Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/20 (S. A. i drugi)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1348/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1348/20, rješavajući apelaciju Svetlane Ahmetović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alme Pehlić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine u dijelu u kojem je odlučeno o isplati jubilarne nagrade.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Svetlane Ahmetović, Šejle Brković, Izete Milišić i Alme Pehlić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12.

novembra 2018. godine u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svetlana Ahmetović, Šejla Brković, Izeta Milišić i Alma Pehlić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica ili apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 8. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 319/19 od 12. marta 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 383/19 koju su apelantice podnijele 28. januara 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 27. maja 2021. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 292002 12 Rs od 19. juna 2013. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo zdravstva) da apelanticama isplati razliku naknade toplog obroka za period od 1. januara 2011. do 31. decembra 2012. godine, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2011. i 2012. godinu i razliku plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu u periodu od 1. januara 2011. do 31. decembra 2012. godine, a četvrtoapelantici i jubilarnu nagradu za neprekidan rad u organima uprave od 15 godina, a sve u novčanim iznosima bliže označenim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da su apelantice zaposlenice tuženog. Nadalje, Općinski sud je u vezi s osporavanjem toplog obroka i regresa pozivanjem na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i odredbe Zakona o budžetu tuženog utvrdio da je to neosnovano, jer kao što se putem OKU ne mogu staviti van snage odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU), tako ne mogu ni odredbama Zakona o budžetu tuženog, pa ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti u tuženom. Naime, ukazano je da je to tuženom i poznato jer da nije tako, ne bi onda u odredbama člana 46. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u tuženom propisali da će se odredbe čl. 25. i 26. (koje se inače odnose na visinu toplog obroka i regresa) početi primjenjivati narednog mjeseca od dana potpisivanja izmjena i dopuna GKU, kojim su regulirane te naknade. Budući da do dana donošenja te presude nisu potpisane izmjene i dopune GKU, to je donošenjem takvog propisa tuženi praktično priznao sve tužbene zahtjeve za topli obrok i regres, po osnovu GKU. Shodno tome, Općinski sud se pozvao i na član 3. OKU i na načelo povoljnosti, gdje je propisano da će se u slučaju različitog reguliranja nekog prava u različitim pravnim propisima ili odlukama, primijeniti pravo koje je najpovoljnije za zaposlenika, a u konkretnom slučaju to se odnosi na primjenu čl. 28, 31. i 32. GKU kojim se regulira isplata jubilarne nagrade, toplog obroka i regresa.

8. U vezi s potraživanjem razlike plaće zbog povećanja troškova života, utvrđeno je da je pravni osnov tog potraživanja Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH od 15. aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, ukazano je da je izmijenjenom odredbom člana 9. OKU utvrđeno da usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH, najmanje jednom godišnje, u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Isto tako, navedeno je da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca. Također, istaknuto je da se povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu, a Odlukom je utvrđena najniža neto satnica koja je i u trenutku donošenja presude u primjeni.

9. Najzad, u vezi s jubilarnom nagradom za četvrtoapelanticu, utvrđeno je da iz provedenog dokaznog postupka slijedi da je ona navršila 15 godina neprekidnog rada u organima uprave. Naime, ukazano je da četvrtoapelantica svoje pravo iz predmetne tužbe zasniva na članu 28. GKU kojim je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to, pored ostalog, za navršenih 15 godina neprekidnog rada po osnovici za utvrđivanje visine jubilarne nagrade 1,25 prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o isplati razlike isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, tako da je apelanticama odbijen zahtjev za isplatu razlike isplaćenih plaća iz navedenog osnova za period od 1. januara 2011. do 31. decembra 2012. godine, a četvrtoapelantici je odbijen i zahtjev za isplatu jubilarne nagrade za neprekidan rad u organima uprave od 15 godina. Također, u ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, tuženi je obavezan da apelanticama nadoknadi troškove parničnog postupka.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbene zahtjeve u dosuđenim iznosima, a na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%. Naime, ukazano je da je Odlukom utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Nadalje, citirana je odredba člana 9. stav 1. OKU i navedeno da prema toj odredbi usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Također, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, niti je Vlada Federacije BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, pa stoga ne postoje parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantica trebala biti povećana. Dakle, imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. OKU, ukazano je da sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine.

12. Nadalje, istaknuto je da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi, a što se ne osporava ni navodima žalbe, da je četvrtoapelantica za 15 godina, navršenih 16. oktobra 2011. godine, neprekidnog rada kod tuženog ostvarila pravo na isplatu jubilarne nagrade prema članu 28. GKU. Međutim, ukazano je da pošto u budžetu tuženog za 2011. godinu, a kako to slijedi iz Zakona o izvršenju budžeta tuženog, nisu bila odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada budžetskih korisnika u koje spada i tuženi, što znači da u smislu člana 28. GKU da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, pa samim tim tuženi i nije bio u obavezi isplatiti jubilarne nagrade bez obzira na to što je četvrtoapelantica stekla to pravo. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je naveo da nije bilo osnova za povećanje plaća apelanticama niti isplate jubilarne nagrade četvrtoapelantici, pa ni njihovi tužbeni zahtjevi nisu osnovani u tom dijelu, zbog čega je valjalo preinačiti prvostepenu presudu u tom dijelu.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 292002 19 Rev od 16. januara 2020. godine odbačena je revizija apelantica podnesena protiv navedene presude Kantonalnog suda kao nedopuštena.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH” broj 98/15; stupio na snagu 31. decembra 2015. godine, a prvostepena presuda je donesena 19. juna 2013. godine), revizija nije dopuštena budući da vrijednost osporenog dijela pravomoćne presude ni za jednu apelanticu ne prelazi propisani cenzus (iznos od 10.000,00 KM). U vezi s tim je istakao da su apelantice formalni suparničari, u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužilaca, te se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost osporenog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. S obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravomoćne presude ni za jednu od apelantica ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nema osnova ni za izuzetno odlučivanje o izjavljenoj reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Uporedni slučajevi ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu iz sredstava tuženog

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 295535 14 Rsž od 23. novembra 2018. godine djelimično je odbijena žalba tuženog protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 295535 12 Rs od 20. februara 2014. godine i potvrđena prvostepena presuda kojom je usvojen, pored ostalih, zahtjev tužilaca S. S., E. Z. i R. D., zaposlenika Ministarstva za boračka pitanja tuženog, za isplatu jubilarne nagrade. U postupku je utvrđeno da su tužioci za neprekidan rad u trajanju od 15 godina ostvarili pravo na jubilarnu nagradu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima tuženog, jubilarna nagrada nije izmišljena kategorija budući da je jubilarna nagrada propisana odredbom člana 28. GKU, a što i tuženi navodi u žalbi, pa su ovi navodi žalbe i kontradiktorni. Dalje, ukazano je da je tuženi dužan u svom budžetu osigurati sredstva za isplatu naknada koje nemaju karakter plaće, tj. obaveze na koju se dobrovoljno obavezao potpisujući GKU, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, koje obaveze je svjestan i tuženi. Naime, istaknuto je da tuženi u žalbi neosnovano imputira sudu da dosuđenjem isplate jubilarne nagrade, a koju sud dosuđuje u skladu s materijalnim propisima, doprinosi udaru na dalje funkcioniranje ne samo javne vlasti nego i svih učesnika i drugih kantona i Federacije Bosne i Hercegovine, čime su i navodi žalbe tuženog da nije imao materijalne mogućnosti za isplatu te naknade, jer u budžetu nije mogao predvidjeti sredstva za jubilarnu nagradu ako tih sredstava nema, ne samo neosnovani nego i kontradiktorni.

16. Ustavni sud zapaža da je u ostalim presudama Kantonalnog suda (49) koje su apelantice dostavile kao uporedne predmete Kantonalni sud izrazio iste pravne stavove kao u citiranom predmetu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na isplatu jubilarne nagrade

18. U vezi s tim, četvrtoapelantica, u suštini, navodi da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje. Ukazala je da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom. Također, četvrtoapelantica je istakla da je u međuvremenu saznala i za praksu Ustavnog suda, gdje je Ustavni sud u predmetu broj AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine (koji je činjenično i pravno identičan ovom predmetu) utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ukinuo presudu Kantonalnog suda.

19. Nadalje, četvrtoapelantica je ukazala na praksu Kantonalnog suda gdje se u gotovo identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima, te se u tom smislu pozvala na konkretne odluke Kantonalnog suda, koje je i priložila uz apelaciju (50 presuda Kantonalnog suda donesenih u periodu od 2018. do 2019. godine). Dalje je navedeno da je Kantonalni sud zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom, i to u periodu od samo dva dana, a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse. Osim toga, istaknuto je da je zakonskim rješenjima ZPP u domaćem pravnom sistemu uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse i izbjeglo usvajanje protivrječnih presuda, kao i da je u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Rs 476737 14 Rs pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja, ali Vrhovni sud u tom predmetu nije odlučio, već ga je odbacio.

20. Povredu navedenih prava četvrtoapelantica vidi i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci, uvažavajući žalbu tuženog, odbio njen zahtjev za isplatu jubilarne nagrade. U vezi s tim, četvrtoapelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda u odlukama br. AP 9/07, AP 3271/06 i AP 1315/06 u kojima je zauzet stav da nedostatak novca na koji se u konkretnom slučaju poziva tuženi ne može biti prihvaćen kao razlog neispunjenja obaveze, te da se argument da tuženi nije imao novac na koji se sudovi pozivaju kada odbijaju zahtjev tužilaca ne može protumačiti drukčije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona. Četvrtoapelantica je ukazala i na stav Vrhovnog suda iskazan u presudi od 24. januara 2017. godine, u kojem predmetu je reviziju izjavio tuženi, a koja je u pogledu isplate jubilarne nagrade odbijena i kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Kantonalnog suda koji je udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu jubilarne nagrade.

U odnosu na isplatu razlike plaće

21. Apelantice, u suštini, smatraju da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je povećanje satnice izvršeno 1. marta 2008. godine, te da se stoga apelanticama trebala dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelantice smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvale na konkretne presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 2012. do 2013. godine, ali koje nisu priložile uz apelaciju. U vezi s tim, apelantice smatraju da su i diskriminirane jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.

II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava koja se navode u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16)

24. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće

• 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća

• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće

• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće

• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

IIIa. - POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA

Član 61a.

(1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.

(2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.

Član 237. stav (3) (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

26. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu“.

27. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 319/19 od 12. marta 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 383/19, koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 292002 19 Rev od 16. januara 2020. godine (punomoćnik apelantica primio navedeno rješenje 11. februara 2020. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 383/19, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 319/19 od 12. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292002 14 Rsž od 12. novembra 2018. godine dostavljena punomoćniku apelantica 24. decembra 2018. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Kantonalnog suda podnesena 28. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnje apelantica da je osporena presuda izazvala pravnu nesigurnost zbog nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda kako u odnosu na isplatu jubilarne nagrade tako i u odnosu na isplatu razlike plaće, kao i da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na isplatu jubilarne nagrade i u odnosu na isplatu razlike plaće.

37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i da li je osporenom presudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

a) U odnosu na isplatu jubilarne nagrade

39. Četvrtoapelantica smatra da je osporena presuda izazvala pravnu nesigurnost zbog nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda, kao i da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, a sve to u odnosu na isplatu jubilarne nagrade. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetima br. AP 4582/16 i AP 1854/19 (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4582/16 od 6. decembra 2018. godine i AP 1854/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci broj AP 4582/16 Ustavni sud je istakao: „U okolnostima konkretnog slučaja, koji je predmet ove odluke, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti navedenu presudu osporavaju tvrdeći da je taj sud u sporovima proisteklim između istog tuženog i zaposlenika organa uprave tuženog kao parničnih stranaka i iz gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosio potpuno drugačije odluke u periodu 2013– 2017. godine koje su priložene uz apelaciju. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do kršenja načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (stav 35).

40. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u presudama koje su apelanti kao uporedne slučajeve dostavili […] odbio kao neosnovane žalbe tuženog protiv presuda Općinskog suda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi zaposlenika organa uprave tuženog za isplatu jubilarne nagrade. U svim žalbama tuženi je navodio da nisu postojale materijalne mogućnosti tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, da sredstva nisu planirana u budžetu za tekuću godinu (2011–2016. godina) pa tuženi nije bio u obavezi tužiocima isplatiti jubilarnu nagradu. U odnosu na takve žalbene navode, Kantonalni sud je u svim presudama koje su apelanti dostavili […] odbio žalbe tuženog i istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio primijenivši odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, a kojom je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada. Također je utvrđeno da tužioci kao zaposlenici tuženog svoja prava iz radnog odnosa crpe iz njima najpovoljnijeg pravnog osnova, a u konkretnom slučaju to je Kolektivni ugovor, pri čemu je tuženi svakako bio dužan da u budžetu osigura dovoljno sredstava za isplatu obaveza koje proizlaze iz radnog odnosa. Stoga je neosnovan i nije od utjecaja žalbeni navod tuženog u pogledu nepostojanja materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade“ (stav 37).

41. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo: „Nasuprot navedenom pravnom stavu, Kantonalni sud je u osporenoj odluci zauzeo potpuno suprotan stav kada je za razliku od svih drugih citiranih predmeta uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Općinskog suda na taj način što je u konačnici odbio zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno gotovo identično činjenično stanje i identična pravna osnova kao i u drugim navedenim predmetima. Osim toga, Kantonalni sud je u presudi naveo iste razloge kao i u navedenim uporednim predmetima, i to da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada jer u budžetu za 2011. godinu nisu bila planirana sredstva za jubilarnu nagradu […]. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi potpuno suprotno od svog postupanja u ranijim i kasnijim gotovo identičnim predmetima uvažio žalbene navode tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je […] izostalo objektivno i razumno obrazloženje zašto apelantima nisu priznata prava prema članu 28. Kolektivnog ugovora u vezi sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je predviđena primjena najpovoljnijeg prava iz radnog odnosa i kako je to ocijenio Kantonalni sud u svim drugim navedenim slučajevima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u osporenoj odluci Kantonalni sud u okolnostima potpuno identičnog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova donio suprotnu odluku u odnosu na dugogodišnju zauzetu praksu, a da za promjenu prakse nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud pri tome ima u vidu da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke što podrazumijeva razvoj sudske prakse, međutim, odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju imati objektivno i razumno opravdanje i objašnjenje, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršeno načelo pravne sigurnosti u situaciji kada je isti sud u gotovo identičnim ili sličnim pitanjima ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu tužilaca koji su u istoj situaciji kao i apelanti donosio odluke kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca“ (stav 38).

42. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je istakao: „Vrhovni sud je kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji imao zakonsku mogućnost da odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda shodno članu 237. stav 3. ZPP utvrdi pravno shvaćanje koje bi bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 15. februara 2018. godine takav zahtjev apelanata odbacio kao nedopušten. Također, Ustavni sud zapaža da je zahtjev Općinskog suda u predmetu broj 65 0 Rs 476737 14 Rs kojim je u smislu člana 61a. ZPP pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja, Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postojeći mehanizmi ujednačavanja sudske prakse u konkretnom slučaju nisu bili efikasni. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju apelanata, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (stav 39).

43. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio: „S obzirom na utvrđenu povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati da li je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava kao i povrede prava na imovinu“ (stav 40).

44. Imajući u vidu da je o identičnom pravnom pitanju, mutatis mutandis, raspravljano u predmetima br. AP 4582/16 i AP 1854/19, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda četvrtoapelantice u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje.

45. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svojom odlukom povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o isplati jubilarne nagrade. Shodno tome, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati da li je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava, niti prava na imovinu.

b) U odnosu na isplatu razlike plaće

46. Apelantice, također, smatraju da je osporena presuda izazvala pravnu nesigurnost zbog nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda, kao i da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, a sve to u odnosu na isplatu razlike plaće. Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine, AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine i AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

47. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi OKU koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelantica, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno zato što je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelantica (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

48. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije proizvoljnom primjenom materijalnog prava, u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće.

49. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji su dovedeni u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelantica, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te se u prilog navedenim tvrdnjama pozvala na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

50. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantice, iako su navele da je Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosio različite odluke, nisu Ustavnom sudu dostavila niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti te apelacione navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda koja je zasnovana na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelantice pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelantice pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, također, smatra da Kantonalni sud svojom odlukom nije povrijedio pravo apelantica na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće.

Zabrana diskriminacije

52. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

53. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

54. Iako apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirane, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice svoje navode o diskriminaciji, u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće, zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedene u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca, s tim da Ustavnom sudu nisu dostavile niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelantice upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelantice nisu ponudile relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim tužbene navode apelantica, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće neosnovani.

Ostali navodi

56. U odnosu na dio u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće, Ustavni sud nalazi da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantice kršenje tog prava vežu za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odlučeno o isplati jubilarne nagrade, povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je sud, koji je pri tome bio i sud posljednje instance protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se zasniva na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu donio odluku potpuno suprotnu dugogodišnjoj ustanovljenoj sudskoj praksi, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a pri tome mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju nije bio djelotvoran.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica u odnosu na isplatu razlike plaće dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

59. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju, u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće, nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantice nisu ponudile dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bile različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/20 (S. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio