Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/21 (R. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2169/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2169/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radenko Gutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radenko Gutić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035572 21 Gž od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Gutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Jovan Čokorilo advokat iz Trebinja, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035572 21 Gž od 7. aprila 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035572 20 P od 11. januara 2021. godine poništeno je rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 6. marta 2020. godine (kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen na listu kandidata Komisije za unapređenje policijskih službenika Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) i konačna lista kandidata nominovanih za unapređenje u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Državna agencija) od 17. marta 2020. godine
3. Odlučujući o žalbama tuženog (Bosna i Hercegovina, Savjet ministara, Odbor za žalbe i Ministarstvo bezbjednosti BiH, Državna agencija) i umješača na strani tuženog (B.V.) izjavljenim protiv presude Suda BiH od 11. januara 2021. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 035572 21 Gž od 7. aprila 2021. godine predmetne žalbe uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (da se poništi rješenje Odbora za žalbe od 6. marta 2020. godine i Konačna lista kandidata nominovanih za unapređenje u Državnoj agenciji od 17. marta 2020. godine). Obavezan je apelant da tuženom i umješaču na strani tuženog naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je Državna agencija objavila Interni oglas za unapređenje policijskih službenika u Državnoj agenciji za čin „Viši inspektor“ od 12. decembra 2019. godine, kojom prilikom se apelant prijavio na radno mjesto „Istražitelj za sprečavanje i otkrivanje organizovanog kriminala, kriminala u vezi sa trgovinom ljudima, opojnim drogama i ostalim krivičnim djelima“. Dalje, da je Komisija, postupajući u predmetnom postupku, donijela Poslovnik o načinu rada i odlučivanja Komisije (u daljnjem tekstu: Poslovnik) od 12. decembra 2019. godine i zapisnik od 17. decembra 2019. godine (u daljnjem tekstu: Zapisnik). Takođe, da je navedenim aktima, uzmeđu ostalog, usaglašeno da će se prilikom ocjenjivanja kriterijuma „veće relevantno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“ kao polazna ocjena za svakog kandidata uzeti ocjena 1, a da se za svaku godinu provedenu na istim poslovima dodaje po 0,2 boda, dok se za svaku godinu provedenu na sličnim poslovima dodaje po 0,1 bod. Konačno, da je apelant prema obrascu za ocjenjivanje od 22. januara 2020. godine, po kriterijumu „veće relevantno profesionalno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“ ocijenjen ocjenom 2,9, a u konačnici ukupnom prosječnom ocjenom 4,11 kao drugorangirani, dok je prvorangirani kandidat (umješač u predmetnom postupku) prema obrascu za ocjenjivanje od 21. januara 2020. godine, po istom kriterijumu ocijenjen ocjenom 3,2, a u konačnici ukupnom prosječnom ocjenom 4,18. Sud BiH je naveo da je slijedom prednjeg Komisija donijela listu kandidata rangiranih prema rezultatima ocjenjivanja od 22. januara 2020. godine koju je apelant osporavao žalbom zbog ocjenjivanja po kriterijumu „veće relevantno iskustvo“, te je Odbor za žalbe, odlučujući o prednjoj žalbi apelanta, rješenjem od 6. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu. Sud BiH je naveo da je nakon toga Komisija donijela konačnu listu kandidata nominovanih za unapređenje od 17. marta 2020. godine.
5. Sud BiH je naveo da, prema zaključku prvostepenog suda, nezakonitost i nepravilnost pobijanih odluka proizlaze iz utvrđenja da je Komisija propustila da Poslovnikom, odnosno Zapisnikom, jasno definiše koji poslovi će se smatrati istim, a koji sličnim u odnosu na oglašenu poziciju, čime je povrijeđeno načelo transparentnosti, jednakosti uslova i jednakih mogućnosti za sve kandidate, te objektivnosti metoda i kriterija. Sud BiH je naveo da je, osim toga, prvostepeni sud zaključio da zauzimanjem usmenog „stava“ Komisije da kandidatima uzima u obzir kao „iste poslove“ samo one koje su proveli kao istražitelji u Odsjeku za sprečavanje i otkrivanje organizovanog kriminala, kriminala u vezi sa trgovinom ljudima, opojnim drogama i ostalim krivičnim djelima (u daljnjem tekstu: Odsjek) Državne agencije, Komisija netransparentnom metodom omogućila unapređenje samo onih policijskih službenika koji izvršavaju poslove i zadatke na oglašenom radnom mjestu, na koji način je uticala na pravo na unapređenje pod jednakim uslovima za sve ostale policijske službenike koji imaju radno iskustvo na drugim poslovima i pozicijama unutar policijske agencije. Sud BiH je naveo da su prednja utvrđenja prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je u vezi s tim naveo da je odredbama člana
74. Zakona o policijskim službenicima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se unapređenje policijskog službenika u viši čin vrši isključivo prema smjernicama i u proceduri propisanoj tim zakonom i Pravilnikom o proceduri za unapređenje (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud BiH je naveo da je odredbama Pravilnika propisano ocjenjivanje profesionalne biografije kandidata prema sljedećim kriterijumima (za oglašeno radno mjesto): a) vrsta i stepen stručne spreme, b) veće relevantno profesionalno iskustvo na istim ili sličnim poslovima, c) ocjena rada, pohvale i nagrade,
d) vrsta i broj naprednih obuka i e) izrečene disciplinske mjere u posljednje tri godine. Takođe, da se ocjene po navedenim kriterijima, shodno odredbama člana 10. stav (1) Pravilnika kreću u rasponu od 1 do 5, a imaju za cilj procjenu profesionalne sposobnosti kandidata za određeni čin, kako je to propisano stavom (4) navedenog člana Pravilnika. Sud BiH je naveo da je, slijedom citiranih odredbi Zakona i Pravilnika, Komisija, bodujući kandidate po kriterijumu „veće relevantno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“ pravilno i osnovano pravila razliku između navedenih poslova, kojom prilikom je „istim poslovima“ davala bodovnu prednost u odnosu na „slične poslove“. Sud BiH je u vezi s tim ukazao da je apelant radio u Ministarstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) na poslovima inspektora kriminalističke policije, zamjenika komandira, pomoćnika komandira i inspektora u centru resora Državne bezbjednosti MUP RS, te da su navedeni poslovi pravilno ocijenjeni kao slični poslovi. Dalje, da mu radno iskustvo u Obavještajno-sigurnosnoj Agenciji BiH i u Obavještajno-sigurnosnoj službi RS Komisija osnovano nije računala kao relevantno iskustvo, uz pravilno obrazloženje da se ne radi o „policijskom radnom iskustvu“ iz člana 126. stav (3). Zakona. Sud BiH je dalje ukazao da je, s druge strane, umješač na strani tuženog radio na poslovima istražitelja u činu inspektora u Odsjeku, na istom radnom mjestu u činu mlađeg inspektora i na radnom mjestu istražitelja u Timu za sprečavanje i otkrivanje kriminaliteta u vezi sa opojnim drogama u Kriminalističko-istražnom odsjeku RK Mostar, koje poslove je Komisija osnovano tretirala kao iste poslove u odnosu na oglašenu poziciju
6. Sud BiH je naveo da na opisani način, dajući prednost kandidatima koji izvršavaju zadatke i poslove koji podrazumijevaju obavljanje poslova oglašenog radnog mjesta, Državna agencija nije ugrozila pravo na unapređenje pod jednakim uslovima za ostale policijske službenike koji imaju radno iskustvo na drugim poslovima unutar policijske agencije, već je omogućila da upravo oni kandidati koji imaju najrelevantnije iskustvo budu ocijenjeni i većom ocjenom po navedenom kriterijumu. Sud BiH je takođe naveo da tuženi i umješač na strani tuženog osnovano ukazuju da nije bilo potrebno Poslovnikom propisivati koji poslovi se smatraju istim, a koji sličnim poslovima radnog mjesta „Istražitelj za sprečavanje i otkrivanje organizovanog kriminala, kriminala u vezi sa trgovinom ljudima, opojnim drogama i ostalim krivičnim djelima“, s obzirom da se nameće razumnim i logičnim da se upravo rad na istom radnom mjestu (samo u nižem činu) cijeni kao „isti poslovi“ a rad na drugim, sličnim radnim mjestima kao „slični poslovi“. Sud BiH je naveo da je, dakle, ocjenjivanje kriterijuma „veće relevantno profesionalno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“ od strane Komisije vršeno na transparentan i objektivan način.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je pravilno i osnovano Komisija pravila razliku između „istih“ i „sličnih“ poslova, pri čemu je „istim“ poslovima davala bodovnu prednost, te da se drugostepeni sud nije izjasnio u kojim je propisima našao uporište za takav svoj zaključak. Dalje ističe da su nadležnost i način rada Komisije propisani Zakonom i Pravilnikom, pa da Komisija nije imala ovlašćenje da mimo navedenih propisa utvrđuje kriterijume i način ocjenjivanja kandidata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je postupanje Komisije u postupku unapređenja bilo pravilno i zakonito, kao i da je ocjenjivanje kriterijuma „veće relevantno profesionalno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“ od strane Komisije, suprotno apelantovim navodima, vršeno na transparentan i objektivan način, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić