Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/20 (S.F.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vanbračna zajednica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1035/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine u predmetu broj AP-1035/20, rješavajući apelaciju S. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. F. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 265558 18 Rev od 6. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 265558 13 Gž od 19. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 265558 12 P od 9.

maja 2013 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. F. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 265558 18 Rev od 6. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 265558 13 Gž od 19. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 265558 12 P od 9. maja 2013 godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 265558 12 P od 9. maja 2013. godine u cijelosti je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu Javno preduzeće Ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Kanton Sarajevo-Ministarstvo saobraćaja (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj solidarno isplate novčane iznose, preciznije navedene u izreci presude, na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika - vanbračnog supruga V. K. i na ime naknade materijalne štete (troškovi sahrane, podizanje spomenika i drugi mjesni običaji), sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj nadoknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (određena materijalna dokumentacija, saslušana apelantkinja u svojstvu parnične stranke, saslušani svjedoci A. A., F. T., A. D. i A. H.). Zatim, da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je V. K. poginuo u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 1. septembra 2009. godine. Međutim, da u konkretnom predmetu jeste sporno da li je apelantkinja bila u vanbračnoj zajednici sa V. K., odnosno njegov vanbračni drug i da li je postojala trajnija zajednica života, shodno odredbama člana 201. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da je postojanje vanbračne zajednice sa V. K., apelantkinja dokazivala svojim iskazom i iskazom svjedoka A. A. i F. T., te uvidom u fotografije i dnevni list “Oslobođenje”. Općinski sud je naveo da je vanbračna zajednica polna, moralna, emocionalna i ekonomska zajednica muškarca i žene zasnovana njihovim sporazumom, suprotno odredbama propisanim za zaključenje braka, koja nastaje na osnovu izričite ili prećutne saglasnosti muškarca i žene. Općinski sud je naveo da apelantkinja nije dokazala činjenicu postojanja vanbračne zajednice, odnosno da je vanbračni drug V. K. i da je postojala trajnija zajednica života. U vezi s tim, da je apelantkinja u svom iskazu izjavila da su ona i V. K. od 2004. godine zajedno živjeli u njenom stanu, da V. K. nije bio prijavljen na adresi njenog stana iz razloga što je trebao dobiti donaciju za obnovu njegove porušene kuće, da su zajedno kupovali stvari (bliže navedeno u obrazloženju presude), te da nisu imali zajedničke djece, a da je V. K. poštovao njezinu djecu. Nadalje, da iz iskaza saslušanih svjedoka A. A. i F. T. (apelantkinjini susjedi), dovodeći ih u vezu sa apelantkinjinim iskazom i materijalnim dokazima, nije sa sigurnošću mogao utvrditi da su apelantkinja i V. K. konzumirali vanbračnu zajednicu, te da u vezi s tim apelantkinja ima prava kao vanbračna supruga, između ostalog, pravo na naknadu štete. U vezi s tim, da je svjedok A. A. o bitnim činjenicama svjedočila po kazivanju apelantkinje, pa je tako istakla da joj je apelantkinja rekla da se 2004. godine V. K. doselio kod nje, kao i da joj je apelantkinja (kada ju je pitala da bude svjedok u predmetnom postupku), rekla da je sa V. K. živjela u vanbračnoj zajednici. Dakle, da ovaj svjedok nema neposrednih saznanja o bitnim činjenicama, te da se samo na osnovu iskaza ovog svjedoka (da je V. K. dolazio u apelantkinjin stan, te da njih dvoje zajedno odlaze na posao) nije mogla utvrditi bitna i sporna činjenica među strankama. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije mogao pokloniti vjeru iskazu svjedoka F. T. koji je izjavio da je svakodnevno viđao V. K., da su se pozdravljali i da ga je posjećivao u stanu, ali da nisu razgovarali o životnim stvarima. Općinski sud je naveo da je svjedok F. T. očito viđao V. K. na apelantkinjinoj adresi, ali da na osnovu iskaza ovog svjedoka sud nije mogao utvrditi da li ovaj svjedok ima neposredna saznanja o činjenicama da je V. K. prostim saživljavanjem ili neformalnim ugovorom održavao zajednicu života sa apelantkinjom u dužem ili kraćem periodu, zajedno privređivao sa apelantkinjom, planirao zajednički život u ekonomskom smislu. Zatim, da iz Službene zabilješke Jedinice za saobraćaj Odsjeka za saobraćajne istrage MUP Kantona Sarajevo od 2. decembra 2009. godine proizilazi da je V. K. u periodu dok je obavljao poslove taxi vozača, odnosno za vrijeme dok je dolazio na posao (kojeg je napustio dva do tri mjeseca prije saobraćajne nesreće) bio nastanjen u ulici Trebevićka. Dalje, da su službenici Odsjeka za saobraćajne istrage, na navedenoj adresi zatekli D. P. (rođak V. K.) koji je tom prilikom izjavio da V. K. povremeno dolazi kod njega kako bi prespavao uz obrazloženje da V. K. nije imao stalno mjesto boravka u Sarajevu, te da je najčešće dolazio kod njega, kao i kod ženske osobe po imenu S.. Takođe, da je D. P. izjavio da je V. K. u dosta situacija prespavao i u svom vozilu (na mjestu gdje se zatekne), iz razloga navedenog u obrazloženju presude. Općinski sud je ukazao da je apelantkinja potvrdila da V. K. nije boravio na drugoj adresi osim kod nje i kod njegovog rođaka D. P. u ulici Trebevićka. Shodno navedenom, Općinski sud je ukazao da V. K. nije bio u trajnijoj zajednici života sa apelantkinjom, boravio je na dvije adrese, kod rođaka i kod apelantkinje. Zatim, Općinski sud je naveo da je apelantkinja u listu “Oslobođenje” objavila sjećanje na V. K. sa potpisom “tvoja supruga S. sa djecom”, ali da se samo na osnovu takvog dokaza ne može zaključiti da su apelantkinja i V. K. bili u trajnijoj zajednici života, odnosno da je apelantkinja vanbračna supruga V. K..

4. Osim toga, Općinski sud je naveo da je sporno i pitanje odgovornosti za nastanak saobraćajne nesreće u kojoj je stradao V. K.. U vezi s tim, da je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da je V. K. u cijelosti odgovoran za nastanak saobraćajne nezgode, sa smrtnom posljedicom, iz razloga jer se nije pridržavao imperativnih propisa kojima je regulisana oblast bezbjednosti saobraćaja, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. Takođe, Općinski sud je istakao da apelantkinja ni jednim izvedenim dokazom nije dokazala iznos materijalne štete koju potražuje (troškovi sahrane, podizanje spomenika i drugi mjesni običaji), eventualno predlaganjem računa, a ne uvidom u fotografiju na kojoj je apelantkinja pored spomenika V. K..

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 265558 13 Gž od 19. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, naveo sve dokaze koje su parnične stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na ročištu za glavnu raspravu. Takođe, da je izvedene dokaze, prvostepeni sud cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, te su neosnovani žalbeni navodi o povredi odredaba čl. 8. i 209. ZPP od strane prvostepenog suda. Takođe, da nisu osnovani žalbeni navodi kojima je ukazano da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije dokazala činjenicu postojanja vanbračne zajednice, odnosno da je vanbračni drug V. K. i da je postojala vanbračna zajednica života. Kantonalni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ona u sebi sadrži prigovore činjenične prirode (apelantkinja ističe činjenicu da je dokazala postojanje vanbračne zajednice sa V. K., jer iz iskaza saslušanih svjedoka, apelantkinjinih susjeda A. A. i F. T. proizilazi zajednica života i višegodišnja ekonomska zajednica između nje i V. K.). Kantonalni sud je ukazao da pravična novčana naknada za duševnu bol pripada vanbračnom drugu u slučaju smrti drugog kako je to propisano odredbama člana 201. ZOO, uz uslov da je postojala trajnija zajednica života, što podrazumijeva trajniju emocionalnu i ekonomsku, odnosno egzistencijalnu povezanost partnera, a što apelantkinja, na kojoj je teret dokazivanja, nije dokazala u smislu člana 126. ZPP. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja nije aktivno legitimisana, a pitanje postojanja aktivne legitimacije je materijalno-pravnog značaja (sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava).

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 265558 18 Rev od 6. decembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina revizija, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP, te da nisu dali uporište za usvajanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, te da nije osnovan revizioni navod kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovana na primjeni pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Zatim, sud mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje odlučnih činjenica kako bi mogao meritorno odlučiti, pri čemu tužitelj treba dokazivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe. Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja odredaba čl. 7. stav 1., 102. stav 2. i 123. stav 1. ZPP proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Dalje, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će zahtjev stranke odbiti kao neosnovan. Vrhovni sud je ukazao da kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8. ZPP), tada je dužan primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, koja obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije pružila dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud, suprotno revizionim prigovorima, pravilno zaključio da apelantkinja, provedenim dokazima nije dokazala iznijetu činjeničnu tvrdnju da je između nje i V. K. postojala vanbračna zajednica, odnosno nije dokazala postojanje trajnije zajednice života kao ključnog uslova za primjenu odredbe člana 201. stav 4. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da postojanje izvjesnih vanbračnih odnosa prosuđuje prema konkretnim okolnostima u kojima muškarac i žena žive, a da u konkretnom slučaju, te okolnosti ne upućuju na zaključak o dokazanosti postojanja vanbračne zajednice između apelantkinje i V. K.. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 126. ZPP, pravilno zaključili da nije osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, te da prihvata kao pravilne razloge iz obrazloženja nižestepenih presuda.

Apelacioni navodi

9. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da je u cijelosti dokazala postojanje vanbračne zajednice između nje i V. K., čime je ispunjen uslov za pravičnu novčanu naknadu zbog duševnih bolova koje trpi zbog gubitka bračnog/vanbračnog partnera. Takođe, da su prve komšije (A. A. i F. T.) bili svjedoci svakodnevnog zajedničkog života između nje i V. K., koji je s njom održavao višegodišnju ekonomsku zajednicu života, te je dokazala emotivnu i ekonomsku vanbračnu zajednicu sa V. K.. Dalje, da je samoinicijativno podigla nadgrobnu ploču V. K. i u dnevnim novinama javno obavještavala rodbinu i prijatelje o njegovoj smrti, radeći sve moralne dužnosti koje priliče vanbračnom partneru. Apelantkinja je navela da dokazivanje vanbračne zajednice jeste teret koji se stavlja tužitelju, te da je predložila i provela sve moguće dokaze kojima se dokazuje ova vrsta zajednice života (da su svjedoci svjedočili o stvarima koje su vidjeli i čuli). Apelantkinja smatra da su redovni sudovi propustili da pravilno ocijene relevantne činjenice i da joj dosude naknadu za pretrpljene duševne bolove.

Relevantne odredbe

10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 4.

(4) Naknada iz st. 1. i 3. ovog člana može se dosuditi i vanbračnom drugu, ako je između njega i umrlog, odnosno povređenog postojala trajnija zajednica života.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova u odnosu na zaključak da u toku predmetnog postupka nije dokazala postojanje vanbračne zajednice sa V. K.. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, povredu prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud cijeneći apelantkinjine žalbene navode kojima je ukazala na povredu člana 8. ZPP, za koje je drugostepeni sud zaključio da nisu osnovani. Takođe, da je Vrhovni sud prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantkinja nije dokazala postojanje vanbračne zajednice života, odnosno trajnije zajednice života sa V. K.. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/20 (S.F.) | Sudska praksa | Aktio