Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2460/21 (Z. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2460/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2460/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zijad Vildić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Vildić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 019269 21 Gži od 16. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Vildić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 019269 21 Gži od 16. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Vildić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović advokat iz Kalesije, podnio je 12. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 019269 21 Gži od 16. aprila 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja po Rješenju o izvršenju Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 019269 20 I od 2. oktobra 2020. godine do odluke Ustavnog suda.
2. Tražilac izvršenja (S.V.) je 15. septembra 2020. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda broj 29 0 P 019269 19 P 2 od 6. marta 2020. godine, protiv apelanta, kao izvršenika, radi predaje u posjed i činidbe, predlažući da se obaveže apelant da tražiocu izvršenja preda u posjed zauzeti dio zemljišta u površini od 34m2 od parcele bliže označene u prijedlogu, koji dio je prikazan u nalazu od 13. oktobra 2014. godine i skici snimanja od 11. oktobra 2014. godine vještaka geometra F.I., te da o svom trošku izvrši rušenje izgrađene betonske ograde-zida, a koja betonska ograda-zid je prikazana u nalazu od 13. oktobra 2014. godine i skici snimanja od 11. oktobra 2014. godine vještaka geometra F.I., a ako to u ostavljenom roku ne učini apelant, to će uraditi tražilac izvršenja o krajnjem trošku apelanta, te je radi namirenja troškova izvršnog postupka predložio da se izvršenje provede na pokretnim stvarima apelanta.
3. Općinski sud je Rješenjem broj 29 0 P 019269 20 I od 2. oktobra 2020. godine odredio predloženo izvršenje, te odredio troškove izvršnog postupka na novčani iznos od 295,00 KM.
4. Općinski sud je rješenjem broj 29 0 P 019269 20 I od 11. februara 2021. godine odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 2. oktobra 2020. godine.
5. U obrazloženju rješenja od 11. februara 2021. godine Općinski sud je naveo da je apelantov prigovor neosnovan. Naime, tražilac izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude tog suda broj 29 0 P 019269 19 P 2 od 6. marta 2020. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 019269 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine, te da je taj sud donio rješenje o izvršenju od 2. oktobra 2020. godine u skladu sa izrekom navedene presude. Dalje je naveo da je iz apelantovog prigovora na rješenje o izvršenju vidljivo da se prigovor podnosi ne iz razloga za prigovor, a koji su taksativno navedeni u članu 47. Zakona o izvršnom postupku, već iz razloga što apelant smatra da je podnošenje revizije na naprijed navedenu odluku Kantonalnog suda osnov za prekid postupka, odnosno da se sa izvršnim postupkom treba zastati do odlučivanja o mjeri osiguranja. S obzirom da apelant u prigovoru nije naveo nijedan od razloga za prigovor, odnosno kako se razlozi na kojima se zasniva prigovor ne mogu podvesti pod odredbu člana 47. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 11. februara 2021. godine, Kantonalni sud je donio osporeno rješenje od 16. aprila 2021. godine, kojim je odbio predmetnu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u navodima žalbe nema osnovanosti za pobijanje rješenja od 11. februara 2021. godine. Naime, apelant je u žalbi iznio sasvim nove činjenice u odnosu na činjenice na kojima je prigovor protiv rješenja o izvršenju zasnovan. Pri tome je ukazao da se prema članu 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa članom 207. Zakona o parničnom postupku u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti u ranijem postupku. Međutim, nezavisno od ove nedozvoljenosti isticanja novih činjenica i predlaganja novih dokaza, Kantonalni sud je naveo da činjenice na kojima je apelantova žalba zasnovana nemaju uticaja da bi žalba bila uvažena, jer nikakvi razlozi, osim razloga propisanih članom 47. Zakona o izvršnom postupku nemaju osnova za sprečavanje izvršenja zasnovanog na presudi kao izvršnoj ispravi. S tim u vezi je naveo da u navodima apelantove žalbe nema nijednog od tih razloga iz člana
47. Zakona o izvršnom postupku.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su Općinski sud i Kantonalni sud omogućili izvršenje po izvršnoj ispravi koja nije usklađena sa Nalazom i mišljenjem vještaka geometra od 13. aprila 2014. godine, te ističe da je u konkretnom slučaju izvršna isprava nepodobna za izvršenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne odluke suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić