Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/21 (R.K.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2105/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-2105/21, rješavajući apelaciju R. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. K.
protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 P 047730 21 Gž od 12. travnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 047730 17 P od 1. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević odvjetnik iz Cazina, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 047730 21 Gž od 12. travnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 047730 17 P od 1. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je apelantov tužben zahtjev da se utvrdi da su tuženici (M.LJ. i M.LJ.) smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dijela predmetnih nekretnina koji je u naravi makadamski put, na način da su postavili ogradu i vršili iskope kanala, čime su onemogućili apelanta u nesmetanom korištenju opisanog zemljišta-puta, te da se naloži tuženicima da odmah uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja posjeda, kao i da se zabrani tuženicima da ubuduće na isti ili na sličan način smetaju apelanta u mirnom i faktičkom posjedu predmetnih nekretnina.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaz utvrdio da su tuženici u travnju 2017. godine postavili ogradu iza dijela njihove nekretnine koju su apelant i A.K. koristili kao put za prilaz kući, te da je apelant od prvotuženika tražio da odgradi dio parcele do parcele apelanta da bi apelant imao prilaz svojoj kući dok ne izmjesti banderu koja mu je smetala za prilaz njegovoj nekretnini. Kantonalni sud je dalje istakao da je apelant aktivno sudjelovao u upravnom postupku prilikom izdavanja tuženicima urbanističke suglasnosti za postavljanje zida u svrhu ograđivanja parcele tuženika, a u kome postupku je doneseno rješenje Službe za urbanizam i zaštitu okoline, Grad Cazin od 11. siječnja 2018. godine (tuženicima kao investitorima utvrđena obaveza pridržavanja položajne skice koju je nadležni organ izdao 28. travnja 2017. godine). U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je apelant protiv rješenja od 11. siječnja 2018. godine podnio priziv, koji je odbijen rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK od 27. veljače 2018. godine. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 327. st. 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda, a stavkom 4. navedenog članka je propisano da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Također je naveo da je stavkom 5. navedenog članka propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda smetanju, pri čemu nemaju utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je tuženicima izdana urbanistička suglasnost i dozvola za izgradnju ograde oko parcele čiji su vlasnici, a da je apelant sudjelovao u upravnom postupku. Kantonalni sud je istakao da su tuženici otpočeli izgradnju zida u skladu sa odobrenjem organa uprave, a koje radove je apelant zabranio smatrajući to smetanjem posjeda prolaza preko parcele tuženika. Imajući sve to u vidu, Kantonalni sud je istakao da se treba primijeniti odredba članka 329. st. 4. ZSP (kojom je propisano da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, na temelju zakona koji to dopušta), jer tuženici nisu smetali apelanta u faktičkom posjedu s obzirom da su za to imali odobrenje organa uprave koje je zasnovano na zakonu. Konačno, Kantonalni sud je istakao da apelant ima prilaz svojoj parceli javnim putem koji je neposredno tj. paralelno uz put koji je koristio preko parcele tuženika tako da prilaz nije niti dalji niti gori od onog preko parcele tuženika.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je su tuženici samovlasno izvršili smetanje posjeda prije donošenja rješenja 11. siječnja 2018. godine, pri čemu je ukazao na činjenicu da je tužba podnesena 11. rujna 2017. godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, istakao da se treba primijeniti odredba članka 329. st. 4. ZSP, pri čemu je za takav svoj zaključak dao jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić