Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/21 (E. A.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2284/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2284/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Eniz Abdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Eniz Abdić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035236 21 Gž od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Eniz Abdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035236 21 Gž od 7. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Bosna i Hercegovina - Ministarstvo odbrane Bosna i Hercegovina) da na ime naknada za rad na dužnosti na kojoj je vojno lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje u visini od 10% od osnovice za obračun plate za period od 1. maja 2018. do 29. februara 2020. godine apelantu isplati iznos od 995,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime apelanta kod nadležnog fonda PIO uplati razliku obaveznih doprinosa za navedeni period u iznosu od 466,79 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant kao profesionalno vojno lice zaposlen kod tuženog i da je na osnovu naredbe od 21. februara 2013. godine postavljen na dužnost rukovaoca klase IX, Odjeljenje za skladištenje klase IX - Vod za kontrolu, održavanje i skladištenje klase IX i operacije-Četa za održavanje-Glavna logistička baza-Komanda logistike. Zatim da je tuženi rješenjem od 18. jula 2018. godine odbio apelantov zahtjev od 13. juna 2018. godine za priznavanje prava na naknadu za rad na dužnosti na kojoj je lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje u visini od 10% od osnovice za obračun plaće, jer ne ispunjava uslove iz člana

8. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o posebnim dodacima na platu za profesionalna vojna lica u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine broj 213/08 od 3. decembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), s obzirom da nije postavljen na neku od dužnosti iz Odluke. Također je naveo da je tuženi rješenjem od 11. septembra 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja od 18. jula 2018. godine. Nadalje, Sud BiH je naveo da iz akta tuženog od 18. decembra 2018. godine proizlazi da apelant pored formacijske dužnosti „rukovaoc klase IX“ duži i MS klase III u procesu tehničkog održavanja svih MTS podržavanih jedinica Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) koja duži od 21. marta 2013. godine. Zatim, da za obavljanje dužnosti rukovaoca klase III nema pisane naredbe, samo usmeno odobrenje k-de GLB, jer se u procesu tehničkog održavanja MTS paralelno troše sredstva klase IX i III, te da je zato predloženo da se u postojećoj naredbi o postavljenju apelanta formacijska dužnost „rukovaoc klase IX" dopuni tekstom koji će obrazložiti i rukovanje sredstvima klase III i na taj način omogući apelantu pravo na novčanu naknadu zbog izloženosti materijama štetnim po zdravlje. Naveo je da iz akta tuženog od 27. aprila 2020. godine proizlazi da su poslovi apelanta definisani naredbom o postavljenju Načelnika ZŠ OS BiH, koja predstavlja ujedno i osnov za ostvarivanje bilo kakvih naknada. Naveo je da je primarna dužnost apelanta „rukovaoc klase IX" (rezervni dijelovi), a na zaduženju kod apelanta se nalaze i mali dio MS koji pripada klasi III (različite vrste motornih i drugih ulja koja se koriste u procesu tehničkog održavanja MTS, maziva i sredstva za konzervaciju i dekonzervaciju). Osim toga, naveo je da je apelant ostvarivao pravo na naknadu za rad na dužnostima na kojima je vojno lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje u periodu od marta 2013. do maja 2018. godine putem dopunske radne liste, odnosno do revizije naknada po članu 8. Odluke, koja je obavljena u junu 2018. godine, nakon čega se pravo ostvaruje putem rješenja. Sud BiH je naveo da je apelant opredijelio tužbeni zahtjev na novčanu isplatu neutvrđenog prava na posebni dodatak utvrđen podzakonskim aktom. S tim u vezi je naveo da usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva podrazumijeva da sud donese odluku umjesto poslodavca. Naveo je da sud zbog povrede prava iz rada nema punu jurisdikciju i ne može umjesto poslodavca donijeti odluku, nego zakonitost i pravilnost odluke poslodavca može jedino cijeniti sa aspekta procesnog i materijalnog prava, što se i nije moglo cijeniti jer apelant tužbeni zahtjev nije opredijelio na pobijanje rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na poseban dodatak, nego samo na novčanu isplatu dodatka za rad na kojem je lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje. Također je naveo da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan ni zbog činjenice da apelantu ne pripada pravo na naknadu jer je ostvarivanje prava na dodatak na platu upravo uslovljeno postavljenjem apelanta na jednu od dužnosti pobrojanih u članu 8. Odluke. Naime, tuženi nije naredbom postavio apelanta da obavlja i poslove rukovaoca sredstvima klase III, da bi apelant, u smislu člana 15. stav 2. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 8. tač. od a) do k) Odluke ostvario pravo na dodatak za rad na dužnosti na kojoj je izložen djelovanjima štetnim po zdravlje. Pri tome je ukazao da je članom 8. Odluke propisano da pripadnicima Oružanih snaga - profesionalnim vojnim licima postavljenim na dužnostima na kojima su izloženi djelovanjima štetnim po zdravlje pripada dodatak u iznosu od 10% od osnovice za obračun plate i to: a) rukovaocima sredstvima klasa III i V u skladištima, b) na delaborisanju municije, bombi i eksploziva, c) vozačima sa ADR certifikatom koji vrše prevoz i manipulaciju pogonskih goriva i maziva, municije i minsko-eksplozivnih sredstava, d) na opravci, ispitivanju i punjenju akumulatora u akumulatorskim stanicama, e) u kotlovnicama termoenergetskih postrojenja, f) u autolakirnicama, g) u ekipama za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju, h) u štamparijama, laboratorijima i drugim mjestima gdje dolaze u dodir sa teškim metalima, amino i nitrojedinjenjima aromatičnog reda, otrovnim bojama i lakovima, i) na opravci, ispitivanju i punjenju protivpožarnih aparata, j) na radu sa eksplozivom i detonatorima i k) na radu sa radarima. S tim u vezi je naveo da na osnovu Odluke pravo na dodatak ostvaruju lica koja su postavljena na dužnost na osnovu naredbe o postavljenju koja mora biti isključivo u skladu sa dužnostima navedenim u članu 8. od tač. a) do k) Odluke. Osnovom navedenog, naveo je da nema pravnog osnova apelantov tužbeni zahtjev za naknadu potraživanja po osnovu neutvrđenog prava, jer apelant nije naredbom tuženog postavljen na formacijsko mjesto „rukovaoca klase III“. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je članom 15. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i članom 8. Odluke broj 213/08 od 3. decembra 2018. godine utvrđeno da naknada za rad na dužnosti na kojoj je vojno lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje u visini od 10% od osnovice za obračun plaće, pripada, između ostalog, i rukovaocima sredstvima klasa III i V u skladištima, kojima je rukovao apelant.

5. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20 i 65/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

(Posebni dodaci za profesionalna vojna lica) (1) Pripadnicima Oružanih snaga BiH - profesionalnim vojnim licima pripada pravo na poseban dodatak za pripadnike Oružanih snaga BiH - profesionalna vojna lica do 30% od osnovne plaće, s tim da ukupan fond ovog dodatka ne može biti veći od 20% budžeta predviđenog za osnovne plaće pripadnika Oružanih snaga BiH - profesionalnih vojnih lica.

(2) Vijeće ministara, na prijedlog ministra odbrane BiH, donosi podzakonski akt kojim se utvrđuju specifični dodaci na osnovnu plaću za pripadnike Oružanih snaga BiH (deminerski dodatak, letački dodatak, dodatak za pripadnike jedinice Oružanih snaga BiH za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava za vrijeme obuke, dodatak za službu na izdvojenim visinskim objektima i drugim dužnostima na kojima su lica izložena djelovanjima štetnim po zdravlje).

(3) Vijeće ministara, na prijedlog ministra odbrane BiH, donosi podzakonski akt kojim se utvrđuje poseban dodatak na osnovnu plaću profesionalnim vojnim licima na poslovima rukovođenja u Oružanim snagama BiH (položajni dodatak), s tim da ukupan fond ovog dodatka ne može biti veći od 3% osnovne plaće profesionalnih vojnih lica koja imaju pravo na položajni dodatak.

(4) Imenovanim profesionalnim vojnim licima sa činom generala iz člana 13.

ovog zakona ne pripada pravo na dodatke iz st. (1), (2) i (3) ovog člana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe člana 8. Odluke i člana 15. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, jasno ukazao da apelant nema pravo na naknadu za rad na dužnosti na kojoj je vojno lice izloženo djelovanjima štetnim po zdravlje, budući da apelant naredbom tuženog nije postavljen na formacijsko mjesto „rukovaoca klase III“, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/21 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio