Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-617/20 (A. D.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-617/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 617/20, rješavajući apelaciju Armina Durića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Durića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655078 18 Kž od 11. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655078 17 K od 20. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 655078 18 Kž od 11. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 655078 17 K od 20. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 18. juna 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud i Tužilaštvo nisu odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 655078 17 K od 20. juna 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 655078 18 Kž od 19. septembra 2019. godine, apelant je proglašen krivim što je u periodu od 1. januara do 15. septembra 2014. godine u Sarajevu, obavljajući poslove dostavljača u privrednom društvu „Julius Meinl BH” d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: oštećeni), podružnica Sarajevo, prisvojio robu i novac koji su mu povjereni u službi, pa je tako, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, od ukupno zadužene i povjerene robe sebi prisvojio različite artikle robe vlasništvo oštećenog u navedenoj novčanoj protivvrijednosti, a taj manjak robe je utvrđen 15. septembra 2014. godine prilikom popisa robe, te je u periodu od 10. jula do 14. augusta 2014. godine prisvojio navedeni novčani iznos od prodate robe, koji nije položio na račun, niti u blagajnu oštećenog. On je na taj način sebi pribavio imovinsku korist u navedenom iznosu za koji je oštetio oštećenog. Na navedeni način apelant je počinio krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 212. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećenom je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 19.037,50 KM, koji je apelant dužan oštećenom isplatiti u roku od dva mjeseca od pravosnažnosti ove presude.

6. Kantonalni sud je u svojoj presudi, povodom apelantove žalbe, istakao da je činjenično stanje iz pobijane presude pravilno i potpuno utvrđeno, te, prema ocjeni tog suda, prvostepena presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica.

7. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant kod oštećenog obavljao poslove dostavljača – komercijaliste, na osnovu ugovorâ o radu na određeno vrijeme koji su zaključeni između pravnog lica „Grupa Espresso“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: „Grupa Espresso“) i apelanta, te dva ugovora zaključena između oštećenog i apelanta. U presudi je pojašnjeno da je oštećeni pravni sljednik društva „Grupa Esspreso“, da iz ugovora o radu jasno proizlazi koje poslove je apelant obavezan da obavlja, te je i u izreci presude navedeno da apelant obavlja poslove dostavljača. Opis djelatnosti, način na koji se radi, prava i obaveze u privrednom društvu su, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju nepotrebne u izreci presude jer je notorna činjenica šta radi lice koje je dostavljač u privrednom društvu, „jednostavno rečeno, uzima robu (zadužuje) i dostavlja je na određenu lokaciju (razdužuje)“.

8. U izreci je navedeno da je apelant prisvojio robu i novac koji su mu povjereni u službi, te je u obrazloženju presude jasno navedeno o kojoj je robi riječ, odnosno robu koju je zadužio (detaljno obrazloženo na str. 12. i 13. presude iz predmetnog spisa). U pobijanoj presudi je navedeno da je apelant obavljao poslove u podružnici oštećenog u Sarajevu, mada podružnica formalno nije postojala, te je pojašnjeno da je izraz podružnica u konkretnom slučaju samo faktičko stanje, a ne podružnica kako je definirana prema Zakonu o privrednim društvima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOP) i Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR). Razlog što se pribjeglo ovom terminu je činjenica da je tokom postupka utvrđeno da oštećeni nije imao nikakav formalno osnovani ogranak u Sarajevu, ali je imao svoje radnike koji obavljaju poslove dostavljača

– komercijaliste i skladištara robe u Sarajevu, dok je sjedište firme bilo u Ljubuškom. Prvostepeni sud je takvu organizaciju rada, koja je bez de iure oslonca bila prividna jer je postojala organizacija rada u Sarajevu, protumačio kao de facto podružnicu oštećenog, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, upotreba ovakvog termina prihvatljiva i njenim korištenjem nije došlo do protivrječnosti izreke presude s datim obrazloženjem u presudi.

9. Kantonalni sud je ocijenio da je manjak naveden u izreci prvostepene presude utvrđen 15. septembra 2014. godine jer iz obrazloženja presude proizlazi da je tog datuma izvršen inventurni popis robe kada je utvrđen navedeni manjak. Također, prigovor odbrane na glavnom pretresu da je popis robe kao materijalni dokaz nezakonit jer je riječ o aktu podnosioca krivične prijave prvostepeni sud je odbio jer je zaključio da prigovor ne predstavlja pobijanje zakonitosti predmetne dokumentacije, već ocjenu dokaza u smislu nepostojanja potkrepljujućih dokaza, zbog čega je očitovanje suda na navedeni prigovor sadržano u činjeničnim utvrđenjima, što je kasnije i objašnjeno tokom same ocjene dokaza. Kantonalni sud je utvrdio i da je apelantu omogućeno da unakrsno ispituje svjedoke i vještake optužbe, te da iznese svoje dokaze. Omogućeno mu je i da se izvrši vještačenje poslovnih knjiga oštećenog po novom vještaku.

10. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da su otpremnice koje su priložene kao materijalni dokaz (ukupno 122) nezakonite jer ne sadrže naznaku cijena i stoga se ne mogu smatrati knjigovodstvenim ispravama u smislu čl. 14. i 15. Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o reviziji) jer je Općinski sud u pobijanoj presudi pojasnio da navedeni prigovori ne predstavljaju pobijanje zakonitosti predmetne dokumentacije, već ocjenu dokaza u smislu nepostojanja potkrepljujućih dokaza. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ispravan je stav prvostepenog suda koji je utvrdio da su navedene otpremnice potkrepljujući materijalni dokazi čiji je cilj da utvrde da je apelant izvršio krivično djelo, a ne da se utvrdi da li njihov sadržaj odgovara sadržaju koji otpremnica kao vjerodostojna isprava mora imati po Zakonu o reviziji. Ukazano je da se zakonitost dokaza cijeni u smislu njihovog pribavljanja, načina na koji se došlo do dokaza, a sve u smislu ZKPFBiH.

11. U vezi s pravnim sljedništvom privrednih društava, oštećenog i „Grupe Espersso“, sud je na osnovu izvedenih dokaza tokom postupka, i to materijalne dokumentacije i izjava svjedoka, utvrdio da je oštećeni pravni sljednik društva „Grupa Esspreso“. Prije svega, iz ugovora o radu na određeno vrijeme utvrđeno je da je apelant zaključio ugovore s privrednim društvom „Grupa Espresso“, koji je ovjeren pečatom oštećenog. Skladištar Ivica Pušić je potvrdio da je riječ o istim firmama koje su poslovale pod različitim nazivima. Na otpremnicama koje je potpisivao apelant u početnom periodu bio je otisnut pečat firme „Grupa Esspreso“, a na drugim otpremnicama u kasnijem periodu pečat firme oštećenog. Dakle, postoji dovoljno dokaza i činjenica na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio da je oštećeni pravni sljednik društva „Grupa Espresso“, kojeg je mišljenja i Kantonalni sud, te drugi dokazi nisu bili ni potrebni da se utvrdi ova činjenica. U vezi s upotrebom termina privredno društvo i firma, Kantonalni sud je stava da je u formulaciji sporne rečenice prvostepeni sud pogrešno primijenio termin firma, ali da takva formulacija nije dovela do nezakonitosti ili neodrživosti prvostepene presude jer je jasan smisao rečenice i šta se time htjelo reći. Prvostepeni sud je naveo da su „Grupa Espresso“ i oštećeni iste firme koje su poslovale pod različitim nazivima, te, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispravno bi bilo da su to ista privredna društva koja su poslovala pod različitim firmama s obzirom na to da je došlo do reorganizacije društva, što je prvostepeni sud jasno i naveo, tj. da je takva formulacija preuzeta iz izjava svjedoka, prije svega svjedoka Ivice Pušića, te s obzirom na to da je objašnjeno šta se navedenom formulacijom htjelo reći prvostepenom presudom, odnos termina firma, naziv i privredno društvo (laički, ti termini su sinonimi), nije dovedena u pitanje održivost prvostepene presude.

12. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije bio u obavezi da opisuje tačne zadatke i poslove koje obavlja dostavljač jer je to notorna činjenica, svima poznata, te pojasnio da je to posao kojim se zadužuje i razdužuje roba ili novac koji se potom dostavlja s jedne lokacije na drugu. Također je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud ispravno zaključio da je apelant zadužio robu koja pripada oštećenom, što potvrđuju izjave svjedoka i materijalna dokumentacija koja očigledno nije kontradiktorna. Navedeno je da je na osnovu apelantovog parafa na otpremnicama o zaduženju robe van svake sumnje utvrđeno da je apelant primio robu na daljnje postupanje u okviru zadataka dostavljača – komercijaliste, a tu činjenicu je potvrdio i magacioner Ivica Pušić. Činjenicu da apelant nije razdužio dio zadužene robe, već je taj dio prisvojio za sebe, potvrdio je i svjedok Zvonimir Barić koji je dobio poziv od Katice Rašete iz centrale u Ljubuškom koja ga je obavijestila da apelant ne razdužuje dovoljno robe. Istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka Envera Beganovića proizlazi koju robu je apelant zadužio, te razlika u odnosu na ukupno razduženje robe. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud imao dovoljno dokaza koji su potvrdili da je upravo apelant zaduživao robu.

13. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navod iz apelantove žalbe da nije izvršen nikakav popis robe. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je dokazima provedenim u prvostepenom postupku utvrđeno da je 15. septembra 2014. godine izvršen inventarni popis robe, odnosno raspoloživost zaliha oštećenog, što je potvrdio i svjedok Zvonimir Barić, koji je naveo da je inventura vršena u Ljubuškom po stvarnim tržišnim cijenama unutar grupacije, a u Sarajevu je popisano ono što je iz knjigovodstva trebalo da se razduži, a nije razduženo. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je utvrdio da je postojao popis robe u skladištu u Sarajevu, te inventarni popis iz centrale u Ljubuškom, sačinjen istog dana, odnosno 15. septembra 2014. godine, na osnovu čega je utvrđena razlika između zadužene i razdužene robe od apelanta, odnosno manjak robe kod apelanta.

14. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio da su apelant i drugi komercijalisti novac od robe koju su zaduživali predavali Zvonimiru Bariću, te bi komercijalisti u tom slučaju napisali potvrdu, odnosno prijemnicu, a Zvonimir Barić je potpisivao da je preuzeo novac koji je u narednih nekoliko dana uplaćivao u banku. Isto tako je utvrđeno da je prilikom uplata u banci Zvonimir Barić uvijek stavljao naznaku polog pazara i za koga uplaćuje novac. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je Općinski sud na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio odlučne činjenice. Isto se odnosi i na vještaka odbrane Nedžada Pilava. U prvostepenoj presudi Općinski sud je naveo razloge zašto nije prihvatio njegov nalaz i mišljenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud utvrdio i da je navedeni vještak odbrane ukupno zaduženje roba od apelanta vršio isključivo na osnovu predmetnih otpremnica – međuskladišnica, zanemarujući evidencije pravnog lica – oštećenog. Na osnovu svega, prvostepeni sud je opisao način na koji je predavan novac svjedoku Bariću da ga uplati za apelanta, da je uplaćivan u cijelosti i dijelovima, da gratis otpremnice nisu u sklopu ukupnog zaduženja, te ako se oduzmu ti elementi koje je vještak utvrđivao i smanji manjak koji se pokazao između ukupnog zaduženja apelanta i zaduženja koje apelant nije razdužio, sud je ispravno poklonio vjeru drugim dokazima, u skladu sa članom 16. ZKPFBiH.

15. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud uvidom u materijalnu dokumentaciju ispravno zaključio da robe koje su izdate apelantu „po otpremnicama gratis“ nisu uključene u ukupnu vrijednost roba za koje se apelant tereti predmetnom optužnicom. Tako je na otpremnicama količina i vrsta robe koja se izdaje kao gratis, ovjerena i od kupca, navedeni izdati gratisi ne mogu biti uračunati u dugovanje s obzirom na to da je apelant tu robu kod poslodavca pravdao tako da se radi o izdatim gratisima. Također je prvostepeni sud cijenio svaku otpremnicu gratis, opisujući šta iz nje proizlazi, te je izvršio i međusobnu vezu između otpremnica, kao i vezu s drugim dokazima, prije svega, nalazima i mišljenjima vještaka odbrane i optužbe. Na kraju je utvrđeno da niti jedna otpremnica gratis nije uključena u ukupna zaduženja po vrsti robe koju je zadužio apelant, te se ne uključuje u ukupan iznos za koji se tereti apelant, već su odvojene od iznosa, što je prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je naveo i da je Općinski sud ispravno utvrdio da su pojedine robe prodavane različitim kupcima po različitim cijenama, ali je utvrdio i da je svaka pojedinačna cijena s pojedinim klijentom utvrđena u ugovorima za svaki rabat. Navedeno je da su kod utvrđivanja ukupnog zaduženja korištene fiksne cijene za sve kupce, a ne pojedinačne, na dan utvrđivanja zaduženja, odnosno 15. septembra 2014. godine, te je tako izračunato zaduženje, i, prema mišljenju Kantonalnog suda, prihvatljivo i realno upravo iz razloga što je postojao opći cjenovnik oštećenog za svaku pojedinu robu.

16. Kantonalni sud je naveo da iz prvostepene presude proizlazi da je u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza prvostepeni sud poklonio vjeru zaduženjima iz 122 otpremnice na apelantovo ime, koje je tretirao kao potkrepljujući dokaz da je apelant zaduživao robu u relevantnom periodu, a tačnu količinu zadužene i nerazdužene robe od apelanta taj sud je utvrdio na osnovu dokumenta zbirna zaduženja po vrsti robe koju je zadužio apelant (23 kartice) s vrednovanjem zadužene robe na dan 15. septembra 2014. godine. Isto tako, kako je navedeno, proizlazi da su za period od 1. januara do 15. septembra 2014. godine na račun oštećenog uplaćivana novčana sredstva na apelantovo ime za šifru „46“ pod kojom je obavljao poslove za oštećenog.

17. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je u prvostepenom postupku došlo do povrede presumpcije nevinosti, kao i načela in dubio pro reo jer Tužilaštvo nije dokazalo navode da je u Sarajevu postojala podružnica oštećenog i da tokom postupka nije izveden niti jedan materijalni dokaz na okolnosti da je privredno društvo – oštećeni pravni sljednik društva „Grupa Esspreso“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su nepotpuni apelantovi navodi da je došlo do povrede presumpcije nevinosti jer nije navedena niti jedna tvrdnja da je prvostepeni sud postupao pristrasno u postupku sve do objave presude kada je apelant proglašen krivim. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze, kako optužbe tako i odbrane, doveo u međusobnu vezu, tako da bilo koja činjenica nije ostala nerazjašnjena i nedokazana i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja apelant je proglašen krivim. Kantonalni sud je ocijenio i da je Općinski sud detaljno obrazložio činjenice koje se odnose na podružnicu, pravno sljedništvo privrednih društava, nazive privrednih društava, elektronsku bazu, otpremnice gratis, neprihvatanje nalaza i mišljenja vještaka odbrane i druge okolnosti koje odbrana navodi. Sve te činjenice je Općinski sud, kako je ocijenio Kantonalni sud, utvrdio van svake razumne sumnje, te stoga u konkretnom slučaju nije bilo osnova za primjenu načela in dubio pro reo.

18. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 384. KZFBiH, kojim je propisano krivično djelo pronevjere u službi, te je istakao da je neosnovan žalbeni navod da sud nije utvrdio da je podružnica osnovana da bi utvrdio bitna obilježja krivičnog djela pronevjere u službi. Istaknuto je da tumačenje pojmova podružnica, firma i privredno društvo spadaju u domen utvrđivanja konkretnog činjeničnog stanja, te da u konkretnom slučaju KZFBiH nije pogrešno primijenjen. U vezi s pravnom kvalifikacijom djela, prema mišljenju Kantonalnog suda, radi se o krivičnom djelu pronevjere u službi, kvalificirani oblik iz člana 384. stav 2. KZFBiH, bez obzira na to da li bi bila riječ o produženom krivičnom djelu. Razlozi za to da bi se radilo o krivičnom djelu s više radnji, istih zakonskih obilježja, gdje postoji vremenski kontinuitet koji se odnosi na relativno kratki period, da je riječ o istom oštećenom, te ako bi se primijenio stav da je riječ o produženom krivičnom djelu i dalje bi bilo riječ o jednom krivičnom djelu jer je isključena primjena pravila o stjecaju, što je u presudi dodatno pojašnjeno.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a slijedom toga i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U tom smislu apelant ističe da, suprotno od člana 300. tačka a) ZKPFBiH, izreka prvostepene presude, pored navoda da je apelant obavljao poslove dostavljača, ne sadrži opis poslova koje je apelant obavljao. Navodi da je Kantonalni sud, umjesto da ispravi greške koje je učinio prvostepeni sud, dodatno počinio povredu apelantovog prava na pravično suđenje i proizvoljno primijenio odredbe člana 300. ZKPFBiH i člana 384. KZFBiH u pogledu neophodnosti navođenja činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela. Smatra da optužnica, a kasnije ni izreka prvostepene presude nisu sadržavale precizirano o kojim tačno artiklima robe se radi, zatim kada tačno Općinski sud smatra da je izvršeno pojedinačno prisvajanje i koje tačno pojedinačne robe s kojom tačno novčanom protivvrijednosti. Dalje, apelant ističe da je u izreci prvostepene presude navedeno da je obavljao poslove dostavljača kod oštećenog u podružnici Sarajevo, mada oštećeni nikada nije imalo osnovanu podružnicu u Sarajevu, što su potvrdili svi svjedoci koji su saslušani na ove okolnosti. Apelant smatra da je usljed nedostataka opisa djela iz kojeg proizlaze sva zakonska obilježja krivičnog djela u samoj optužnici povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu. Naglašava da u činjeničnom opisu optužnice nije bilo navedeno po osnovu kojih odredbi i kojih tačno akata su mu navodno bili povjereni roba i novac kao dostavljaču. Prema apelantovom stavu, povreda prava na pravično suđenje je učinjena i zbog korištenja nezakonitih dokaza i usljed proizvoljne primjene čl. 14. i 15. Zakona o reviziji jer je u odnosu na otpremnice (ukupno 122) istican prigovor zakonitosti jer one ne sadrže naznaku cijena i stoga se ne mogu smatrati knjigovodstvenim ispravama. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo. Prvo zbog stava Općinskog suda o postojanju podružnice oštećenog u Sarajevu, te iz razloga što je Općinski sud našao i da su privredna društva „Grupa Espresso“ i oštećeni iste firme koje su poslovale pod različitim nazivima, za što Tužilaštvo nije uvelo nijedan materijalni dokaz. Apelant smatra i da Općinski sud nije prihvatio kao relevantne dokaze odbrane – otpremnice gratis, proizvoljno nalazeći da se radi o robi koja nije sadržana u zaduženjima, iako na te okolnosti Tužilaštvo nije izvelo dokaze, odnosno nije dokazima pobijalo tvrdnje odbrane da se radi o robi koja ulazi u zaduženja i uprkos tome što je imenovani vještak na glavnom pretresu potvrdio da je i roba koja se izdavala kao gratis morala biti sadržana u zaduženjima. Da je Općinski sud ispravno primijenio načelo in dubio pro reo, kako smatra apelant, onda ne bi mogao zaključiti da se i ta „zaduženja“ mogu staviti na teret apelantu jer ne postoje dokazi da ih je on ikada preuzeo. Apelant smatra da je Općinski sud na opisani način standard dokazivanja krivnje snizio i postavio nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo. Apelant ukazuje i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno u odnosu na vrijeme izvršenja krivičnog djela jer je Općinski sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje da je apelant sve inkriminirano vrijeme radio kod oštećenog, kao i da su mu u navedenom periodu, u okviru službe koju je obavljao na poziciji dostavljača, odnosno komercijaliste, bile povjerene robe i novac oštećenog. Proizvoljnost se ogleda i u utvrđivanju dokazanosti navoda da je apelant u periodu od 1. januara do 15. septembra 2014. godine prisvojio različite artikle robe u vlasništvu oštećenog. Takav zaključak je zasnovan na iskazima trojice imenovanih svjedoka, koji nisu bili očevici nijednog navodnog prisvajanja robe ili novca. Nadalje, Općinski sud je naveo kako ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka da su zaduženja po izdatim gratisima uračunata u zaduženja koja se apelantu stavljaju na teret. Isto tako, apelant navodi da se Općinski sud pozvao na odredbe člana 16. ZKPFBiH, mada nije prihvatio obrazloženo i stručno mišljenje vještaka odbrane. II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u drugostepenoj presudi sistematično, razumljivo i argumentirano dati odgovori na žalbene prigovore koji su se odnosili na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, povredu Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te odluku o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi. Kantonalni sud je istakao da apelant utvrđeno činjenično stanje u prvostepenoj i drugostepenoj presudi neosnovano dovodi u sumnju i dokaze objašnjava na subjektivan način u svoju korist, što je suprotno navodima iz presude tog suda.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 384. st. (1) i (2) Pronevjera u službi (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 300. stav (1) tačka a) Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

[...] Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 655078 18 Kž 2 od 11. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 18. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

30. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, kao i na tvrdnjama da je u predmetnom postupku došlo do povrede odredaba ZKPFBiH jer je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima.

33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branioca, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštava.

36. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući i iskaze saslušanih svjedoka, doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano na nezakonitim dokazima – 122 otpremnice, već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je ocjena dokaza koja je iznesena u prvostepenoj presudi i ocjena njegovih žalbenih navoda u drugostepenoj presudi proizvoljna jer smatra da je Općinski sud standard dokazivanja krivnje snizio i postavio nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osporene prvostepene presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome je vrlo iscrpno naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji, počevši od toga ko je bio apelantov poslodavac, apelantovog „radnog mjesta“, „sljedništva“ oštećenog i „Grupe Espresso“ i drugih utvrđenih okolnosti na osnovu kojih je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim. Općinski sud je detaljno obrazložio i zašto pojedinim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, uključujući i nalaz vještaka odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu s nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tom, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila „očigledno proizvoljna“, kako to tvrdi apelant, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivici, a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava. Konačno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sud nije ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je na opisani način od Općinskog suda standard dokazivanja krivnje snižen i postavljen nižim od standarda „izazivanja razumne sumnje“, što je suprotno načelu in dubio pro reo.

40. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud kao redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi KZFBiH ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-617/20 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio