Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-84/20 (V. Đ.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-84/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 84/20, rješavajući apelaciju Vaje Đokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vaje Đokića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 118318 19 Už od 11. oktobra 2019.

godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 118318 18 U od 17. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vajo Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta BiH, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 118318 19 Už od 11. oktobra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 118318 18 U od 17. aprila 2019. godine. Apelant je istovremeno podnio prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud zabrani otuđenje i opterećenje ili izvođenje bilo kakvih radova o promjenama stanja na površini ispod ili iznad površine zemljišta na parceli i objektima označenim preciziranim katastarskim oznakama u Brčko Distriktu BiH (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište i objekti) dok Ustavni sud ne donese odluku o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-84/20 od 6. februara godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tužena) i Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno planiranje) zatraženo je 16. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud, Osnovni sud, tužena i Odjeljenje za prostorno planiranje dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. novembra do 7. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem o eksproprijaciji Odjeljenja za prostorno planiranje broj, UPI-30- 000029/14 od 6. novembra 2014. godine je usvojen prijedlog Brčko Distrikta BiH za potpunu eksproprijaciju nekretnina, i to predmetnog zemljišta označenog preciziranim katastarskim oznakama i građevina izgrađenih na tom zemljištu – ribnjak izgrađen bez odobrenja za građenje i bunar izgrađen bez odobrenja za građenje, a radi izgradnje eko-izletišta.

7. Apelant je protiv rješenja o eksproprijaciji podnio žalbu tuženoj koja je rješenjem od 9. decembra 2014. godine žalbu odbila kao neosnovanu jer je u postupku utvrdila da je Odjeljenje za prostorno planiranje pravilno primijenilo odredbe člana 34 st. 1 i 2 Zakona o eksproprijaciji nekretnina Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji).

8. Apelant je 23. oktobra 2017. godine Odjeljenju za prostorno planiranje podnio prijedlog za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji i to iz razloga propisanih odredbom člana 247 Zakona o upravnom postupku. Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje od 27. aprila 2018. godine odbijen je apelantov prijedlog za proglašavanje ništavim navedenog rješenja o eksproprijaciji od 6. novembra 2014. godine. Apelant je protiv rješenja Odjeljenja od 27. aprila 2018. godine tuženoj podnio žalbu.

9. Rješenjem tužene broj predmeta UP-II-30-000004/18 od 17. jula 2018. godine je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Odjeljenja od 27. aprila 2018. godine. Apelant je u žalbi, između ostalog, tvrdio da je prvostepeni organ uprave bio dužan da „izvrši uviđaj na licu mjesta (član 179) i potom održi usmenu raspravu po čl. 134 i 156 ZUP-a BD BiH, te na raspravi uzme izjavu stranke (član 167 ZUP-a BD BiH), te raspravi pojedina prethodna pitanja (član 129 ZUP-a BD BiH)“, pri tome navodeći da je prvostepeni organ uprave nepravilno primijenio odredbu člana 2 st. 1 i 3 Zakona o eksproprijaciji.

10. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu u postupku upravnog spora zatražio poništenje navedenog rješenja tužene od 17. jula 2018. godine. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 118318 18 U od 17. aprila 2019. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant podnošenjem tužbe blagovremeno pred tim sudom pokrenuo postupak sudske kontrole zakonitosti prvostepenog upravnog akta – rješenja Odjeljenja od 27. aprila 2018. godine i konačnog upravnog akta – rješenja tužene od 17. jula 2018. godine. Osnovni sud je smatrao da je u tužbi neosnovano istaknuto da u pobijanom aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opšti akt, da se u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupalo po pravilima postupka, da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, da je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, te da je nadležni organ prekoračio granice ovlašćenja koja su mu data pravnim propisima i suprotno cilju u kojem je ovlašćenje dato.

11. Ispitujući navode apelantove tužbe Osnovni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ pravilno utvrdio da nisu ispunjeni zakonom propisani razlozi za proglašavanje ništavim rješenja Odjeljenja za prostorno planiranje od 6. novembra 2014. godine jer je postupak eksproprijacije sproveden od nadležnog organa (Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Brčko Distrikta BiH) u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Zatim, u toku postupka eksproprijacije je 2. oktobra 2014. godine održana usmena rasprava na licu mjesta u prisustvu apelanta, kojom prilikom je tačno utvrđeno šta se ekspropriše u skladu sa članom 21 stav 2 Zakona o eksproprijaciji, nakon čega je u skladu sa članom 8 i članom 34 stav 1 Zakona o eksproprijaciji rješenjem od 6. novembra 2014. godine određeno da apelant za eksproprisano zemljište ima pravo na naknadu, ali da nema pravo na naknadu za eksproprisane građevine izgrađene bez odobrenja za građenje. Nadalje je zaključeno da apelant, takođe neosnovano, ističe da je o prijedlogu za proglašavanje ništavim rješenja odlučeno meritorno, bez održavanja usmene rasprave, te uviđaja na licu mjesta, što predstavlja razlog za pobijanje upravnog akta. Osnovni sud je istakao da Odjeljenje za prostorno planiranje, suprotno navodima apelanta, prilikom odlučivanja o prijedlogu za proglašavanje rješenja ništavim nije bilo obavezno održati uviđaj na licu mjesta shodno članu 179 Zakona o upravnom postupku, te usmenu raspravu shodno članu 134 istog zakona, imajući u vidu da se radi o vanrednom pravnom lijeku koji je regulisan odredbama čl. 247- 249 Zakona o upravnom postupku. S tim u vezi, u obrazloženju pobijanog rješenja tužene, kako je zaključio Osnovni sud, pravilno je navedeno da je žalbeni navod da je prvostepeno tijelo bilo dužno da izvrši uviđaj na licu mjesta i potom održi usmenu raspravu, te raspravi pojedina prethodna pitanja netačan jer je Odjeljenje za prostorno planiranje prije donošenja rješenja o eksproprijaciji održalo usmenu raspravu na licu mjestu, 2. oktobra 2014. godine, kojoj su prisustvovali apelant i geometar Odjela za javni registar.

12. Osnovni sud je utvrdio da su u toku postupka Odjeljenje za prostorno planiranje i tužena pravilno ocijenili da se prijedlogu apelanta za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji ne može udovoljiti, jer nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom čl. 247 i 248 Zakona o upravnom postupku, odnosno da je u skladu s odredbom člana 17 stav 3 Zakona o eksproprijaciji Odjeljenje za prostorno planiranje bilo nadležno da u upravnom postupku sprovede postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina, da izvršenje rješenja ne bi moglo prouzrokovati djelo kažnjivo po krivičnom zakonu, da je rješenje po svim tačkama već izvršeno i predmetne nekretnine su uknjižene kao vlasništvo Brčko Distrikta BiH. Takođe je istaknuto da je apelantu isplaćena naknada za eksproprisano zemljište, da za donošenje rješenja nije bio potreban pristanak stranke, da je postupak eksproprijacije prinudan i da se sprovodi u javnom interesu. Dalje je istaknuto da je u postupku utvrđeno da rješenje o eksproprijaciji ne sadrži nepravilnosti koje su po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđene kao razlog ništavosti, da su Odjeljenje za prostorno planiranje i tužena pravilno primijenili odredbu člana 34 Zakona o eksproprijaciji i da apelant nema pravo na naknadu za eksproprisane građevine (ribnjak i bunar) koje su izgrađene bez odobrenja za građenje. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da se o prijedlogu za proglašavanje rješenja ništavim odlučuje bez održavanja usmene rasprave i uviđaja na licu mjesta. Osnovni sud je zaključio da su osporeni upravni akti pravilni i zakoniti, jer su zasnovani na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, da njima nije povrijeđen zakon na štetu apelanta pa je primjenom odredbe člana 31 stav 2 Zakona o upravnim sporovima odbio tužbu apelanta kao neosnovanu.

13. Apelant je protiv presude Osnovnog suda od 17. aprila 2019. godine podnio žalbu Apelacionom sudu. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 118318 19 Už od 11. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda od 17. aprila 2019. godine.

14. Apelacioni sud je istakao da apelant u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude tvrdi da osporeni upravni akti sadrže „takve bitne nedostatke koji sprečavaju ocjenu zakonitosti akta ... što se ... ne može ispitati bez uviđaja na licu mjesta", kao i da organi uprave ne razlikuju „značenje odbacivanja i odbijanja u upravnom postupku i upravnom sporu, značaj javne isprave i drugo" i da „oduzimanje imovine iz svojine tužioca (apelanta) ... bez naknade, nema značaj javne isprave i takav akt ne proizvodi pravno dejstvo". Navedene tvrdnje apelanta Apelacioni sud je smatrao neosnovanim jer je protivno njegovim žalbenim navodima ocijenio da su organi uprave pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 247 Zakona o upravnom postupku za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji.

15. Apelacioni sud je istakao da su prvostepeni organ uprave i tužena bili dužni da ocijene da li se prijedlogu za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji i drugostepenog rješenja može udovoljiti, sa aspekta citirane odredbe člana 247 Zakona o upravnom postupku. Pri tome prvostepeni organ uprave i tužena u osporenim upravnim aktima upustili su se i u ocjenu navoda apelanta u pogledu pravilne primjene odredbe člana 34 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koja propisuje da prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje i pored toga što nisu bili u obavezi da ocjenjuju i navode te vrste. Prilikom postupanja po vanrednom pravnom lijeku proglašavanja rješenja ništavim se ocjenjuje samo pravilnost primjene materijalnog prava sa aspekta odredbe člana 247 Zakona o upravnom postupku, ali, kako je zaključeno, to ne čini osporene upravne akte nepravilnim i nezakonitim. Naime, proglašavanje rješenja ništavim, kao vanredno pravno sredstvo, ne može služiti kao pravni instrument za otklanjanje povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su ti osnovi rezervisani za redovno pravno sredstvo u upravnom postupku - žalbu. Stoga, organi uprave prilikom postupanja po prijedlogu za proglašavanje rješenja ništavim su dužni utvrđivati samo one činjenice koje su relevantne za primjenu odredbe člana 247 Zakona o upravnom postupku. Shodno navedenom, Apelacioni sud nije mogao utvrditi koje bi se to relevantne činjenice mogle utvrditi uviđajem na licu mjesta i saslušanjem stranke, kako je to predložio apelant, u smislu primjene relevantne odredbe člana 247 Zakona o upravnom postupku, zbog čega je smatrao žalbene navode istaknute u tom pravcu neosnovanim.

16. U odnosu na žalbene navode apelanta da „oduzimanje imovine iz svojine apelanta ... bez naknade nema značaj javne isprave i da takav akt ne proizvodi pravno dejstvo“, po ocjeni Apelacionog suda, nije jasno u kojem kontekstu su izneseni. Ako se radi o naknadi za građevinske objekte, o tome su se organi uprave očitovali iako nisu bili u obavezi (kada su rekli da prema odredbi člana 34 stav 1 Zakona o eksproprijaciji prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje). S tim u vezi, već je zaključeno da time što su se upustili u ocjenu tih navoda navedeno nije uticalo na pravilnost i zakonitost upravnih akata. Takođe, ni činjenica, za koju apelant u žalbi tvrdi da je bitna za rješavanje konkretne upravne stvari, da organi uprave ne razlikuju odbacivanje od odbijanja u upravnom postupku i upravnom sporu nije relevantna za rješenje predmetne upravne stvari, jer su prvostepeni organ uprave i tužena u osporenim upravnim aktima pravilno koristili termin odbijanje kada su meritorno odlučivali o prijedlogu apelanta za proglašavanje rješenja ništavim, kako to nalažu relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku. Naime, prema odredbi člana 52 stav 3 i odredbi člana 110 stav 2 Zakona o upravnom postupku, kada organ nije nadležan za rad po podnesku, odnosno kada nema uslova za pokretanje postupka, zahtjev stranke se odbacuje, dok se prema odredbi člana 215 stav 2 i odredbi člana 220 stav 1 Zakona o upravnom postupku žalba odbacuje kada je nedopuštena, neblagovremena ili izjavljena od neovlašćene osobe. Konačno, Apelacioni sud je utvrdio da prema stanju upravnog spisa ne nalazi da je u konkretnom upravnom postupku postojalo, odnosno da u ovom upravnom sporu postoji prethodno pitanje, niti javna isprava koja je odlučna za rješenje upravnog spora, kako je to u žalbi istakao apelant, a da konkretno ne dovodi u vezu žalbene navode sa činjenicama konkretnog upravnog spora, pa je taj navod ocijenjen paušalnim.

17. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je primjenom odredbe člana 346 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH a u vezi sa odredbom člana 32 Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta BiH odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da je u konkretnoj upravnoj stvari Pravobranilaštvo Brčko Distrikta BiH propustilo da zastupa tuženu stranu a što je po zakonu bilo obavezno, zbog čega je došlo do povrede pravila postupka. Takođe je istakao da je prvostepeni organ propustio da izvrši uviđaj na licu mjesta i potom održi usmenu raspravu. Nadalje je istakao da je predmetni ribnjak potpuno uništen (i riblji fond) a da je tu činjenicu tužena strana u upravnom postupku propustila da konstatuje iako je apelant predložio uviđaj na licu mjesta u postupku koji je prethodio donošenju rješenja za proglašavanje ništavim upravnih akata. Apelant smatra da mu je nezakonito bez naknade oduzeto ribogojilište (riblji fond) i bunar iako plan izgradnje eko-izletišta predviđa ribnjak sa ribom koji ostaje u funkciji i iako nije dozvoljeno uništavati materijalna dobra koja imaju upotrebnu vrijednost. Smatra da je za potrebe eko-izletišta mogao nastaviti dosadašnju djelatnost osnivanjem preduzetničke radnje. Dalje je naveo da će podnijeti krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv svih službenih i odgovornih lica u organima uprave i sudovima koji su učestvovali u donošenju osporenih upravnih i sudskih odluka. Predložio je da Ustavni sud ukine osporenu presudu Apelacionog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovori na apelaciju

19. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju osporene presude tog suda navedeno zbog čega nije osnovan žalbeni navod apelanta da se osporavani upravni akti temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešnoj primjeni odredbe člana 247 Zakona o upravnom postupku. Osim toga, u navedenoj presudi dati su potpuni i jasni razlozi šta je predmet konkretnog upravnog spora, tj. da je predmet upravnog spora ocjena pravilnosti i zakonitosti prvostepenog upravnog akta i konačnog upravnog akta u kojima je odlučeno o apelantovom prijedlogu za proglašavanje ništavim pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, a ne pitanje da li je pravilno i zakonito samo rješenje o eksproprijaciji (iako je i na to pitanje djelimično dat odgovor u osporavanim upravnim aktima). Takođe je navedeno da se apelant neosnovano u apelaciji poziva na to da je u upravnom sporu kao stranka trebalo učestvovati Pravobranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, jer je odredbom člana 15 Zakona o upravnim sporovima propisano da je stranka u upravnom sporu nadležni organ čiji se upravni akt osporava. Slijedom iznesenog, Apelacioni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, smatrajući da je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužena je istakla da ostaje kod razloga datih u obrazloženju rješenja tog organa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Odjeljenje za prostorno planiranje je u odgovoru na apelaciju istaklo da odlukom tog upravnog organa nisu povrijeđena prava apelanta na koja se pozvao, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine(„Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11, 18/18 – prečišćeni tekst i 30/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

POSTUPAK EKSPROPRIJACIJE

Član 17.

Prijedlog za eksproprijaciju podnosi korisnik eksproprijacije nakon što je, u skladu sa odredbama ovog ili posebnog zakona, utvrđen javni interes Distrikta za izvođenje radova ili izgradnju objekata, ako su obezbijeđena sredstva u visini približno potrebnoj za davanje naknade za eksproprisanu nekretninu i troškove postupka eksproprijacije.

Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH podnosi prijedlog za eksproprijaciju nekretnina u ime pravnih lica koje zastupa po zakonu.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju sprovodi Odjeljenje, u skladu sa odredbama ovog propisa, a u pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju je hitan.

Član 34.

Prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje.

Prijašnji vlasnik bespravno izgrađene građevine iz stava 1 ovog člana, ima pravo da poruši građevinu i odnese materijal u roku koji odredi Odjeljenje. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine ima pravo na naknadu za izgrađeni individualni stambeni objekat ili stambeni dio stambeno-poslovnog objekta.

24. Zakon o upravnim sporovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 4/00 i 1/01)) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

Tužena strana u upravnom sporu je nadležni organ čiji se upravni akt osporava..

25. Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 48/11 - prečišćeni tekst, 21/18 i 23/19) u relevantnom dijelu glasi:

5. Oglašavanje rješenja ništavim Član 247.

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) na koje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnosti koje je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 248.

(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili ombudsmena Bosne i Hercegovine.

(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.

(3) Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili Apelaciona komisija. (4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod suda.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 118318 19 Už od 11. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku po apelantovom prijedlogu za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji kojim su apelantu eksproprisani zemljište i građevine izgrađene na tom zemljištu u njegovom vlasništvu. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2369/12 od 17. juna 2015. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), iz čega proizilazi da apelant u tom predmetu uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što nije izvršen uviđaj na licu mjesta i potom održana usmena rasprava pred prvostepenim organom uprave, te zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene relevantnih propisa prilikom donošenja osporene odluke i nižestepenih odluka, kao i zbog toga što, prema njegovom mišljenju, obrazloženja tih odluka ne zadovoljavaju standarde iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovim. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

36. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi odlučujući u upravnom i postupku upravnog spora dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i navoda u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, a koje su sudovi u konačnici ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelantovi prigovori da su organi uprave propustili održati uviđaj na licu mjesta, a zatim usmenu raspravu, kao i da je u konkretnom postupku bilo dužno postupati i Pravobranilaštvo Brčko Distrikta BiH, detaljno ispitani u predmetnom postupku. Pri tome su organi uprave i redovni sudovi ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o postupku pokrenutom po vanrednom pravnom lijeku za proglašavanje ništavim upravnog akta shodno članu 247 Zakona o upravnom postupku u vezi s kojim je ispitana zakonitost pobijanog rješenja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje zaključke zasnivali na relevantnim odredbama čl. 247 i 248 Zakona o upravnom postupku i člana 15 Zakona o upravnim sporovima za što su dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o eksproprijaciji (član 34) na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, koja, nasuprot apelantovom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenoj, kao ni u nižestepenim odlukama, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova i organa uprave prilikom odbijanja apelantovog prijedloga za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji.

38. Shodno tome, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant kršenje ovog prava, u suštini, vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada apelant svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža proizvoljnost u primjeni prava na koju je apelant ukazao.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-84/20 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio