Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/20 („Došlić“ d.o.o. Kozarska Dubica)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Stečaj
  • Stjecanje bez osnova
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1129/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1129/20, rješavajući apelaciju „Došlić“ d.o.o. Kozarska Dubica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Došlić“ d.o.o. Kozarska Dubica protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 67 0 Ps 098204 19 Pžip od 11. februara 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Prijedoru broj 67 0 Ps 098204 17 Ip od 12. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Došlić“ d.o.o. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mila Baltić advokat iz Banjaluke, podnio je 24. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 67 0 Ps 098204 19 Pžip od 11. februara 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 67 0 Ps 098204 17 Ip od 12. novembra 2019. godine.

2. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 67 0 Ps 098204 17 Ip od 12. novembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog da sud odredi provođenje izvršenja zapljenom novčanog potraživanja Komerc Lukač d.o.o. Draksenić (u daljnjem tekstu: izvršenik) prema Republici Srpskoj u iznosu od 2.500,00 KM, koji iznos je Republika Srpska stekla bez osnova tako što je izvršenik 2. aprila 2014. godine navedeni novčani iznos uplatio na depozitni račun suda, i prenosom izvršenikovog novčanog potraživanja prema Republici Srpskoj na apelanta, radi naplate.

3. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 17. oktobra 2012. godine, donesenim na apelantov prijedlog, a na osnovu izvršne isprave, određeno izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga u iznosu od 5.080,00 KM sa sporednim potraživanjima, provođenjem izvršenja zapljenom, procjenom i prodajom izvršenikovog teretnog motornog vozila. Nadalje je naveo da je izvršenik protiv predmetnog rješenja o izvršenju izjavio prigovor u pogledu visine duga, a koji prigovor je djelimično usvojen rješenjem od 29. oktobra 2013. godine, te je predmetni dug umanjen za uplaćeni iznos od 2.500,00 KM. Naveo je da je zatim izvršenik 2. aprila 2014. godine, bez naloga suda, izvršio uplatu 2.500,00 KM na ime duga na depozitni račun Okružnog suda u Banjaluci otvoren kod Banke Srpske a.d u stečaju (prethodno Balkan investment banka a.d Banjaluka), te da je nalogom suda od 27. novembra 2015. godine naloženo računovodstvu suda da izvrši prijenos uplaćenih sredstava na apelantov račun. Okružni privredni sud je naveo da je apelant podneskom od 12. decembra 2017. godine tražio da Republika Srpska isplati iznos od 2.500,00 KM koji je stekla bez osnova. S tim u vezi je istakao da apelant sudu nije dostavio dokaz - izvršnu ispravu iz koje proizlazi da je Republika Srpska stekla navedeni iznos bez osnova. Naveo je da je nesporno da je izvršenik izvršio isplatu dijela duga u visini od 2.500,00 KM na depoziti račun suda, međutim, istakao je da je račun na koji je izvršenik izvršio uplatu bio otvoren kod Banke Srpske a.d. Banjaluka koja se nalazi u postupku stečaja, te da su sva lica koja su imala određena potraživanja bila dužna da, shodno Zakonu o stečaju, svoja potraživanja prijave u stečajnu masu u rokovima i na način kako je to određeno rješenjem o otvaranju stečajnog postupka. Okružni privredni sud je ukazao da je osnovno načelo izvršnog postupka načelo formalnog legaliteta, prema kojem načelu sud određuje izvršenje prema strankama navedenim u izvršnim ispravama. Stoga, kako izvršenikov dužnik u konkretnoj pravnoj stvari nije Republika Srpska jer izvršenik nema potraživanja prema Republici Srpskoj, Okružni privredni sud je zaključio da je apelantov prijedlog neosnovan jer apelant nije dokazao da ima ispravu podobnu za izvršenje u odnosu na Republiku Srpsku, niti je dokazao prelaz potraživanja ili obaveze na Republiku Srpsku. Slijedom navedenog je odbio apelantov prijedlog primjenom odredaba čl. 27. i 30. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

4. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 67 0 Ps 098204 19 Pžip od 11. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je zauzeo stanovište da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dostavio dokaz – izvršnu ispravu iz koje proizlazi da je Republika Srpska stekla navedeni iznos bez osnova. Nadalje je naveo da je nesporno da je izvršenik izvršio isplatu dijela duga u visini od 2.500,00 KM na depozitni račun Okružnog privrednog suda u Banjaluci koji je bio otvoren kod Banke Srpske a. d. Banjaluka koja se nalazila u postupku stečaja, te je istakao da su otvaranjem stečaja sva lica koja su imala određena potraživanja bila dužna, shodno odredbama Zakona o stečaju, prijaviti potraživanja u stečajnu masu u rokovima i na način kako je to određeno rješenjem o otvaranju stečajnog postupka. S obzirom da iz apelantovog prijedloga ne proizlazi da ima ispravu podobnu za izvršenje u odnosu na Republiku Srpsku, niti je apelant dokazao prelaz potraživanja ili obaveze, Viši privredni sud je zaključio da je apelantov prijedlog pravilno odbijen, te da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, koje obrazloženje prihvata, i da je pravilno primijenio odredbe čl. 27. i 30. ZIP. U konačnici je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani jer apelant nije dostavio sudu dokaz - izvršnu ispravu iz koje proizlazi da je Republika Srpska stekla navedeni novčani iznos bez osnova, odnosno da je u konkretnom slučaju Republika Srpska izvršenikov dužnik.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili propise, da iz odredaba čl. 136. – 157. ZIP, koje regulišu postupak izvršenja na izvršenikovom novčanom potraživanju, ne proizlazi da izvršenik o svom novčanom potraživanju mora imati izvršnu ispravu prema svom dužniku da bi se na tom potraživanju moglo sprovesti izvršenje. Navodi da, stoga, stav redovnih sudova da je za određivanje izvršenja na izvršenikovom potraživanju neophodna izvršna isprava između izvršenika i njegovog dužnika, nema uporište u odredbama ZIP. Nadalje navodi da je činjenica da je depozitni račun suda otvoren kod Banke Srpske a.d. Banjaluka, bez značaja za postojanje obligacionog odnosa iz sticanja bez osnova između izvršenika i Republike Srpske, s obzirom da je izvršenik bez pravnog osnova uplatio novčani iznos od 2.500,00 KM na depozitni račun suda, što znači da je taj novčani iznos uplatio u korist Republike Srpske. Navodi da je Viši privredni sud zauzeo pogrešan stav da je izvršenik stečajni povjerilac predmetne banke, jer izvršenik nije ni imao potraživanja koja bi mogao prijaviti u stečajnom postupku, jer izvršenik nije povjerilac predmetne banke, već izvršenik ima potraživanje iz sticanja bez osnova prema Republici Srpskoj, jer kada se novac uplati na račun Republike Srpske u banci, to nije novac uplaćen banci, nego Republici Srpskoj. U konačnici navodi da razmatrajući prijedlog za izvršenje na novčanom potraživanju izvršenika sud nije bio ovlašten da razmatra da li izvršenikovo potraživanje prema Republici Srpskoj postoji ili ne, te da to proizilazi iz pravne prirode rješenja o izvršenju ili posebnog rješenja o prenosu, koji nisu sudski akti kojima se utvrđuje da potraživanje postoji i da pripada izvršeniku i kojimse nalaže izvršenikom dužniku da dugovanje isplati tražiocu izvršenja.

Relevantni propisi

7. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18) Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.

Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu ovavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog prijedloga da sud odredi provođenje izvršenja zapljenom izvršenikovog novčanog potraživanja prema Republici Srpskoj u iznosu od 2.500,00 KM. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Viši privredni sud, inter alia, istakao da apelant nije dokazao da je Republika Srpska u konkretnom slučaju izvršenikov dužnik, te je odbio apelantov prijedlog primjenom odredaba čl. 27. i 30. ZIP. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su s tim u vezi dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi da je način na koji su redovni sudovi primijenili relavantne zakonske odredbe, proizvoljan. Ustavni sud pri tome ukazuje da pitanje postojanja izvršenikovog potraživanja prema Republici Srpskoj predstavlja prejudicijalno pitanje da bi se moglo odrediti izvršenje na način kako je to apelant predlagao, a koje se rješava u parničnom postupku, na šta upućuju i odredbe čl. 30. ZIP, na koje odredbe su se redovni sudovi pozvali u obrazloženju osporenih odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/20 („Došlić“ d.o.o. Kozarska Dubica) | Sudska praksa | Aktio