Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1504/20 (M. M. i M. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1504/20, rješavajući apelaciju Mirka Milašinovića i Mire Milašinović , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Milašinovića i Mire Milašinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 081088 19 Rev od 19. februara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081088 17 Gž od 14. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081088 16 P od 5.

oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirko Milašinović i Mira Milašinović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica; zajedno: apelanti) iz Modriče, koje zastupa Dragan Davidović advokat iz Modriče, podnijeli su 15. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 081088 19 Rev od 19. februara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 081088 17 Gž od 14. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 081088 16 P od 5. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i T. B, A. B. i mldb. B. B. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetuženi; zajedno: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. maja 2021. do 21. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 081088 16 P od 5. oktobra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi, kao nasljednici umrlog G. B. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih), da apelantima solidarno plate uložena novčana sredstva po osnovu ugovora o oročenim deviznim depozitima fizičkih lica zaključenim 16. decembra 2013. godine, uplaćenih akcija i ugovora o poslovnoj saradnji i regulisanju međusobnih odnosa zaključenih 16. decembra 2013. godine, u iznosima i na način precizno opisan u izreci presude, te su apelanti obavezani da tuženima nadoknade troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelant i apelantica, kao deponenti 16. decembra 2013. godine zaključili sa “Bobar bankom” a.d. Bijeljina filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Banka) ugovore o oročenom deviznom depozitu fizičkih lica, na način da je apelant zaključio dva ugovora na osnovu kojih ugovora su oročena nenamjenski sredstva u iznosu od 67.033,38 EUR i 8.019,46 EUR sa godišnjom kamatom od 6,25%, dok je apelantica zaključila jedan ugovor na osnovu kojeg su oročena nenamjenski sredstva u iznosu od 8.019,46 EUR sa godišnjom kamatom od 6,25%. Naveo je da su istog dana (16. decembra 2013. godine) apelanti, kao investitori, i prednik tuženih, kao predsjednik „Bobar Grupe“, zaključili dva ugovora o poslovnoj saradnji i regulisanju međusobnih odnosa (jedan sa apelantom a jedan sa apelanticom), kojim ugovorima su se apelanti obavezali da će momentom potpisa ugovora izvršiti uplatu iznosa od po 87.500,00 KM, što po srednjem kursu Centralne Banke BIH iznosi 44.738,04 EUR, po osnovu emisije akcija Banke i time steći alikvotni dio vlasništva u Banci i kojim ugovorom su se saglasili da će apelanti svoje depozite uložiti u akcije Banke, te je definisan status apelanata u „Bobar grupi“ Bijeljina i svim njenim povezanim pravnim licima. Također je naveo da su u tom ugovoru nabrojane garancije povoljnosti za apelante (član 2.), te da je prednik tuženih garantovao, svojom ličnom imovinom, da će ugovorene beneficije biti realizovane (član 3.), te da su apelanti nakon zaključenja navedenih ugovora istog dana (16. decembra 2013. godine) na račun Banke uplatili ugovorene novčane iznose od po 87.500,00 KM, u svrhu uplate za kupovinu po 25 prioritetnih kumulativnih redovnih akcija banke po cijeni od 3.500,00 KM po akciji. Nadalje je naveo da je rješenjem Osnovnog suda od 25. februara 2015. godine, ispravljenim rješenjem od 16. marta 2015. godine, utvrđena zaostavština prednika tuženih i krug nasljednika, među kojima su tuženi. Osnovni sud je takođe utvrdio da je rješenjem Agencije za bankarstvo Republike Srpske od 26. novembra 2014. godine Banci oduzeta dozvola za rad i da je uvedena privremena uprava, nakon čega je otvoren likvidacioni postupak, a rješenjem Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 24. januara 2017. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom Banke, te da je stečajni upravnik na ispitnom ročištu priznao potraživanja apelanata i to apelantu u iznosu od 193.471,55 KM po osnovu depozita i u iznosu od 87.500,00 KM po osnovu akcija, a apelantici u iznosu od 89.329,41 KM po osnovu depozita i u iznosu od 87.500,00 KM po osnovu akcija. Osnovni sud je istakao da su apelanti zasnivali tužbeni zahtjev na činjenici da je prednik tuženih prilikom zaključivanja predmetnih ugovora dao ličnu garanciju i da ta garancija predstavlja jednu vrstu ugovora o jemstvu. S druge strane, tuženi su osporavali da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o jemstvu i tvrdili su da sporni ugovori o poslovnoj saradnji i regulisanju međusobnih odnosa od 16. decembra 2013. godine predstavljaju ugovore o posredovanju između apelanata i „Bobar Grupe“ i da bi se eventualno moglo raditi samo o supsidijarnom jemstvu, po osnovu koga apelanti svoje potraživanje prvenstveno moraju pokušati naplatiti od Banke, kojoj su i uplatili predmetni novac, te da bi samo u slučaju neuspješne naplate, svoj zahtjev mogu usmjeriti prema tuženim i da je stoga predmetna tužba preuranjena jer apelanti nisu sačekali ishod stečajnog postupka. S tim u vezi Osnovni sud je zauzeo stanovište da ugovori o poslovnoj saradnji i regulisanju međusobnih odnosa od 16. decembra 2013. godine ne predstavljaju ugovore o jemstvu jer prednik tuženih izjavom da „garantuje svojom ličnom imovinom" nije preuzeo jemstvo, odnosno nije se obavezao ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, s obzirom da je taj ugovor prethodio ugovoru o depozitu, odnosno kupovini akcija Banke. Stoga je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o posredovanju iz člana 813. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim ugovorom se prednik tuženih obavezao da dovede apelante u vezu sa Bankom u cilju pregovaranja o zaključenju ugovora o kupovini akcija Banke i ugovora o oročenom deviznom depozitu fizičkih lica, koji ugovori su realizovani. S tim u vezi je istakao da prednik tuženih, kao predsjednik „Bobar Grupe“, znao ili morao znati za finansijsko stanje u Banci i o tome je bio dužan obavijestiti i upozoriti apelante prije zaključenja ugovora o poslovnoj saradnji od 16. decembra 2013. godine, a što nije učinio, te da su tuženi, stoga, odgovorni za štetu koju su apelanti pretrpjeli. Osnovni sud je, međutim, zaključio da je predmetna tužba preuranjena i da tek ukoliko predmetna potraživanja apelanata u cjelosti ili djelimično ne budu namirena po okončanju stečajnog postupka, apelanti imaju pravo da potražuju naknadu štete od tuženih, kao zakonskih nasljednika njihovog prednika.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 081088 17 Gž od 14. juna 2019. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je zauzeo stanovište da predmetni ugovori o poslovnoj saradnji nemaju elemente ugovora o posredovanju iz člana 813. ZOO, kako pogrešno nalazi prvostepeni sud, jer se u tim ugovorima ne mogu identifikovati nalogodavac, posrednik, posrednička naknada, niti budući ugovor, međutim, istakao je da to nije od uticaja na konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Ukazao je da je osnovno pitanje u konkretnom slučaju pitanje valjanosti ugovora o poslovnoj saradnji u cjelini, od čega zavisi i utvrđivanje valjanosti ugovora o jemstvu, koji ugovor je akcesorne prirode. S tim u vezi je istakao da je prednik tuženih potpisao predmetne ugovore, ali bez pečata grupacije u čije ime su ugovori zaključeni ili poziva na ovlašćenje za zastupanje, te da nema činjenica niti dokaza da je prednik tuženih u to vrijeme bio ovlašćeno lice za zaključenje takvih ugovora ili da su ugovori naknadno u cjelini odobreni od strane „Bobar grupe“. Slijedom navedenog je zaključio da je jedan od razloga što ugovori o poslovnoj saradnji nisu valjani taj što se ne može smatrati da su u cjelosti zaključeni od ovlašćenog lica i da proizvode pravna dejstva, u smislu odredaba člana 88. st. 1, 2. i 3. ZOO. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 997. ZOO propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako ovaj to ne učini. S tim u vezi je istakao u konkretnom slučaju nema punovažne i dospjele obaveze iz ugovora, te da stoga nema ni jemstva. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je za punovažnost obligacije potrebno da je obligacija moguća, dopuštena i određena ili odrediva (član 46. stav 2. ZOO). S obzirom na način na koji su obaveze iz člana 2. Ugovora o poslovnoj saradnji definisane (tačka 1. sigurnost povrata uloga, tačka 2. garancija fiksne cijene akcija na Banjalučkoj berzi, tačka 3. sigurnost isplate dividende po određenoj stopi, tačka 4. valutna klauzula, tačka 5. prodaja akcija na banjalučkoj berzi u roku od tri dana, tačka 6. plaćanje poreza na kapitalnu dobit od strane Bobar banke, tačka 7. dodatni popust, tačka 8. dodjeljivanje VIP statusa u Bobar grupi i tačka 9. dodatne pogodnosti), Okružni sud je zaključio da te obaveze nisu punovažne, jer se ne može utvrditi da su moguće, dopuštene i određene odnosno odredive, niti se može utvrditi njihova dospjelost, odnosno da je nedokazano i nejasno koje su to obaveze - privilegije apelanata iz člana 2. koje je trebalo ispuniti i kako ih je uopšte bilo moguće ispuniti na zakonit način. Takođe je ukazao da je odredbama ZOO propisano da kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (član 47.), te da ništav ugovor ne postoje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane (član 107. stav 1.). Stoga je zaključio da, i ako bi se moglo smatrati da je prednik tuženih imao ovlašćenje za zaključenje spornog ugovora, tužbenom zahtjevu apelanata nije moguće udovoljiti po osnovu jemstva, jer sporni ugovor ima druge nedostatke koje ga čine ništavim. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da, iako je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravo, odluka u konačnom nije pogrešna, te da je stoga žalba apelanata neosnovana.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 081088 19 Rev od 19. februara 2020. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Ukazao je da su ugovorne strane u predmetnim ugovorima o poslovnoj saradnji od 16. decembra 2013. godine apelanti, kao investitori, i prednik tuženih, kao predsjednik „Bobar Grupe“, da je predmet ugovora definisanje statusa apelanata u „Bobar Grupi“ i svim njenim povezanim licima, te da je obaveza apelanata bila da momentom potpisa predmetnih ugovora uplate iznose naznačene u članu 1. stav 3. ugovora u svrhu emisije (kupovine) preferencijalnih kumulativnih akcija Banke koje glase na ime i time steknu alikvotne dijelove vlasništva u Banci i povoljnosti u članicama „Bobar Grupe“ koje su nabrojane u članu 2. predmetnih ugovora. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da predmetni ugovor o poslovnoj saradnji u sebi sadrži dva ugovora, ugovor kojim su apelanti i prednik tuženih definisali status apelanata u „Bobar Grupi“ i svim njenim povezanim licima sa pravima i obavezama (čl. 1. i 2.) i ugovor o jemstvu (član 3.), kojim je prednik tuženih jemčio svojom ličnom imovinom da će beneficije u korist apelanata iz člana 2. biti realizovane. S tim u vezi je istakao da tuženi nisu ugovorne strane prvog ugovora čije se ispunjenje traži u predmetnom postupku, koji ugovor je u ime i za račun “Bobar Grupe” potpisao prednik tuženih, te da stoga, u pogledu zahtjeva zasnovanog na tim ugovorima, tuženi nisu pasivno legitimisani, dok su u odnosu na drugi ugovor (o jemstvu), kojim je za ispunjenje obaveza iz člana 2. ugovora svojom ličnom imovinom jemčio prednik tuženih, tuženi kao njegovi zakonski nasljednici odgovaraju, shodno odredbi člana 163. Zakona o nasljeđivanju, te da su stoga pasivno legitimisani. Nadalje je podržao stanovište drugostepenog suda da ugovori o poslovnoj saradnji, koje je u ime i za račun „Bobar Grupe“ zaključio prednik tuženih, nisu punovažni, shodno odredbi člana 88. stav 3. ZOO, s obzirom da ti ugovori nisu ovjereni pečatom „Bobar Grupe“, niti su apelanti dokazali da je prednik tuženih imao ovlaštenje za zaključenje tih ugovora ili da su apelanti naknadno tražili odobrenje za zaključenje ugovora od gospodara posla „Bobar Grupe“. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da nisu zaključeni ni punovažni ugovori o jemstvu iz člana 997. ZOO. Pri tome je potvrdio stav drugostepenog suda da iz načina na koji su definisane obaveze iz člana 2. ugovora o poslovnoj saradnji proizlazi da te obaveze nisu punovažne, jer se ne može utvrditi da su moguće, dopuštene i određene, odnosno odredive, u smislu odredbe člana 46. ZOO, niti se može utvrditi njihova dospjelost. S tim u vezi je istakao da činjenica da su apelanti izvršili uplatu ugovorenih novčanih sredstava po ugovoru koji je zaključen bez ovlaštenja, ne znači da su predmetni ugovori o poslovnoj saradnji postali punovažni, jer se ništavost ne može konvalidirati s obzirom da ništavost ugovora djeluje ex tunc i ima za posljedicu ukidanje svih pravnih učinaka koje je ugovor proizveo, pa se smatra da nikada nije ni zaključen. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da ni okolnost da su apelanti evidentirani kod Centralnog registra hartija od vrijednosti kao vlasnici određenog broja preferencijalnih kumulativnih akcija Banke ne znači da je time dato prećutno odobrenje za zaključenje ugovora od strane „Bobar Grupe“, nego da taj broj akcija omogućava apelantima da, pod uslovima koji važe i za ostale akcionare, ostvaruje eventualna prava u stečajnom postupku nad imovinom Banke.

IV.Apelacija V.Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je netačan stav Vrhovnog suda da je prednik tuženih morao imati odobrenje „Bobar Grupe“ za zaključivanje predmetnih ugovora o poslovnoj saradnji, jer apelanti nisu zaključili te ugovore sa „Bobar Grupom“, nego sa prednikom tuženih kao fizičkim licem, i u tim ugovorima prednik tuženih je dao garancije svojom ličnom imovinom, a ne imovinom „Bobar Grupe“, te da, stoga, predmetni ugovori nisu trebali biti ovjereni pečatom „Bobar Grupe“, kako to pogrešno smatra Vrhovni sud. Takođe navode da je netačan zaključak Vrhovnog suda da su predmetni ugovori o poslovnoj saradnji sastavljeni iz dva ugovora. Nadalje navode da je prednik tuženih znao da je status apelanata sa Bankom bio definisan sa tri postojeća ugovora o oročenim deviznim depozitima, čije je glavne stavke-depozite i kamate prednik tuženih ubacio kao benefite u član 2. predmetnih ugovora o poslovnoj saradnji i za koje je u članu 3. dao garanciju svojom ličnom imovinom ako ih ne realizuje Banka da će ih on namiriti svojom ličnom imovinom, što je bio uslov apelanata na sastanku sa prednikom tuženih da ne apelanti ne bi podigli svoja tri oročena depozita iz Banke. U konačnici navode da se garancija koju je prednik tuženih dao odnosi na obaveze iz tri ugovora o oročenim deviznim depozitima i jedinstvenog prospekta 18 emisije prioritetnih kumulativnih akcija postupkom javnih ponuda.

VI.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu iznijeli niti jednu činjenicu ili okolnost koja bi bila od značaja za zakonitost osporene odluke. Naveo je da apelanti ponavljaju razloge koje su isticali u toku postupka i daju sopstvenu ocjenu o utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da osporena odluka sadrži jasne i valjane razloge. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

13. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, u kojem obrazloženju se u bitnom izjasnio i o navodima apelanata koje u apelaciji ponavljaju, te da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

14. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje jer su apelanti imali pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.

15. Tuženi su naveli da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke. Naveli su da je predmet spornog ugovora bio sticanje akcija Banke i da je ugovor ispunjen, a zakon ne poznaje mogućnost raskida ugovora koji su ispunjeni, te da je pogrešno rezonovanje apelanata o pravnoj prirodi ugovora. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbije. VII.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

JEMSTVO

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

VIII.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 081088 19 Rev od 19. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je osporena presuda donesena 19. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

IX.Meritum

21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ispunjenje ugovorne obaveze, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud zauzeo stanovište da ugovori o poslovnoj saradnji i regulisanju međusobnih odnosa od 16. decembra 2013. godine ne predstavljaju ugovore o jemstvu, već da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o posredovanju, te je odbio tužbeni zahtjev apelanata smatrajući da je predmetna tužba preuranjena. Okružni i Vrhovni sud su, sa druge strane, zaključili da predmetni ugovori inter alia u sebi sadrže i ugovor o jemstvu, ali su smatrali da su predmetni ugovori o poslovnoj saradnji ništavi, shodno odredbi člana 88. stav 3. ZOO, te da, stoga, nije pravno valjan ni ugovor o jemstvu. Naime, Okružni i Vrhovni sud su zauzeli stanovište da su predmetni ugovori zaključeni od strane neovlaštenog lica jer je prednik tuženih zaključio predmetne ugovore u ime „Bobar grupe“ a apelanti nisu dokazali da je njihov prednik u to vrijeme bio ovlašćeno lice za zaključenje takvog ugovora ili da je ugovor naknadno u cjelini odobren od „Bobar grupe“. Takođe su ocijenili da se za obaveze stipulisane predmetnim ugovorima ne može utvrditi da su moguće, dopuštene i određene odnosno odredive, u smislu odredbe člana 46. ZOO, niti se može utvrditi njihova dospjelost, u kontekstu člana 997. ZOO. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su s tim u vezi dali, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, iz sadržaja obaveza stipulisanih članom 2. predmetnih ugovora proizlazi da se te obaveze odnose na „Bobar grupu“, odnosno da ih je mogla ispuniti „Bobar grupa“ ili članice te grupacije, iz čega proizlazi da je za punovažnost tih obaveza nužno da su predmetni ugovori zaključeni od strane ovlaštenog lica. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da prednik tuženih nije morao imati odobrenje „Bobar Grupe“ za zaključivanje predmetnih ugovora o poslovnoj saradnji jer su ti ugovori zaključeni sa prednikom tuženih lično, a ne sa „Bobar grupom“. Ustavni sud nadalje primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je predmetnim ugovorima o poslovnoj saradnji prednik tuženih u stvari garantovao za ispunjenje obaveza iz tri ugovora o oročenom deviznom depozitu fizičkih lica, koje ugovore su apelanti zaključili sa Bankom, i jedinstvenog prospekta 18 emisije prioritetnih kumulativnih akcija postupkom javnih ponuda, na osnovu kojeg su apelanti kupili akcije Banke, i da, kako obaveze iz tih ugovora nisu ispunjene od strane Banke, imaju pravo da ih potražuju od tuženih, kao nasljednika. Ustavni sud, međutim, ukazuje da navedeno ne proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova, niti iz predmetnih ugovora o poslovnoj saradnji, s obzirom da je članom 3. predmetnih ugovora explicite stipulisano da je prednik tuženih jemčio „da će sve beneficije iz člana 2. ovog ugovora biti realizovane na način kako su definisane ovim ugovorom“. Stoga Ustavni sud te navode apelanata smatra neosnovanim.

28. Sublimirajući navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koji razlozi, suprotno navodima apelanata, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. X.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koji razlozi, suprotno navodima apelanata, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1504/20 (M. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio