Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/21 (H.M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2146/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2146/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela H. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela H. M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 028956 21 Kž 2 od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kalesije, podnijela je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 K 028956 21 Kž 2 od 12. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelantkinja je oglašena krivom zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH), pa joj je na osnovu citiranih zakonskih propisa i na osnovu čl. 6., 49., 59. i i 62. KZ FBiH izrečena uslovna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelantkinja u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelantkinji je, u skladu sa odredbama člana 78. KZ FBiH izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to: vatrenog oružja, pištolja marke „Beretta“, okvira za pištolj i dva metka kalibra 6,35 mm, koji će se dostaviti Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP TK), Policijska uprave Kalesija (u daljnjem tekstu: PU Kalesija), Policijska stanica Kalesija na trajno korišćenje i vlasništvo, a koje po potrebi i procjeni MUP TK može biti uništeno. Apelantkinja je oslobođena dužnosti plaćanja troškova predmetnog krivičnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom branioca apelantkinje prigovara da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, te da je na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključke o odlučnim činjenicama, za što je dao valjane razloge. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je svoj zaključak (da su se radnjama apelantkinje stekla sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela) prvostepeni sud zasnovao na iskazu svjedoka oštećene Z.M., koji iskaz je potvrđen iskazom svjedoka M.M.. Kantonalni sud je naveo da iz saglasnih prednjih iskaza proizlazi da je apelantkinja, tokom ozbiljne prepirke sa oštećenom i uz upotrebu pištolja, kritične prilike ozbiljno prijetila oštećenoj da će pucati i ubiti je (pri čemu je, po dolasku policije na lice mjesta, predmetni pištolj bacila, te ga potom dobrovoljno predala policiji nakon što je oštećena rekla gdje je tačno apelantkinja bacila pištolj). Dalje, da je prvostepeni sud takav svoj zaključak zasnovao i na sadržaju zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta, kao i na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PU Kalesija od 19. juna 2016 godine, iz kojih proizlazi da je apelantkinja dobrovoljno predala pištolj koji joj je u predmetnom postupku oduzet i oružni list broj 006076 izdat od strane PU Kalesija na ime apelantkinje. Kantonalni sud je dalje naveo da se branilac apelantkinje u žalbi pozvao na rezultate drugog krivičnog postupka koji se pred istim sudom, Općinskim sudom u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodio pod brojem 29 0 K 027764 17 K, navodeći da je u tom postupku utvrđeno da je zapravo Z.M. (oštećena u predmetnom postupku) metalnim čekićem udarila apelantkinju, o čemu je svoj nalaz i mišljenje iznio vještak medicinske struke, dr. V.T. (u tom predmetu, u kojem je Z.M. izrečena uslovna osuda). Kantonalni sud je naveo da su prednji žalbeni navodi branioca apelantkinje neosnovani budući da tokom glavnog pretresa u predmetnom postupku nije predlagano provođenje sudsko medicinskog vještačenja po navedenom vještaku, niti je kao dokaz priložena navedena presuda Općinskog suda, pa, kako je odredbama člana 296. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, to sud nije ni mogao prihvatiti prednje žalbene navode branioca apelantkinje, jer isti nisu dokazani na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelantkinja, između ostalog, navodi da postupajuće tužilaštvo nije ponudilo dokaze iz kojih bi proizlazilo postojanje bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela. Navodi da se, naime, iz izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da je predmetno krivično djelo počinila sa direktnim umišljajem, niti da je oštećenoj uputila bilo kakve prijetnje. Ističe da, imajući prednje u vidu, nije jasno kako su sudovi utvrdili postojanje straha kod oštećene. Navodi da su navedeni propusti doveli do povrede osnovnog načela krivičnog postupka in dubio pro reo. Takođe se poziva na drugi krivični postupak, koji se vodio pred Općinskim sudom u Kalesiji (u predmetu tog suda broj 29 0 K 027764 17 K), u kojem je oštećena u predmetnom postupku oglašena krivom zbog krivičnog djela oštećenja tuđe stvari koje je izvršila na štetu apelantkinje, pa u vezi s tim navodi da je zapravo ona napadnuta od strane oštećene, kako je to u navedenom postupku i utvrđeno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o navodima apelantkinje u pogledu pogrešne ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te da je na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključke o odlučnim činjenicama, za što je dao valjane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantkinje. U pogledu navoda apelantkinje da je zapravo ona napadnuta od strane oštećene (koju činjenicu je Općinski sud utvrdio u drugom krivičnom predmetu), Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelantkinje, u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge zbog kojih smatra da su prednji navodi apelantkinje neosnovani, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/21 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio