskom sudu su bile potrebne tri godine i četiri mjeseca da donese prvostepenu presudu (pri tome Općinski sud se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na navode o dužini trajanja postupka).

45. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, koji je ukupno trajao devet godina i pet mjeseci, odgovornost u pretežnom dijelu za dužinu trajanja postupka snose Kantonalni sud (postupak po žalbi u prvoj fazi postupka) i Općinski sud (ponovni postupak). Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

46. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. Godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka, apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

50. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka navedenog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

51. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

52. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao devet godina i pet mjeseci za što u pretežnom dijelu odgovornost snose Kantonalni sud, kojem su u prvoj fazi postupka bile potrebne skoro tri godine da odluči u žalbenom postupku i donese rješenje, te Općinski sud, kojem su u ponovnom postupku bile potrebne tri godine i četiri mjeseca da donese prvostepenu presudu.

54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO.

55. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-685/20 (N. N. i Š. M.) | Sudska praksa | Aktio