Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-507/20 (M.S.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zakup
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-507/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-507/20, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 086861 18 Gž od 3.
decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 086861 18 Gž od 3. decembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 086861 17 P od 20. marta 2018.godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca “Kiosci Aleksa“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se obavežu apelant i J.S. (u daljnjem tekstu: II tužena) da tužiocu zbog sticanja bez osnova, solidarno isplate određeni novčani iznos na ime neosnovano primljenih zakupnina za poslovni prostor (bliže opisan u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u periodu od 1. juna 2013. godine pa do 1. jula 2015. godine, te je obavezan tužilac da apelantu i II tuženoj naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nesporno među strankama da su tužilac kao zakupac i apelant kao zakupodavac bili u obligacionom odnosu koji proizlazi iz Ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora od 1. januara 2009. godine, po kome je zakupni odnos nastavljen i u vrijeme za koje se traži povrat zakupnine. U vez i s tim je istakao, da kada se ima na umu i nesporna izjava samog tužioca da on nikada nije raskinuo ugovor o zakupu sa apelantom, kao i da je tužilac u periodu za koji traži zakupninu (a i danas) držao u zakupu predmetni poslovni prostor, onda nije jasno kako potraživanje može biti bez pravnog osnova ili neosnovano bogaćenje. Dakle, izloženi dokazi i nesporne činjenice ukazuju da je postojao pravni osnov za isplatu zakupnine, tj. da je isplata izvršena po osnovu ugovora o zakupu, da osnov nikad nije otpao, što znači da potraživanje tužioca zbog nepostojanja pravnog osnova, odnosno neosnovanog bogaćenja nije osnovano.
4. Osnovni sud je zatim ukazao, da je tužilac u svom iskazu naveo da je bio opomenut od „Komunalac“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: Komunalac) sredinom 2014. godine da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo i da će mu tražiti zakupninu za 2014. godinu, a da mu je apelant tada obećavao da ne treba ništa da se brine i da se krajem 2014. godine i pismeno obavezao da će mu izmiriti dug ili štetu, ukoliko do problema dođe, pa da je on nastavio da koristi poslovni prostor i nastavio da plaća kiriju apelantu (do 1. jula 2015. godine). Nadalje je ukazao, da je tužilac u svom iskazu naveo i da mu je poznato da je Komunalac protiv apelanta podnio tužbu i da je postupak pokrenut još 2013. godine, te da je donesena odluka u korist Komunalca u 2014. godini da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, s tim što ta sudska odluka nije postala pravosnažna, te mu je apelant i tada govorio da se sačeka ishod postupka pred Vrhovnim sudom. Zatim je ukazao, da je tužilac naveo da je protiv njega Komunalac podnio tužbu tražeći zakupninu za određeni period, pa je potpisao sporazum sa Komunalcem da izvrši isplatu tog dugovanja, a 4. decembra 2015. godine je zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa Komunalcem. Osnovni sud je istakao, da je navode tužioca potvrdio i sam apelant, ne sporeći činjenicu da su on i Komunalac još od 1998. godine u sporu (prvo vođen upravni spor, a kasnije i parnični spor po tužbi Komunalca iz 2001. godine, koji se nalazi u postupku po reviziji pred Vrhovnim sudom). Apelant je u svom iskazu naveo da je obavijestio tužioca da on ima spor sa Komunalcem, i da ukoliko hoće da koristi predmetni poslovni prostor, onda mora da mu plaća zakupninu, a ukoliko neće, može da izađe i napusti taj prostor.
5. Osnovni sud je naveo da tužilac iako zasniva svoj tužbeni zahtjev na neosnovanom bogaćenju (jer je vršio plaćanje zakupnine apelantu a trebao Komunalcu), u jednom momentu je istakao da je bio prinuđen da naknadi štetu Komunalcu, te se pozvao na izjavu kojom se apelant obavezao da tužiocu naknadi štetu koju bi tužilac pretrpio zbog spora sa Komunalcem. Nadalje je naveo, da nije sporno da je Komunalac protiv tužioca podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Bijeljini, radi predaje u posjed nekretnine, te da je, pored predaje u posjed poslovnog prostora, tražio od tužioca i određeni novčani iznos na ime izgubljene dobiti zbog korištenja poslovnog prostora u određenom periodu (a koji spor je okončan sudskim poravnanjem, prema kome su tužilac obavezao da iz osnova naknade štete Komunalcu isplati određeni novčani iznos).
6. Osnovni sud je ukazao da kada se sagledaju izložene gotovo sve nesporne činjenice da se dolazi do zaključka da je spor između tužioca i apelanta nastao jer je tužilac preuzeo ulogu suda i stavio se na stranu Komunalca, kada je u pitanju ko je vlasnik i ko ima pravo posjeda na predmetnom poslovnom prostoru, te je tužilac „presudio“ i „izvršio“ prije suda. U vazi s tim je naglasio, da su tužilac i apelant bili u obligaciono-pravnom odnosu, da se isplata koju je izvršio tužilac apelantu zasniva na ugovoru o zakupu, koji je bio zaključen i u sporno vrijeme. Naime, za tužioca je potpuno irelevantno ko je vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora, jer to su potpuno druga pitanja koja imaju stvarno-pravni karakter i tiču se apelanta i Komunalca koji su u sporu i koji svoje pitanje posjeda i vlasništva rješavaju putem suda (u slučaju da Komunalac uspije sa svojim tužbenim zahtjevom on ima pravo da traži nakandu štete u vidu izgubljene zakupnine od apelanta a ne od tužioca). Dakle, tužilac je imao dvije mogućnosti, a to je da raskine ugovor sa apelantom i napusti poslovni prostor ili da se drži ugovora o zakupu sa apelantom. Međutim, tužilac je prestao da plaća zakupninu po ugovoru koji nije raskinuo, te je zaključio ugovor o zakupu sa trećim licem tj. tužilac je na indirektan način priznao posjed Komunalcu, koji nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, jer je nesporno utvrđeno da je apelant svih ovih godina držao u posjedu predmetni poslovni prostor, od koga je tužilac posjed i dobio, pri čemu sud ne ulazi uopšte u pravo na posjed, te je to pitanje koje je predmet drugog spora.
7. Osnovni sud je istakao da iz sadržaja Izjave apelanta od 29. oktobra 2014. godine (koju je dostavio tužilac, a koju priznaje sam apelant da je potpisao), proizlazi da se apelant obavezao da će cjelokupne eventualne troškove koji se stvore u predmetu po tužbi Komunalca protiv tužioca, naknaditi u cijelosti, navodeći da on insistira da tužilac ima pravo da koristi predmetni poslovni prostor. U vezi s time je istakao, da je apelantova obaveza naknade štete mogla nastati samo u slučaju da je tužilac po tužbi Komunalca izgubio spor na način da je o tome odlučio sud pravosnažnom sudskom odlukom, pa se stoga ne može prihvatiti tumačenje tužioca da je apelant obavezan naknaditi štetu koju je tužilac prihvatio sudskim poravnanjem. U vezi s tim je istakao, da sudsko poravnanje nastaje kao rezultat sporazuma između stranaka, što ne znači da bi takva odluka suda i bila, pa navedena izjava ni u kom slučaju ne može biti osnov za isplatu tražene štete koja je postavljena tužbenim zahtjevom. Zatim je istakao da osim toga tužilac i nije tražio naknadu štete već naknadu po osnovu neosnovanog bogaćenja što su dva različita pravna instituta. Dakle, kada nema neosnovanog bogaćenja u smislu član 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na koje se tužilac pozivao, niti su se stekli uslovi za naknadu štete ili drugi osnov potraživanja, tužbeni zahtjev tužioca je u cijelosti odbijen kao neosnovan.
8. Presudom Okružnog suda broj 80 0P 086861 18 Gž od 3. decembra 2019. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, pa je djelimično preinačena prvostepena presuda, tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos zbog sticanja bez osnova na ime neosnovano primljene zakupnine za predmetni poslovni prostor za period od 8. februara 2014. godine do 1. jula 2015. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Istom presudom žalba je odbijena u preostalom dijelu i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da tužilac traži predmetnom tužbom vraćanje zakupnina isplaćenih apelantu, zbog sticanja bez osnova. U vezi s tim je ukazao šta je propisano odredbama člana 210. ZOO, te je istakao da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Zatim je istakao, da je prvostepeni sud najprije pogrešno zaključio da ugovor o zakupu od 1. januara 2009. godine nije raskinut i da su sva plaćanja zakupnine od strane tužitelja bila po osnovu tog ugovora pa da nema neosnovanog bogaćenja. Naime, odnos između tužitelja i apelanta je ugovor o zakupu, koji je regulisan odredbama čl. 567. do 599. ZOO. Zatim je ukazao da član 580. stav 2. ZOO (koji se tiče odgovornosti zakupodavca za pravne nedostatke) propisuje da ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu štetu.
10. Okružni sud je ukazao, da je u konkretnom slučaju Komunalac, kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, podnio tužbu za predaju u posjed protiv tužioca 24. maja 2013. godine. Zatim je ukazao da se takvim zahtjevom potpuno isključuje pravo zakupoprimca na posjed - upotrebu poslovnog prostora po osnovu zaključenog ugovora o zakupu sa nevlasnikom. Naime, Komunalac je u to vrijeme (i danas) nesporno vlasnik predmetnog poslovnog prostora, on je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a zahtjev apelanta za utvrđenje vlasničkih prava na predmetnom poslovnom prostoru i upis tih prava je već tada pravosnažno odbijen presudom Okružnog suda broj Gž-96/02 od 29. maja 2009. godine (odbijena mu je i revizija presudom Vrhovnog suda RS od 16. marta 2011. godine). Okružni sud je naglasio da su sve ove činjenice postojale u vrijeme podnošenja tužbe za predaju u posjed i bile su poznate svim učesnicima u postupku (tužba za predaju u posjed je čak ranije podnesena i protiv apelanta u drugom predmetu, koji je pravosnažno okončan 21. februara 2017. godine, tako što je apelant obavezan na predaju predmetnog poslovnog prostora). U takvoj situaciji, prema stanju spisa, predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora je po sili zakona raskinut danom dostavljanja tužbe na odgovor tužiocu, tj. 8. februara 2014. godine, te od tada predmetni ugovor o zakupu više nije proizvodio dejstvo. Shodno tome, sve kasnije nesporno isplaćene zakupnine apelantu su isplaćene bez postojećeg valjanog pravnog osnova, pa one predstavljaju imovinu koja je bez pravnog osnova prešla u imovinu apelanta, stoga ih je dužan vratiti tužiocu u skladu sa članom 210. ZOO.
11. Okružni sud je istakao da je neosnovano i irelevantno za odluku mišljenje prvostepenog suda vezano za zaključivanje poravnanja i preuzimanje uloge suda od strane tužitelja. Naime, bitne činjenice su bile pitanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru (nesporno), te osnovanost zahtjeva Komunalca kao vlasnika na predaju posjeda predmetnog poslovnog prostora i njegov uticaj na prestanak ugovora o zakupu od 1. januara 2009. godine zbog pravnih nedostataka ugovora.
12. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant je istakao, između ostalog, da je u konkretnoj pravnoj stvari tužilac za postojanje svih spornih okolnosti u pogledu predmetnog poslovnog prostora saznao mnogo prije 2013. godine, kako od strane Komunalca, tako i putem spora koji se vodio između tužioca i Komunalca. Naime, ovu činjenicu je sam tužilac potvrdio na ročištu za glavnu raspravu, kao i apelant, koji je istakao da je tužiocu još prije spornog perioda za koji se potražuje zakupnina, predočio sve okolnosti koje su sporne u vezi sa predmetnim poslovnim prostorom, da postoji spor sa Komunalcem koji traje godinama, te da se navedeni prostor ne vodi na apelantu ali da je postupak utvrđivanja vlasništva u toku. Apelant je tužioca tim povodom i upozorio da mu nije dužan plaćati zakupninu. Apelant je istakao da je tužilac bio nesavjestan u konkretnom spornom odnosu, a što govori i činjenica da i pored saznanja za spor oko predmetnog poslovnog prostora, tužilac nikada nije izvršio uvid u zemljišne knjige kako bi provjerio ko je stvarni vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Naime, članom 211. ZOO je predviđeno da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje datog, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, apelant smatra da je evidentno da tužilac nema osnova da potražuje plaćene zakupnine.
Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Odgovornost zakupodavca za pravne nedostatke Član 580. stav (2) (2) Ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu štetu.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te se u vezi s tim pozvao na odredbe čl. 210. i 580. stav 2. ZOO. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić