Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-743/20 (I. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-743/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 743/20, rješavajući apelaciju Ilijasa Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilijasa Begića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 022448 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine i 11 0 K 022448 19 Kž od 26. novembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 022448 18 K od 26. novembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilijas Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022448 19 Kž od 26. novembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 022448 18 K od 26. novembra 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude do donošenja konačne odluke o apelaciji. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 743/20.
2. Apelant je 29. juna 2020. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 022448 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2199/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 743/20 od 11. marta 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 743/20 i AP 2199/20 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 743/20.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 9. marta 2020. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 022448 18 K od 26. novembra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo primanja mita iz člana 319. stav 1. u vezi sa članom 57. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 349. stav 1. KZRS. Nakon utvrđenja pojedinačnih kazni zatvora za navedena krivična djela apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.
9. U obrazloženju presude je navedeno da su tokom postupka izvedeni dokazi optužbe (pobrojani na stranici 4. presude), dokazi odbrane (pobrojani na stranici 5. presude) i uz saglasnost stranaka izvršen uvid u dodatne dokaze Tužilaštva, te da je nakon analize i ocjene dokaza utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. Okružni sud je na str. od 6. do 9. obrazloženja presude interpretirao dokaze optužbe, na str. od 10. do 12. dokaze odbrane, a zatim je u nastavku, u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), izvršena ocjena dokaza za krivična djela koja su apelantu optužbom stavljena na teret. U tom smislu, Okružni sud je interpretirao iskaze svjedoka optužbe koji su se izjasnili na ključne okolnosti u pogledu apelantove zloupotrebe službenog položaja, koji su dovedeni u vezu s materijalnim dokazima, između ostalih CD sa videozapisom koji se odnosi na nadzor u krugu preduzeća „Master frigo“ i predaju novca. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelant je prilikom saslušanja potvrdio da je uzeo određenu količinu novca od svjedoka M. J. (direktor firme „Master frigo“) i da je razlog tome bio avans za zaključenje kooperativnog ugovora za prodaju voća. Okružni sud je dalje naveo da je prihvaćen iskaz svjedoka M. J. koji je apelantu dao obilježene novčanice (2.000,00 KM).
10. Okružni sud je dalje naveo da se radnja izvršenja primanje mita sastoji u zahtijevanju ili primanju poklona ili kakve druge koristi ili primanju obećanja poklona ili kakve koristi da se izvrši radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši radnja koja bi se morala izvršiti. U tom pravcu je istaknuto da je za izvršioca djela neophodno da je riječ o radnji koju izvršilac preduzima u okviru svog ovlaštenja ili ovlaštenja koja ima kao odgovorno lice, odnosno da radnja zbog koje se prima mito spada u djelokrug njegovog ovlaštenja i da se licu od koga se uzima poklon stavlja do znanja da će se izvršiti radnja koja se ne smije izvršiti ili da se radnja neće izvršiti, a morala bi se izvršiti. U okolnostima konkretnog slučaja, Okružni sud je apelantovo svojstvo službenog lica utvrdio na osnovu rješenja o raspoređivanju na radno mjesto od 11. oktobra 2017. godine, a činjenica da je apelant zahtijevao i primio poklon utvrđena je, kako je navedeno u obrazloženju, na osnovu izjave svjedoka M. J. i dokaza proisteklih iz provedenih istražnih radnji. Istražne radnje su određene naredbom sudije za prethodni postupak od 16. marta 2018. godine kojom su obuhvaćeni nadzor i tehničko snimanje telekomunikacije iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS u vezi s brojevima telefona koje koristi apelant i svjedok M. J. i posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta, kao i posebne istražne radnje korištenja prikrivenih istražilaca i korištenje informatora iz člana 234. stav 2. tačka d) ZKPRS.
11. Na osnovu presretnutih razgovora je utvrđeno da su apelant i svjedok M. J. koji je ujedno određen i za informatora prethodno dogovarali mjesto i način predaje novca, da je predaja novca snimljena i da je na glavnom pretresu cjelokupan tok događanja pregledan. Predajom novca apelant je svjedoku potvrdio da zbog nedostatka ekološke dozvole neće biti kontrolisan. Radnja izvršenja krivičnog djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave, kako je dalje navedeno, sastoji se u pravljenju lažne isprave ili preinačenju prave u namjeri da se ona upotrijebi kao prava. Objekat falsifikovanja je isprava, a ispravom se smatra svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice od značaja za pravni odnos. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelant sačinio zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu s pojedinostima u pogledu izvršenog inspekcijskog pregleda. U navedenom zapisniku je u rubrici potpisanih lica punim imenom i prezimenom kao prisutan potpisan svjedok M. J. kao kontrolisano lice. Na osnovu izvršenog vještačenja vještakinje grafološke struke S. B. koja je na glavnom pretresu u svom nalazu i mišljenju potvrdila da navedeni zapisnik nije potpisao M. J., utvrđeno je da je apelant unio neistinite podatke, čime su ostvarena bitna obilježja krivičnog djela falsifikovanja službene isprave.
12. U nastavku su navedeni razlozi zbog kojih u okolnostima konkretnog slučaja nisu prihvaćeni prigovori odbrane da se ne može raditi o krivičnom djelu falsifikovanja ili uništavanja službene isprave jer je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant falsifikovao potpis kontrolisanog lica, da ga je upotrijebio kao pravi radi dokazivanja da je izvršen inspekcijski pregled, a samim tim je zaključeno da je ispunjen i subjektivni uslov postojanja navedenog djela, a to je namjera upotrebe navedenog zapisnika kao pravog. U vezi s tim je navedeno da zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli ima svojstvo isprave i da se zapisnikom dokazuje preduzimanje službene radnje, te da je kao takav podoban za dokazivanje činjenice koja je od značaja za pravni odnos (izvršen inspekcijski nadzor). Upravo je tom neovlaštenom radnjom potpisivanja u rubrici predviđenoj za prisutna lica apelant potpisujući kontrolisano lice unio neistinite podatke u službenu ispravu, što i jeste radnja izvršenja navedenog krivičnog djela.
13. Sud nije prihvatio tezu odbrane da je apelant sa svjedokom M. J. prethodno vodio pregovore o prodaji voća preduzeću „Master frigo“, da je 500,00 KM primio kao avans u vezi sa zaključivanjem kooperantskog ugovora, kao i to da je 2.000,00 KM primio kao podsticajna sredstva za taj ugovor. U vezi s tim je navedeno da apelant nije dokazao da je vođen razgovor o zaključivanju kooperantskog ugovora, kao i predaji novca na ime avansa i na ime podsticajnih sredstava. Tvrdnje svjedoka odbrane na ove okolnosti nisu prihvaćene zato što su se svjedoci različito izjašnjavali u pogledu vremena navodno vođenog razgovora i motiva razgovora. Okružni sud je, osim toga, istakao da se ugovorom o kooperantskom odnosu određuju prava i obaveze ugovornih strana i da u konkretnom slučaju takav ugovor uopće ne postoji. Sud nije prihvatio ni prigovor odbrane da je pregledani videomaterijal snimljen na CD-u u preduzeću „Master frigo“ nezakonit dokaz budući da je CD predat dobrovoljno na zahtjev Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, a nedostatak ovjere na navedenom dopisu ga ne čini nezakonito pribavljenim dokazom, niti je u takvim slučajevima nužno da se izdaje naredba. Neosnovanim je također ocijenjen prigovor da su snimljenim videozapisom povrijeđena apelantova prava koja su propisana prema odredbama Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH zato što se tim zakonom štite prava i osnovne slobode u pogledu obrade ličnih podataka, te je nakon analize i sadržaja naredbi koje je odbrana osporila zaključeno da se ne radi o nezakonitim dokazima, odnosno dokazima na kojima sud ne bi mogao zasnovati presudu. Presudom je utvrđeno da je apelant postupao upravo onako kako je opisano u izreci presude i da je krivična djela počinio s direktnim umišljajem. Pri izricanju kazne Okružni sud je imao u vidu otežavajuće okolnosti, jer olakšavajućih nije bilo, i stepen društvene opasnosti krivičnih djela pa je apelantu nakon utvrđenja pojedinačnih kazni izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 022448 19 Kž od 26. novembra 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane te je potvrđena presuda Okružnog suda od 26. novembra 2018. godine. Vrhovni sud je ocijenio da žalbeni prigovori nisu osnovani, te je u tom pravcu obrazloženo da nije počinjen nijedan od oblika bitne povrede postupka jer izreka presude nije nerazumljiva i protivrječna dokazima. U tom kontekstu je ponovljen činjenični opis radnji iz izreke presude koja sadrži sve bitne elemente krivičnih djela za koje je apelant osuđen, a koji je u svemu usaglašen s razlozima datim u obrazloženju pobijane presude s aspekta postojanja predmetnih krivičnih djela i apelantove krivice, kao i razlozima o odlučnim činjenicama. Osim toga, kako je dalje navedeno, žalbom se pobija pravilnost ocjene izvedenih dokaza, a time i pravilnost činjenične osnove presude i zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da žalbene tvrdnje ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja i zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela jer je zaključak rezultat pravilne ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, u skladu s odredbom člana 295. stav 2. ZKPRS. Vrhovni sud je dalje istakao da je prvostepena presuda pravilno riješila ključno pitanje koje se tiče vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka M. J. i apelanta, te u obrazloženju presude u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKPRS dala valjane razloge za navedeno. Iskaz svjedoka M. J. je potvrđen i dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji i grafološkim vještačenjem.
15. Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti prigovora o nezakonitosti pojedinih dokaza naveo da presuda nije zasnovana na nezakonitim dokazima (opširno navedeno na stranici 3. presude) jer je poštovan postupak o provođenju posebnih istražnih radnji i donošenju naredbi (opširno navedeno na stranici 4. presude), te da činjenični opis radnji iz izreke pobijane presude sadrži sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivično odgovornim i za koja mu je izrečena kazna zatvora. Vrhovni sud je upućujući na relevantne dijelove prvostepene presude u kojima je dato jasno i argumentovano obrazloženje istakao da su bez osnova prigovori iz žalbe u odnosu na posebne istražne radnje jer je odredbom člana 234. stav 5. ZKPRS propisan način postupanja policijskih organa i drugih lica pri izvršenju mjera iz stava 2. tačke d) i đ) tog člana. Također je zaključeno da ni radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija za telefonske brojeve koje je koristio apelant i svjedok (informator) nije u suprotnosti s potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta. Vrhovni sud je u konačnici zaključio da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS i da je krivična sankcija pravilno odmjerena.
16. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 022448 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen. U obrazloženju presude je ponovljena izreka pravosnažne prvostepene presude i razlog podnošenja zahtjeva kojim je ukazano na bitne povrede krivičnog zakona i odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS. Vrhovni sud je u sjednici vijeća razmotrio navode iz zahtjeva i odgovora na zahtjev i ocijenio da je neosnovan, a u nastavku su navedeni razlozi za takav stav. U tom pravcu je navedeno da se zahtjevom neosnovano prigovara da je drugostepeni sud propustio odgovoriti na žalbene prigovore u pogledu nerazumljivosti izreke i odsustva razloga za ocjenu vinosti apelanta jer iz sadržine drugostepene presude proizlazi upravo suprotno, i to da su svi prigovori ocijenjeni i o njima dato dovoljno, jasno, sadržajno i određeno obrazloženje; da se neosnovano prigovara o nizu povreda procesnog zakona koji dokaze na kojima se zasniva presuda čini nezakonitim jer kod odsustva propusta koji se zahtjevom sugerišu nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu; da pravosnažnom presudom nije povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant počinio radnje opisane u izreci pravosnažne presude pri čemu se činjenično stanje prihvata kao pravilno i potpuno utvrđeno jer se vanrednim pravnim lijekom ne može revidirati i da je stoga pravilno primijenjen krivični zakon jer je ocijenjeno da se u apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja krivičnog djela. Zahtjev je odbijen na osnovu člana 355. ZKPRS.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelacijom je ukazano na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnim apelacionim navodima u vezi s kršenjem navedenog prava suštinski se ukazuje na nedostatak obrazloženja u pogledu žalbenih prigovora koje je, prema apelantovom mišljenju, potpuno proizvoljno. U tom pravcu se ističe da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima i da je taj prigovor u žalbi jasno obrazložen, ali da te prigovore Vrhovni sud nije pravilno razmotrio, niti ih je na valjan način obrazložio, proizvoljno zaključivši da su navedeni žalbeni razlozi neosnovani. Konkretizirajući navedeno, apelacijom se ukazuje na pojedinačne dokaze za koje smatra da su nezakonito pribavljeni, a proistekli su iz posebnih istražnih radnji - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacije, tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta, kao i prikrivenih istražilaca i korištenje informatora. Osim toga, apelacijom je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi s ocjenom dokaza, te nedostatkom obrazloženja u pogledu prigovora o nerazumljivosti izreke presude i protivrječnosti razlozima presude. U vezi s tim, apelant smatra da su redovni sudovi koji su odlučivali u prvostepenom i drugostepenom postupku povrijedili pravo na jednak pristup sudu i nepristrasan sud, kao i pravo na odbranu.
18. U apelaciji koja je podnesena nakon odlučivanja Vrhovnog suda o zahtjevu za zaštitu zakonitosti broj AP 2199/20 je navedeno da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Vrhovni sud samo kratko konstatovao da je drugostepeni sud cijenio žalbene prigovore i o njima dao jasno i sadržajno obrazloženje, da nije povrijeđen krivični zakon i da se time ima prihvatiti činjenično stanje kao pravilno i potpuno utvrđeno. Takav pristup, prema apelantovom mišljenju, predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku, jednak pristup sudu i pravo na nepristrasan sud. U vezi s tim, u apelaciji su citirane zakonske odredbe koje se tiču ocjene dokaza, za koje apelant smatra da ih sudovi nisu primijenili pravilno i da je stoga činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Smatra da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o žalbi i postupku odlučivanja o vanrednom pravnom lijeku postupio proizvoljno ne obrazloživši ukazane povrede. U tom pravcu je ponovljeno da su pojedini dokazi pribavljeni nezakonito, o čemu je opširnije navedeno u prethodnoj apelaciji i da se na tako pribavljenim dokazima nije mogla zasnovati sudska odluka.
II.Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta ispoštovana sva ustavna i konvencijska prava. Predloženo je da se apelacija odbije.
20. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelant nakon provedenog istražnog postupka u najkraćem roku izveden pred sudiju, da je sud sve stranke u postupku tretirao na jednak način, da su strankama pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristrasan sud, kako u apelaciji pogrešno tvrdi. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Produženo krivično djelo Član 57.
(1) Produženo krivično djelo čini više istih ili istovrsnih umišljajnih krivičnih djela učinjenih u vremenskoj povezanosti, koja zbog načina njihovog izvršenja, istovjetnosti oštećenog, prostorne povezanosti, korištenja iste prilike ili trajnijeg odnosa ili drugih sličnih okolnosti koje ih povezuju, predstavljaju jedinstvenu krivičnopravnu cjelinu.
(2) Produženo krivično djelo ne mogu činiti krivična djela protiv života i tjelesnog integriteta, polne i druge slobode čovjeka.
(3) Ako produženo krivično djelo obuhvata različite oblike istog djela, produženo krivično djelo će se pravno kvalifikovati kao najteže od tih krivičnih djela.
(4) Ako posljedice ostvarene djelima iz stava 1. ovog člana u svojoj ukupnosti predstavljaju posljedicu nekog težeg krivičnog djela, produženo krivično djelo će se kvalifikovati kao to krivično djelo.
(5) Za produženo krivično djelo može se izreći kazna za polovinu veća od najviše kazne propisane za utvrđeno djelo, ali ne smije preći najveću mjeru te vrste kazne.
(6) Krivično djelo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim djelom u pravnosnažnoj sudskoj presudi predstavlja posebno krivično djelo ili ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog djela.
(7) U sastav produženog krivičnog djela ne mogu ulaziti krivična djela izvršena nakon podizanja optužnice.
Primanje mita Član 319. stav (1) (1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili drugu korist ili koje primi obećanje poklona ili druge koristi za sebe ili drugog da u okviru svog službenog ovlaštenja ili u vezi sa svojim službenim ovlaštenjem izvrši službenu radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši službenu radnju koju bi moralo izvršiti, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
Falsifikovanje ili uništavanje službene isprave Član 349. stav (1) (1) Službeno ili odgovorno lice koje u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese neki važan podatak, ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis sa neistinitom sadržinom, ili koje svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući pravljenje takve isprave, knjige ili spisa sa neistinitom sadržinom, kazniće se kaznom zatvora do pet godina.
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe Član 130.
(1) Predmeti iz člana 129. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odgađanja. Ukoliko se lice koje se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 časa od izvršenog pretresa podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
(2) Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Privremeno oduzeti predmeti će se odmah vratiti licu od kojeg su oduzeti.
Član 234. stav (2) tač. a) i d) (2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
d) korišćenje prikrivenih istražilaca i korišćenje informatora, Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
Odbijanje zahtjeva Član 355.
Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 743/20 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 022448 19 Kž od 26. novembra 2019. godine koju je apelant primio 25. decembra 2019. godine, a apelaciju podnio 21. februara 2020. godine. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 2199/20 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 022448 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu broj 11 0 K 022448 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine apelant je primio 24. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2020. godine pa proizlazi da su obje apelacije podnesene blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).
32. Apelacijom je ukazano na pogrešnu ocjenu dokaza i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te u vezi s tim da su presude rezultat korištenja nezakonitih dokaza, proizvoljne ocjene dokaza, te slijedom toga arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede prava na obrazloženu odluku. Osim toga, apelacijom se ističe da sud nije bio nepristrasan i da stanke nisu imale jednak pristup sudu zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996–II, stav 63).
34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, od 10. marta 2009. godine, st. 89 i 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06 od 25. februara 2010. godine, stav 49). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
36. U vezi s navodima apelacije o pristrasnosti suda, Ustavni sud ukazuje da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
37. U vezi s konkretnim prigovorom, prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost suda, Ustavni sud podsjeća da su procesnim zakonom (odredbe čl. od 37. do 40. ZKPRS) propisani uslovi i postupak povodom zahtjeva za izuzeće sudija u krivičnom postupku. Međutim, kako proizlazi iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, apelant u toku postupka nije podnio zahtjev za izuzeće sudskog vijeća, niti iz dostavljene dokumentacije proizlaze okolnosti koje bi izazvale razumnu sumnju u tom pravcu, pa Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant suštinski ukazuje da je sud pogrešno ocijenio dokaze, odnosno da su sudovi proizvoljno prihvatili i ocijenili dokaze, te da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima. S obzirom na veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud će ispitati najvažnije i najznačajnije navode koji bi mogli pokrenuti pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, već citirane Bykov protiv Rusije [GC], stav 89, i Lee Davies protiv Belgije, stav 41).
39. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su nezakonito pribavljeni dokazi koji su proistekli iz posebnih istražnih radnji i da drugostepeni sud u tom pravcu nije dao adekvatno obrazloženje, odnosno da se nije očitovao na žalbene razloge koji su od suštinske važnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su istražne radnje određene naredbom sudije za prethodni postupak, i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS i posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta, kao i korištenje prikrivenih istražilaca i korištenje informatora iz člana 234. stav 2. tačka d) ZKPRS. U obrazloženju presude je nadalje obrazloženo koje su ključne činjenice utvrđene iz izvedenih dokaza, te je uz poziv na relevantne odredbe ZKPRS obrazloženo zbog čega prigovori odbrane u pravcu nezakonitosti pri pribavljanju dokaza nisu osnovani, pri čemu je jasno navedeno da su istražne radnje određene naredbom sudije za prethodni postupak. Ustavni sud nadalje uočava da su istovjetni apelantovi navodi bili predmet ocjene Vrhovnog suda povodom redovnog pravnog lijeka i da apelant smatra da ih Vrhovni sud nije suštinski razmotrio.
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su u konkretnom slučaju razmotrena suštinska pitanja. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne mogu uticati na drugačiju odluku koja se tiče apelantove krivice, uključujući i razloge u pogledu pribavljanja dokaza. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su s obzirom na jasna i argumentovana obrazloženja osporenih presuda apelantovi navodi vezani za nezakonitost u pribavljanju dokaza neosnovani.
41. Dalje, apelant ukazuje da je sud proizvoljno cijenio (ostale) dokaze i da je iz tog razloga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, pozivajući se na odredbu člana 295. stav 2. ZKPRS, cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, naveo sadržaj svih izvedenih dokaza i činjenice koje su temeljem predmetnih dokaza utvrđene, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni međusobno i u njihovoj ukupnosti te je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Vrhovni sud je povodom apelantove žalbe koja je najvećim dijelom također bazirana na prigovorima o nezakonitosti u pribavljanu određenih dokaza, potvrdio stavove Okružnog suda, za šta je dao obrazloženje, koje suprotno navodima apelacije ne ostavlja utisak proizvoljnosti jer su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori koje je isticala apelantova odbrana. Zatim, iz obrazloženja osporene odluke koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ispitani su navodi iz zahtjeva kojima je suštinski ukazano na povrede krivičnog zakona i povrede procesnih odredbi, te je u vezi s tim Vrhovni sud naveo jasno i sadržajno obrazloženje, podsjećajući da se vanrednim pravnim lijekom činjenično stanje ne može revidirati, te da iz stanja spisa i osporene presude proizlazi da je krivični zakon pravilno primijenjen.
42. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu niti pravo na jednak pristup sudu jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog njegovoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
43. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, te kada u okolnostima konkretnog postupka ništa ne upućuje da postupak posmatran u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, nije bio pravičan.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić