Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/21 (N. G.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2137/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2137/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nebojša Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nebojša Galić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 242379 20 Rev od 23. marta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 242379 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banjaluke, podnio je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 242379 20 Rev od 23. marta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 242379 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 242379 16 Rs od 2. novembra 2018. godine poništeno je rješenje tuženog (Javna zdravstvena ustanova Univerzitetski klinički centar Republike Srpske) od 18. februara 2016. godine (kojim je apelantu otkazan ugovor o radu od 1. juna 2010. godine) i rješenje direktora tuženog od 6. aprila 2016. godine (kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prednjeg rješenja tuženog). Obavezan je tuženi da apelanta vrati na rad, rasporedi na radno mjesto doktora medicine u Klinici za bolesti uha, grla i nosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu nadoknadi štetu u vidu neisplaćenih plata, u mjesečnim iznosima i sa pripadajućim kamatama, bliže navedenim u izreci predmetne presude, za period od aprila 2016. do jula 2018. godine i da izvrši uplatu doprinosa na dosuđene iznose plata Fondu PIO RS za period od 7. aprila 2016. godine do dana presuđenja, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za uplatu doprinosa za period od presuđenja do vraćanja na posao. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 2. novembra 2018. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 242379 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio kao neosnovane sve zahtjeve apelanta.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 30. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 242379 20 Rev od 23. marta 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos, najprije na određeno vrijeme, rješenjem generalnog direktora tuženog od 28. decembra 2005. godine, nakon čega je primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme i raspoređen na mjesto ljekara opšte medicine, sekundarca (ljekar bez specijalizacije), te da je među parničnim strankama zaključeno više ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a posljednji takav ugovor je zaključen 1. juna 2010. godine. Dalje, da je u međuvremenu, rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS od 31. avgusta 2007. godine, apelantu odobrena specijalizacija iz otorinolaringologije u trajanju od 48 mjeseci, što podrazumijeva njeno okončanje sa 31. avgustom 2011. godine. Takođe, da je nakon toga apelant sa tuženim zaključio ugovor o specijalizaciji od 12. septembra 2007. godine kojim je, između ostalog, ugovoreno da će apelantu prestati radni odnos kod tuženog ako prekine specijalizaciju ili ako nakon isteka specijalističkog staža u roku od 12 mjeseci ne položi specijalistički ispit (član 8. navedenog ugovora). Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da među strankama nije sporno da je apelantu, na njegovo traženje i na zahtjev tuženog, nadležno ministarstvo nekoliko puta odobravalo produženje specijalizacije, najprije do 12. marta 2012. godine, zatim do 15. avgusta 2012. godine, te do 19. avgusta 2014. godine. Takođe, da je apelant, povodom traženja tuženog da se izjasni o toku i planu okončanja specijalizacije, podneskom od 10. decembra 2014. godine obavijestio tuženog da je od devet kolokvijuma položio pet, a da će ostale položiti u roku od tri mjeseca, te da je na ponovno traženje tuženog apelant podneskom od 28. maja 2015. godine odgovorio da je „u završnom polaganju zadnjih kolokvijuma pred izlazak na ispit“, a nakon sastanka održanog sa specijalizantima da je obavijestio tuženog svojim podneskom od 11. februara 2016. godine da će u roku od pet mjeseci izaći na specijalistički ispit i da će navedeni period iskoristiti za polaganje četiri nepoložena kolokvijuma. Konačno, da je apelantov mentor svojim aktom od 22. juna 2015. godine obavijestio tuženog da apelant nije ispunio uslove za polaganje specijalističkog ispita, da je od predviđenih devet položio šest kolokvijuma, pa da, iako je savladao većinu praktičnih vještina, još nije osposobljen za samostalan rad (nakon čega je tuženi svojim rješenjem od 18. februara 2016. godine apelantu otkazao ugovor o radu od 1. juna 2010. godine, jer apelant nije položio specijalistički ispit iz otorinolaringologije).

6. Vrhovni sud je naveo da su forma i sadržaj ugovora o radu uređeni odredbama člana 35. Zakona o radu, te da se ugovorom o radu mogu ugovoriti i druga prava i obaveze koji nisu uređeni odredbama Zakona o radu i opštim aktom (pa tako i specijalizacija), kako to proizlazi iz navedenih zakonskih odredbi. Vrhovni sud je naveo da se, takođe, sadržaj ugovora o radu može mijenjati (kao i svaki drugi ugovor) tokom trajanja radnog odnosa saglasnošću volja potpisnika, te da odredbama Zakona o radu nije zabranjeno da se prava, obaveze i odgovornosti ugovarača u toku trajanja rada regulišu još nekim ugovorom (kao npr. ugovor o specijalizaciji), a ne samo ugovorom o radu na neodređeno (ili određeno) vrijeme. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, u konkretnom slučaju tuženi apelantu, shodno odredbama člana 53. Zakona o radu i drugim relevantnim propisima, omogućio stručno usavršavanje, specijalizaciju iz oblasti otorinolaringologije. Dalje, da su parnične stranke svoje odnose povodom upućivanja apelanta na specijalizaciju uredile ugovorom o specijalizaciji od 12. septembra 2007. godine, prema čijim odredbama je specijalizacija trebala biti završena do 31. avgusta 2011. godine (koji rok je kasnije produžavan). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je navedeni ugovor o specijalizaciji izraz slobode ugovaranja, u smislu odredbi člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da isti, po svom sadržaju, predstavlja svojevrstan ugovor o radu, odnosno dopunu takvog ugovora kojim se uređuju prava i obaveze ugovarača, te koji je apelant potpisao svojom slobodnom voljom (tokom postupka apelant nije ni tvrdio suprotno). Vrhovni sud je naveo da odredbama tog ugovora nisu utvrđeni nepovoljniji uslovi rada za apelanta od onih propisanih zakonom (nego mu je, naprotiv, omogućeno napredovanje u poslu u vidu specijalizacije), pa da prema tome taj ugovor nije protivan odredbama ZOO, a ni odredbama Zakona o radu, niti nekim drugim prinudnim propisima. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, tuženi u cjelini ispunio svoje ugovorne obaveze, a apelant nije (nije okončao specijalizaciju i položio specijalistički ispit) na koji način su se ispunili uslovi ugovoreni saglasnošću volja apelanta i tuženog koja je materijalizovana u odredbama člana 8. predmetnog ugovora o specijalizaciji.

7. Vrhovni sud je naveo da se, konačno, ponašanje apelanta koji u tako dugom vremenskom periodu (od 2007. godine, kada je upućen na specijalizaciju do 2016. godine, kada je pokrenut predmetni postupak) nije uspio okončati specijalistički staž i položiti sve kolokvijume i specijalistički ispit može kvalifikovati kao neostvarivanje rezultata rada iz kojeg razloga poslodavac, shodno odredbama člana 179. stav (1) tačka 1) Zakona o radu, može radniku otkazati ugovor o radu. Vrhovni sud je naveo da je pri tome tuženi, prije otkazivanja ugovora o radu, tražeći od apelanta da se izjasni o toku i planu okončanja predmetne specijalizacije i uzimanjem u obzir odgovora koje mu je apelant dostavljao povodom tih traženja proveo i proceduru propisanu odredbama člana 181. Zakona o radu.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da odredbe člana 179. Zakona o radu sadrže tačno određene razloge za prestanak radnog odnosa, odnosno, da sadrže „zatvorenu listu“ (numerus clausus) razloga i načina prestanka radnog odnosa, pa da u tom smislu zakonski razlog za prestanak radnog odnosa ne može biti povreda zaključenog ugovora o specijalizaciji, radi čega smatra da je rješenje tuženog od 18. februara 2016. godine (o otkazu ugovora o radu) nezakonito. Dalje navodi da, čak i kada bi to bio neki od razloga iz navedenog člana zakona, onda je trebalo cijeniti i odredbe člana 181. istog zakona (što u konkretnom predmetu nije bio slučaj). Takođe ističe da je Vrhovni sud na taj način, osporenom odlukom, pogrešno priznao puni legitimitet autonomnoj regulativi tuženog (koji je, znači, suprotno navedenim odredbama Zakona o radu otkazne razloge propisao ugovorom o specijalizaciji), primjenjujući pri tome i pravila obligacionog prava, iako se u konkretnom slučaju ne radi o valjanosti ugovora, pa da bi uopšte bila primjenjiva pravila ugovornog prava. Relevantni propisi

9. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/16 i 66/18) koji u relevantnom dijelu glasi:

2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179.

(1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;

[…] Član 181.

Poslodavac može radniku iz člana 179. stav 1. tačka 1) ovog zakona da otkaže ugovor o radu ako mu je prethodno dao pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, ako radnik ne poboljša rad u ostavljenom roku, a poslodavac ne može da mu osigura drugi odgovarajući posao.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu apelanta u smislu člana 179. stav (1) tačka 1) Zakona o radu (kao i da su u konkretnom slučaju cijenjene odredbe člana 181. Zakona o radu), a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/21 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio