Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2150/21 (B. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2150/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2150/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bogdan Vještica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Vještica protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 048928 21 Gž od 24. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Vještica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 18. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 048928 21 Gž od 24. maja 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0P 048928 19 P od 11. januara 2021. godine obavezan je tuženi (PZ „Poljo-Podrašnica“ SA P.O. Mrkonjić Grad) da apelantu na ime razlike cijene za isporučeno mlijeko isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 792,50 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Osnovnog suda od 11. januara 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 75 0 P 048928 21 Gž od 24. maja 2021. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio osporeno rješenje o troškovima postupka na način da je obavezao tuženog da apelantu, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 792,50 KM, isplati iznos od 1.100,00 KM.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog, propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Dalje, da je odredbama člana 387. stav (1) ZPP propisano da će sud, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (a o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti). Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu protiv tuženog zahtijevajući ukupan iznos od 5.041,00 KM, te da je nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženom, tuženi platio dio zahtijevanog duga u ukupnom iznosu od 3.748,95 KM, pa je prvostepenom presudom obavezan tuženi da apelantu isplati razliku (ukupno potraživanog iznosa) u iznosu od 1.284,47 KM. Okružni sud je naveo da iz prednjeg proizlazi zaključak da je tuženi dao povoda za tužbu i da apelantu pripadaju troškovi postupka u cijelosti koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 400,00 KM, u skladu sa Tarifnim brojem 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), te troškova takse na tužbu u iznosu od 200,00 KM, što ukupno iznosi 600,00 KM. Okružni sud je naveo da, nadalje, na pripremnom ročištu i pored činjenice da je tuženi apelantu isplatio dio utuženog iznosa (3.748,95 KM) apelant nije smanjio tužbeni zahtjev, već je na okolnosti ovih činjenica odredio vještačenje po vještaku ekonomske struke, pa za radnje zastupanja apelanta po punomoćniku na pripremnom ročištu od 20. februara 2020. godine i troškove vještačenja po vještaku ekonomske struke Ž.V. apelantu pripadaju troškovi srazmjemo uspjehu u parnici od 25% (pripremno ročište 460,00 KM, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 300,00 KM, ukupno 760,00 KM) u iznosu od 190,00 KM. Okružni sud je dalje naveo da je na glavnoj raspravi apelant smanjio tužbeni zahtjev, pa mu za preduzete radnje na glavnoj raspravi pripadaju troškovi u skladu sa odredbama člana 386. stav (1 ) ZPP, čija visina se ima utvrditi u skladu sa Tarifnim brojem 2 Tarife (prema vrijednosti od 1,00 KM do 5.000,00 KM) u visini od 80 bodova x 2,00 KM što iznosi 160,00 KM, uvećano za paušalnu nagradu u iznosu od 40,00 KM i nagradu za vrijeme u iznosu od 60,00 KM, što iznosi 260,00 KM. Okružni sud je naveo da se iznos troškova postupka ima uvećati na ime troškova takse na presudu u iznosu od 50,00 KM u skladu sa Tarifnim brojem 1 taksene tarife koja je sastavni dio Zakona o sudskim taksama. Okružni sud je naveo da, dakle, po ocjeni tog suda troškovi postupka apelanta iznose 1.100,00 KM, dok za odložena ročišta apelantu ne pripadaju troškovi postupka, shodno odredbama člana 387. ZPP, jer su ročišta odgađana uz konsultaciju sa parničnim strankama.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava odluke redovnih sudova o troškovima postupka ističući da je pogrešno utvrđen procenat njegovog uspjeha u predmetnoj parnici (25%), te da smanjenje visine tužbenog zahtjeva nema uticaja na troškovnik. Takođe navodi da uspjeh stranaka u postupku nije jedini kriterijum po kojem se određuju troškovi postupka, nego da je trebalo cijeniti i koja je stranka doprinijela odugovlačenju postupka, a u konkretnom slučaju je tome upravo doprinio tuženi (time što vještaku nije stavio na raspolaganje dokumentaciju koju je tražio).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi, u odnosu na odluku o troškovima predmetnog postupka, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Tarife, jasno obrazložio svoju odluku u pogledu troškova predmetnog postupka, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom obrazloženju Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić