Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-301/20 (Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-301/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 301/20, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina , podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. novembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 010445 18 Pž od 18. januara 2019.

godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 010445 16 Ps od 12. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika pravobranioca u Foči, podnijela je 23. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. novembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 010445 18 Pž od 18. januara 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 010445 16 Ps od 12. aprila 2018. godine.

2. Apelantkinja je u apelaciji zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se tuženoj „Fabrici za proizvodnju žice“ AD Novo Goražde – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zabranila dioba stečajne mase proistekle prodajom spornih nepokretnosti do okončanja postupka po apelaciji, ili stečajnom upravniku tužene naložilo da do okončanja postupka po apelaciji obavezno rezerviše potrebni novčani iznos za apelantkinjino namirenje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 301/20 od 19. februara 2020. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene zatraženo je u periodu od 2. do 16. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 12. do 20. aprila 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 010445 16 Ps od 12. aprila 2018. godine, donesenoj po tužbi apelantkinje kao stečajnog povjerioca protiv tužene kao stečajnog dužnika radi utvrđivanja potraživanja, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je osnovano njeno potraživanje kao stečajnog povjerioca prema tuženoj u ukupnom iznosu od 11.791.377,91 KM na ime glavnog duga, kamata i troškova postupka, te da se naloži tuženoj da to potraživanje svrsta u potraživanje razlučnog povjerioca.

8. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni privredni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju presude utvrđeno da je nad tuženom 25. aprila 2016. godine otvoren stečajni postupak. U tom postupku apelantkinja je prijavila potraživanje u iznosu koji je predmet ovog spora i koje je osporeno na izvještajnom ročištu od stečajnog upravnika. Navedeno potraživanje odnosi se na poreski dug preduzeća „Man Co“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: dužnik) prema apelantkinji. Uvidom u izjavu o zasnivanju založnog prava od 6. maja 2004. godine utvrđeno je da je tužena dala izjavu kojom je pristala na zasnivanje založnog prava u apelantkinjinu korist na svim nepokretnostima, objektima i zgradama koje su upisane u posjedovni list detaljnije naveden u obrazloženju presude. Osnovni sud u Sokocu je Rješenjem broj IP-330/04 od 8. juna 2004. godine naložio uknjižbu založnog prava. S obzirom na to, Okružni privredni sud je naveo da je u apelantkinjinu korist konstituisano založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja u iznosu od 6.410.781,00 KM, koji apelantkinji duguje dužnik po osnovu ugovora o reprogramiranju duga. Dakle, apelantkinja je imala izvršnu ispravu na osnovu koje je, prije pokretanja stečajnog postupka protiv tužene, pokrenula izvršni postupak pred Osnovnim sudom u Višegradu radi naplate svojih potraživanja iz založene nepokretnosti, te je Osnovni sud u Višegradu rješenjem od 31. marta 2005. godine odredio predloženo izvršenje. Međutim, taj izvršni postupak je na osnovu prigovora trećeg lica obustavljen pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Višegradu od 4. februara 2016. godine kojim su ukinute sve sprovedene izvršne radnje iz razloga što apelantkinja nije postupila prema nalogu suda.

9. Okružni privredni sud je dalje naveo da je u cijelosti osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog. Naime, apelantkinja pasivnu legitimaciju tuženog zasniva na odredbi člana 92 Zakona o stečaju Republike Srpske kojom je u stavu (1) propisano da povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. od 186 do 195 ovog zakona, dok je stavom (2) tog člana propisano ko se može smatrati razlučnim povjeriocem. Imajući u vidu navedene činjenice predmeta, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantkinja imala mogućnost da ponovo pokrene izvršni postupak prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, što nije učinila. Obustavom izvršnog postupka apelantkinja ne može tražiti od tužene naplatu potraživanja u cjelokupnom iznosu jer tužena nije glavni dužnik već samo hipotekarni dužnik. Takođe, kada bi i postojala odgovornost tužene, ona bi mogla odgovarati samo do visine založenih nepokretnosti, a koje apelantkinja nije ni procijenila. S obzirom na to, tužena ne može odgovarati za obaveze dužnika iz razloga što ona nije bila poreski obveznik, te se na nju ne mogu ni primijeniti odredbe Zakona o poreskoj upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPU). Takođe, apelantkinja nije postala vlasnik spornih nepokretnosti tužene da bi mogla zahtijevati da se one izluče iz stečajne mase ili da se utvrdi novčana obaveza tužene. Imajući to u vidu, Okružni privredni sud je zaključio da tužena u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisana.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010445 18 Pž od 18. januara 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda

11. Viši privredni sud je naveo da kod činjenice da tužena nije poreski obveznik, već da je to dužnik, uslijed toga nema njene pasivne legitimacije, kako to navodi prvostepeni sud. Apelantkinja u stečajnom postupku koji se vodi nad imovinom tužene u skladu sa odredbom člana 42 Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) ima položaj razlučnog povjerioca. Dakle, apelantkinja nije stečajni povjerilac, već je razlučni povjerilac koji ima pravo naplate iz stečajne mase – nepokretnosti dužnika, do visine osiguranog potraživanja. Međutim, apelantkinja kao razlučni povjerilac traži naplatu iz nepokretnosti tuženog u visini od 11.791.377,91 KM, ali taj zahtjev u skladu sa teretom dokazivanja nije dokazala. Naime, tužena je svojim nepokretnostima osigurala potraživanje dužnika prema tužiocu do visine od 6.410.781,00 KM, i to 2004. godine, tačnije rješenjem suda od 8. juna 2004. godine, ali apelantkinja nije dokazala na što se odnosi iznos čija naplata se traži iz nepokretnosti stečajnog dužnika, da li je to iznos za koji je dato osiguranje ili ne, tj. da li je u tom iznosu obuhvaćen i iznos koji je osiguran nepokretnostima i u kojoj visini, pa je slijedom toga njen zahtjev neosnovan.

12. U vezi s prigovorom zastare, Viši privredni sud je naveo da se u apelantkinjinoj žalbi pravilno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, međutim, ta pogrešna primjena prava nije bila od uticaja na pravilnost prvostepene odluke. Naime, tužena nije poreski obveznik u konkretnom slučaju, pa kod prigovora zastarjelosti potraživanja nisu mjerodavni Zakon o poreskom postupku, kao ni raniji Zakon o poreskoj upravi, kako je to pogrešno u razrješenju tog prigovora utvrdio prvostepeni sud. U konkretnom slučaju, apelantkinja svoje potraživanje kao razlučni povjerilac zasniva na odluci suda, odnosno rješenju o zasnivanju založnog prava, pa potraživanje naplate u skladu s tom odlukom zastarijeva prema odredbi člana 379 ZOO-a, odnosno u roku od 10 godina. S obzirom na to da je izvršni postupak pokrenut 2005. godine, a okončan 14. februara 2016. godine, time je došlo do prekida zastare potraživanja u smislu čl. 388 i 392 ZOO-a, pa nije protekao desetogodišnji rok zastarjelosti iz te odredbe.

13. Presudom Vrhovnog suda 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. novembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da prema odredbi člana 42 Zakona o stečajnom postupku koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenja Osnovnog suda u Sokocu od 8. juna 2004. godine o uknjižbi založnog prava u apelantkinjinu korist, povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa čl. od 107 do 112 ZSP-a. Pretpostavke postojanja razlučnog prava u smislu odredbe člana 42 ZSP-a i člana 63 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) jesu da povjerilac ima novčano potraživanje prema stečajnom dužniku, da je potraživanje osigurano založnim pravom, da je založno pravo valjano stečeno na osnovu pravnog posla, sudske odluke ili zakona i da je založno pravo stečeno na stvari ili pravu koji ulaze u stečajnu masu. Članom 64 ZOSPO-a propisano je da se na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da na nepokretnostima tužene upisanim u posjedovnom listu u odnosu na koje je doneseno rješenje Osnovnog suda u Sokocu od 8. juna 2004. godine o uknjižbi založnog prava u apelantkinjinu korist nije upisano založno pravo na način propisan članom 64 ZOSPO-a jer te nepokretnosti nisu bile upisane u zemljišnu knjigu, što proizlazi iz utvrđenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 16. aprila 2013. godine.

15. Takođe, Vrhovni sud je naveo da založno pravo u konkretnom slučaju u apelantkinjinu korist nije upisano ni u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje propisuju ovrhu na nepokretnostima kada nisu upisane u zemljišne knjige. Prema odredbi člana 113 stav 4 ZIP-a, nakon što je rješenje o izvršenju doneseno, postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišnim knjigama nastaviće se nakon što se nepokretnost koja je predmet izvršenja upiše u zemljišne knjige, a u stavu 5 je propisana obaveza tražioca izvršenja da zahtijeva taj upis u propisanom roku, te su predviđene posljedice tog nepostupanja. U tom slučaju, sud će na zahtjev i o trošku tražioca izvršenja, što je u konkretnom slučaju bio tužilac, objaviti rješenja o izvršenju u „Službenom glasniku RS“ i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske (član 72 stav 4 ZIP-a) a zabilježba izvršenja, po njenom upisu u zemljišne knjige, imaće djelovanje od trenutka kada je rješenje o izvršenju prvi put objavljeno u novinama (član 72 stav 5 ZIP-a). Naime, Osnovni sud u Višegradu je u izvršnom postupku obavio popis zapljene nepokretnosti za koje je predloženo izvršenje, nakon čega je obavezao apelantkinju da uplati troškove objave oglasa o obavljenom popisu zapljene spornih nepokretnosti u „Službenom glasniku RS“ uz upozorenje na posljedice nepostupanja, pa kako ni nakon produženja tog roka apelantkinja nije postupila prema zaključku suda, bez koje radnje se izvršenje na nepokretnosti nije moglo sprovesti u skladu sa članom 113 ZIP-a, rješenjem tog suda od 4. februara 2016. godine izvršni postupak na predmetnim nepokretnostima je obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje.

16. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da, iako je rješenjem Osnovnog suda u Sokocu od 8. juna 2004. godine bila određena uknjižba založnog prava, to pravo nije upisano u zemljišnu knjigu ni u drugu intabulacionu ispravu (član 64 ZOSPO-a), niti je izvršen popis predmetnih nepokretnosti u smislu člana 113 ZOP-a u vezi sa članom 72 ZIP-a zbog propusta – nepostupanja apelantkinje kao tražitelja izvršenja prema nalogu izvršnog suda, što je navedeno u rješenju od 4. februara 2016. godine o obustavi izvršenja. Stoga, suprotno shvatanju nižestepenih sudova da je zasnovano založno pravo upisom u posjedovni list, Vrhovni sud zaključuje da to pravo nije zasnovano na predmetnim nepokretnostima, te apelantkinji ne pripada pravo razlučnog namirenja nad tim nepokretnostima u smislu odredbe člana 42, 107-114 ZSP-a. Takođe, imajući u vidu da prema odredbi člana 4 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti koji se primjenjivao u vrijeme upisa založnog prava katastar nepokretnosti predstavlja evidenciju podataka o nepokretnostima i komunalnim uređajima, upis založnog prava u apelantkinjinu korist u toj evidenciji na spornim nepokretnostima nije uknjižba, a niti zabilježba u zemljišnu, ni drugu intabulacionu knjigu, koje imaju u vidu naprijed navedena zakonske odredbe.

17. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tuženi, u odnosu na potraživanje koje je ovdje predmet spora, nema svojstva poreskog obveznika, već da je glavni dužnik poreski obveznik. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 5 ZPU-a čiji je sadržaj citirao, tuženi ni po tom osnovu nije u obavezi da plati sporno potraživanje tužiocu jer za to nema osnova u materijalnom pravu. U tom pogledu, bez značaja su navodi revizije koji se tiču zastarjelosti potraživanja poreskih obveznika, kao i u pogledu pravnog značaja rješenja Poreske uprave za plaćanje utvrđene obaveze dužnika koja se nalaze u spisima ovog predmeta. Dalje, Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu da se predmetno potraživanje u odnosu na tuženu traži po osnovu apelantkinjinog založnog prava na nepokretnostima tužene, te okolnost da tužena, kako je već rečeno, nema svojstvo poreskog obveznika iz osnova materijalnopravnog odnosa iz kojeg je proisteklo sporno potraživanje, bez značaja su za pravilnost pobijane presude navodi revizije da su sudovi propustili da cijene da su apelantkinjina rješenja koja glase na dužnika kao poreskog obveznika bila osnov za zaključenje sporazuma pred sudom radi osiguranja kredita uknjižbom založnog prava na spornim nepokretnostima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelantkinja tvrdi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelantkinja smatra da su redovni sudovi neosnovano usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer apelantkinjino pravo na namirenje proizlazi iz založne izjave, sporazuma o osiguranju kredita, te rješenja Osnovnog suda u Sokocu. Takođe, apelantkinja smatra da nemaju uporište u činjenicama predmeta zaključci suda da obustavom izvršnog postupka ne može tražiti od tužene naplatu potraživanja u stečajnom postupku s obzirom na to da je tužena svojom imovinom garantovala za cjelokupnu obavezu glavnog dužnika koji je imao prema apelantkinji. Apelantkinja dalje smatra da je nepravilan i zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije zasnovala založno pravo i da joj ne pripada pravo razlučnog namirenja jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 95/11) riječ zemljišna knjiga zamijenjena sa riječima javna evidencija, pa kako opština u kojoj se nalaze sporne nepokretnosti nije posjedovala zemljišnu knjigu kao javnu evidenciju, već je jedina javna evidencija bila katastar zemljišta, to se saglasno citiranoj odredbi Zakona o stvarnim pravima upis založnog prava hipoteke u posjedovni list treba smatrati kao da je izvršen upis u zemljišnu knjigu. S obzirom na to, apelantkinja smatra da bi ostankom osporenih odluka došlo do nesigurnosti za povjerioce, posebno u situaciji gdje je povjerilac država u pogledu primjene instituta ustupanja potraživanja, kao i hipotekama upisanim u katastar nepokretnosti u svim opštinama u kojima nije postojala zemljišna knjiga.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da apelantkinjini navodi kojima osporava presudu tog suda nemaju osnov u utvrđenom činjeničnom stanju niti na primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da se apelantkinja bavi analizom izvedenih dokaza, daje sopstvenu ocjenu provedenih dokaza i interpretira razloge date u nižestepenim odlukama i na svoj način razloge date u odluci tog suda, pri čemu ne ukazuje na konkretne povrede ljudskih prava zbog kojih je podnijela apelaciju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da ne stoje navodi da je zasnovala založno pravo upisom u posjedovni list jer se to pravo konstituiše upisom u zemljišne knjige, a ne u katastar nepokretnosti. Kod takvog stanja stvari, da tužena u odnosu na sporno potraživanje nema svojstvo ni poreskog obveznika, tužena ni po tom osnovu nije obavezna da plati sporno potraživanje apelantkinji jer za to nema osnov u materijalnom pravu. Prema tome, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Viši privredni sud je naveo da su razlozi drugostepene presude dati u obrazloženju, te da taj sud u cijelosti kod njih ostaje, te smatra da, suprotno apelantkinjinim navodima, u toj presudi nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva.

22. Okružni privredni sud je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani, što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda.

23. Tužena je navela da su svi postupci provedeni u skladu sa važećim propisima, te da je sud potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

25. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Razlučni povjerioci Član 42.

(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona.

(2) Razlučni povjerioci su:

1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, 2. povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo, 3. povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo, 4. povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.

26. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 63. st. (1) i (4) Radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti.

Založena nepokretnost u celini obezbeđuje potraživanje poverioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podelu nepokretnosti (nedeljivost hipoteke).

Član 64.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.

27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 43/17 – OUSBiH, 90/17 – OUSBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Zabilježba izvršenja Član 72. st (1), (2), (4), (5) (1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(4) U slučaju predviđenim stavom 4. člana 113. ovog zakona, sud će po zahtjevu i na trošak tražioca izvršenja, objaviti rješenje o izvršenju u službenom glasilu Republike Srpske i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske.

(5) U slučaju objave rješenja o izvršenju u skladu sa stavom 4. ovog člana, zabilježba izvršenja, po njenom upisu u zemljišne knjige, ima dejstvo od momenta kada je rješenje o izvršenju prvi put objavljeno u novinama.

Primjena odredaba glave X ovog zakona u slučaju kada nepokretnost nije upisana u zemljišne knjige Član 113.

(1) Postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama glave X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(2) U slučaju nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, tražilac izvršenja će uz prijedlog za izvršenje podnijeti dokaze da je izvršenik njen vlasnik ili će od suda zatražiti dostavljanje dokaza u skladu sa članom 37. ovog zakona. Tražilac izvršenja je dužan označiti nepokretnost prema podacima iz katastra, a ako takvih podataka u katastru nema, dužan je naznačiti mjesto na kojemu se nepokretnost nalazi, njezin naziv, granice i površinu.

(3) Nakon donošenja rješenja o izvršenju, sud će zastati sa izvršenjem do okončanja postupaka predviđenih u stavu 4., odnosno stavu 8. ovog člana.

(4) Nakon što je rješenje o izvršenju doneseno, postupak izvršenja na nepokretnostima na području gdje zemljišne knjige nisu uspostavljene ili su uništene, odnosno nestale, nastaviće se nakon što se nepokretnost koja je predmet izvršenja upiše u zemljišne knjige u skladu sa glavom VIII Zakona o zemljišnim knjigama, ukoliko takav upis nije u suprotnosti sa zakonom.

(5) Tražilac izvršenja je obavezan da zahtijeva upis u zemljišne knjige u skladu sa stavom 4. ovog člana u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja o izvršenju, te da o tome, u roku koji mu bude određen, izvijesti izvršni sud. Ako tražilac izvršenja ne podnese zahtjev za upis u zemljišne knjige u predviđenom roku ili u datom mu roku o tome ne izvijesti izvršni sud, postupak izvršenja će se obustaviti.

(6) Ako bi upis u zemljišne knjige bio u suprotnosti sa zakonom, sud će obaviti popis zapljene nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje, i na ročište za popis zapljene pozvati tražioca izvršenja, izvršenika i lica s čijim nepokretnostima graniči ta nepokretnost.

(7) Zapisnik o popisu zapljene objavljuje se na sudskoj ploči.

(8) O obavljenom popisu zapljene sud će u “Službenom glasniku Republike Srpske” i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske objaviti oglas u kojem će navesti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, ime i adrese stranaka, podatke o nepokretnosti na kojoj se izvršenje sprovodi, te obavijesti o tome gdje je i kad održano ročište na kojemu je nepokretnost popisana i kad je zapisnik o popisu zapljene istaknut na sudskoj ploči. Tim će oglasom sud pozvati sva zainteresovana lica da pismeno ili usmeno obavijeste sud o razlozima zbog kojih se izvršenje ne može sprovesti na toj nepokretnosti.

28. Zakon o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/03, 46/04 i 67/05). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Katastar nepokretnosti i komunalnih uređaja, u smislu ovog zakona, je evidencija podataka o nepokretnostima i komunalnim uređajima i ima karakter javne knjige.

U katastru nepokretnosti i komunalnih uređaja upisuju se podaci o nepokretnostima i komunalnim uređajima utvrđeni u skladu sa zakonom.

29. Zakon o Poreskoj upravi RS („Službeni glasnik RS“ br. 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09) u relevantnom dijelu glasi:

Definicije Porez Član 5.

Porez u smislu ovog zakona je svako plaćanje budžetu Republike Srpske, grada, opštine i fondova koje se mora izvršiti po poreskim zakonima, zakonima o doprinosima i zakonima o taksama, kao i po drugim zakonima kojima su propisane naknade (u daljem tekstu: poreskim zakonima), a koje je prinudno, nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu (u daljem tekstu: porez).

Poreski obveznik Član 5.

Poreski obveznik (u daljem tekstu: obveznik) u smislu ovog zakona je lice koje je, u skladu sa poreskim zakonima, obavezno platiti porez ili kamatu. Pojam poreskog obveznika uključuje i poreskog posrednika i svako drugo lice koje je po poreskim zakonima obavezno platiti porez, kaznu ili kamatu.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelantkinja apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 010445 19 Rev od 13. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantkinjinom zakonskom zastupniku dostavljena 17. decembra 2019. godine, a da je apelantkinja podnijela apelaciju 23. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. S obzirom na to da je apelantkinja nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28). Stoga će Ustavni sud ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. a)Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja potraživanja apelantkinje kao stečajnog povjerioca, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

38. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje prvenstveno se zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo.

39. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o povredi ustavnih prava odnosno prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, proizlazi da je taj sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega nije prihvatio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, pri čemu je za isti zaključak dao drugačije razloge koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog čini proizvoljnom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazlažući neosnovanost apelantkinjine revizije jasno ukazao na sadržaj odredaba čl. 72 i 113 ZIP-a i čl. 63 i 64 ZOSPO-a iz kojih proizlaze uslovi pod kojima bi se moglo utvrditi da apelantkinji u smislu člana 42 ZSP-a pripada razlučno pravo na spornim nepokretnostima kao založnom povjeriocu. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je tumačenje navedenih propisa od Vrhovnog suda bilo proizvoljno s obzirom na to da iz sadržaja tih odredaba koje su jasne i nedvosmislene proizlazi da je apelantkinjino založno pravo trebalo biti upisano u zemljišnoj knjizi da bi apelantkinja prema tom osnovu mogla tražiti razlučno pravo u stečajnom postupku. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost navedenih zaključaka ne ukazuju apelantkinjine tvrdnje da bi se upis prava hipoteke u posjedovni list (o čemu se evidencija vodila u katastru nepokretnosti), mogao smatrati kao upis izvršen u zemljišnoj knjizi, naročito kod činjenice da je Vrhovni sud jasno ukazao na odredbu člana 5 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti, te naveo da se upis založnog prava u apelantkinjinu korist u toj evidenciji na spornim nepokretnostima nije mogao smatrati uknjižbom ili zabilježbom u zemljišnu ili drugu intabulacionu knjigu. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene konačne odluke, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje koje ja taj sud naveo, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Pravo na imovinu

43. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnoj odluci, u postupku u kojem je apelantkinja tražila da joj se u stečajnom postupku prizna svojstvo razlučnog povjerioca, za svoju odluku dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koje je apelantkinja neosnovano ukazivala.

45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantkinjinog prava u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-301/20 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio