Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/20 (R. J.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
  • Povjeravanje djeteta
  • Član 5. P broj 7 uz EK – Jednakost supružnika
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Nadležnost suda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-571/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-571/20, rješavajući apelaciju Rafeta Jonuzija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rafeta Jonuzija podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 062558 18 Gž od 26. novembra 2019. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 062558 16 P od 4. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rafet Jonuzi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Austrije, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Paponja-Bunoza Mostar, podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 062558 18 Gž od 26. novembra 2019. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 062558 16 P od 4. juna 2018. godine.

2. Postupajući po tužbi Lane Jonuzi (u daljnjem tekstu: tužiteljica) radi razvoda braka, Općinski sud je donio presudu broj 53 0 P 062558 16 P od 4. juna 2018. godine, kojom je razveden brak zaključen između tužiteljice i apelanta zaključen 25. juna 2009. godine u Čapljini. Presudom je dalje određeno da se malodobni J.D.A.J. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete) rođen 15. februara 2013. godine u Bregenez, Republika Austrija, provjerava na odgoj, brigu i staranje majci – tužiteljici, te je apelantu naloženo da za uzdržavanje mldb. djeteta, počevši od 27. juna 2016. godine, doprinosi određeni novčani iznos mjesečno pa ubuduće sve dok postoje uslovi za to, na račun tužiteljice. Presudom je također određen način neposrednih kontakata i odnosa mldb. djeteta sa apelantom, na način bliže opisan u izreci presude, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da ovaj sud nije nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi, obrazložio je da je na osnovu materijalnih dokaza utvrdio da je mldb. dijete 6. maja 2016. godine upisano u knjigu državljana države Bosne i Hercegovine, dakle prije podnošenja tužbe, a od tog dana mldb. dijete ima, osim austrijskog državljanstva, i bosansko hercegovačko državljanstvo. Istaknuo je da apelant nije dokazao da je tužiteljica na štetu mldb. djeteta izvršila njegov upis u knjigu državljana Bosne i Hercegovine, odnosno da je iz tog razloga mldb. dijete izgubilo austrijsko državljanstvo. Općinski sud je također ocijenio neosnovanom apelantovu tvrdnju da je tužiteljica imala i da ima prebivalište u Republici Austriji. S tim u vezi, ukazao je da apelant tu tvrdnju nije dokazao, a tužiteljica je pobila izjavivši da nema prebivalište u Republici Austriji nego boravak i da nije odjavila tu adresu ni za sebe ni za mldb. dijete. Općinski sud je citirao čl. 36. i 40. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), te je cijeneći navedene zakonske odredbe, zaključio da je nadležan da postupa u ovoj stvari.

4. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da tužiteljica živi sa mldb. djetetom kod svoje majke koja je u penziji i da ostvaruje primanja privatnim radom. Dalje je naveo član 41. Porodičnog zakona FBIH, te da je utvrdio da je između parničnih stranaka došlo do teškog poremećaja bračnih odnosa, da su oni trajni i da je dalji zajednički život između stranaka postao nemoguć pa je razveo brak zaključen između tužiteljice i apelanta. Također je ukazao da je odluku o tome sa kim će nastaviti živjeti mldb. dijete, donio cijeneći da je navedeno predložila tužiteljica a apelant se ne protivi tome. Općinski sud je dalje naveo iskaz odgajateljice u vrtiću koje pohađa mldb. dijete, te cijeneći navedeno, odlučio da mldb. dijete nastavi do daljnjeg živjeti sa tužiteljicom, dok se ne promijene okolnosti, nezavisno od toga da li će tužiteljica nastaviti živjeti u Čapljini ili se vratiti u Republiku Austriju. Istaknuo je da apelant nema pravo da ucjenjuje tužiteljicu gdje će živjeti, iz razloga što je njemu teže putovati da vidi mldb. dijete. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je život za mldb. dijete bolji u Republici Austriji, a u razvojnoj fazi u kojoj je sada, niti je to opće poznata okolnost. Istaknuo je da je i sam apelant izjavio da prima socijalnu pomoć kao slobodni umjetnik i da živi u socijalnom stanu. Također, Općinski sud je zaključio da je prijedlog tužiteljice o ostvarivanju kontakta apelanta sa mldb. djetetom djelomično prihvatljiv, dok je odluku o učešću u njegovom izdržavanju donio na osnovu člana 215. Porodičnog zakona FBiH. Općinski sud je naveo i da su stranke dužne da se dogovore na koji način će se ostvarivati kontakti apelanta sa mldb. djetetom, da li će ga tužiteljica dovoditi do Zagreba ili nekog drugog mjesta koje predstavlja polovinu udaljenosti od mjesta prebivališta apelanta i mjesta prebivališta mldb. djeteta, jer je bez obzira na promjenjivost sudske odluke u ovom dijelu neprimjereno odlučivati, sve iz razloga što se ne može pretpostaviti gdje će u budućnosti živjeti apelant, a i mldb. dijete sa tužiteljicom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 062558 18 Gž od 26. novembra 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant pobija prvostepenu presudu isključivo iz razloga što smatra da Općinski sud ne bi bio niti stvarno niti mjesno nadležan za postupanje u ovom parničnom postupku. S tim u vezi, ukazao je da Općinski sud pravilno primjenio materijalno pravo, odredbe čl. 36. i 40. Zakona o rješavaju sukoba zakona, kada je utvrdio da je stvarno i mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da iz svih provedenih dokaza nedvojbeno proizilazi da je mldb. dijete 6. maja 2016. godine upisano u knjigu državljana Bosne i Hercegovine, prije podnošenja tužbe 27. juna 2016. godine, a od tog dana mldb. dijete, osim austrijskog državljanstva, ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao da je tužiteljica na štetu mldb. djeteta izvršila njegov upis u knjigu državljana Bosne i Hercegovine, odnosno da time on nije izgubio austrijsko državljanstvo, već sada ima dvojno. Po mišljenju Kantonalnog suda, tužiteljica je dokazala da i ona i mldb. dijete imaju prebivalište u Bosni i Hercegovini, u Čapljini, na određenoj adresi, i to tužiteljica od dana svog rođenja 1. septembra 1981. godine, a mldb. dijete od 6. maja 2016. godine.

Apelacioni navodi

7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da iz svih provedenih dokaza proizilazi da sudovi u Bosni i Hercegovini u konkretnom slučaju nisu stvarno nadležni da odlučuju o razvodu braka i povjeravanju starateljstva nad mldb. djetetom. S tim u vezi, ukazuje da je nesporno da je posljednje zajedničko prebivalište parničnih strana, pa i trenutno prebivalište, u Republici Austriji, što je vidljivo iz dokaza koje je priložio u svom podnesku od 3. novembra 2016. godine. Također ukazuje na odredbu člana 40. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona, te ističe da su apelant, tužiteljica i mldb. dijete imali različita državljanstva, a da im je zajedničko prebivalište u Republici Austriji, pa je jasno da je Općinski sud apsolutno nenadležan da rješava u ovoj pravnoj stvari. Smatra da su redovni sudovi propustili utvrditi vrlo bitnu činjenicu: da je mjerodavno pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište. Ističe da je dokazao da su svi u trenutku pokretanja postupka imali prebivalište u Republici Austriji, što redovni sudovi uopće nisu razmatrali. Također ističe da je tužiteljica bez apelantove dozvole prijavila prebivalište mldb. djetetu u Bosni i Hercegovini. Smatra da je ovakvim postupanjem redovnih sudova došlo do zanemarivanja apelantovog prava na pravično suđenje, pa čak i prava na pristup sudu, budući da je postupak cijelo vrijeme vođen pred stvarno nenadležnim sudom, te je primjena zakonskih propisa bila proizvoljna. Osim toga, apelant ističe da je omogućavanjem tužiteljici da vodi predmetni postupak pred nenadležnim sudom u Bosni i Hercegovini predstavlja čin kršenja apelantovog prava na porodičan život, budući da mu je onemogućen redovan kontakt sa mldb. djetetom. Također ističe da miješanje redovnih sudova nije bila u skladu sa zakonskim propisima, niti je postojao legitiman cilj zbog čega su sudovi i Bosni i Hercegovini, umjesto sudova u Republici Austriji, odlučivali u ovoj pravnoj stvari. U pogledu kršenja člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, apelant navodi da nije imao nikakvo pravo prilikom donošenja odluka koje se odnose na mldb. dijete, iako je do njegovog odvođenja u Bosnu i Hercegovinu, živio s mldb. djetetom i odgajao ga zajedno sa tužiteljicom, što su sudovi podržali. Apelant traži naknadu troškova sastava apelacije.

Relevantni propisi

8. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 i „Službeni list RBIH“ br. 2/92 i 13/94) Član 36.

Za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani.

Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište.

Ako bračni drugovi nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište.

Ako se mjerodavno pravo ne može odrediti prema st. od 1. do 3. ovog člana, mjerodavno je pravo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Član 40.

Za odnose između roditelja i djece mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani.

Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište.

Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ako je dijete ili koji od roditelja državijanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Za odnose između roditelja i djece što nisu predviđeni u st. od 1. do 3. ovog člana mjerodavno je pravo države čiji je državljanin dijete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedeni dokaza utvrdili da je, prije podnošenja tužbe (27. juna 2016. godine), mldb. dijete upisano u knjigu državljana Bosne i Hercegovine (6. maja 2016. godine), od kojeg datuma, osim austrijskog državljanstva, ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Također su ukazali i da je tužiteljica dokazala da i ona i mldb. dijete imaju prebivalište u Bosni i Hercegovini, tužiteljica od dana svog rođenja, a mldb. dijete od 6. maja 2016. godine. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili sve okolnosti koje se odnose na upis mldb. djeteta u knjigu državljana Bosne i Hercegovine i pitanja njegovog prebivališta, kao i pitanja nadležnosti sudova u Bosni i Hercegovini u kontekstu primjene čl. 36. i

40. Zakona o rješavanju sukoba zakona, te dali argumentirano obrazloženje koja se ne čini proizvoljnim, već u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, kao i na okolnost da apelant u suštini osporava samo nadležnost sudova u Bosni i Hercegovini, te da osporenim presudama nije onemogućen redovan kontakt apelanta sa mldb. djetetom već je određen način neposrednih kontakata i odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH i u najboljem interesu mldb. djeteta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu apelacionih navoda kojima se ukazuje na kršenje člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da navedeni član regulira jednakopravnost supružnika na način da propisuje: „U vezi sa brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida supružnici uživaju jednaka prava i odgovornosti privatnopravne prirode, u međusobnom odnosu kao i u svojim odnosima prema djeci. Ovim članom države se ne sprečavaju da preduzimaju one mjere koje su neophodne u interesu djece“. Imajući u vidu apelantove navode da nije imao nikakvo pravo prilikom donošenja odluka koje se odnose na mldb. dijete, Ustavni sud smatra da povjeravanje mldb. djeteta tužiteljici (majci) i konkretno određeni vremenski termini vezani za pristup apelanta mldb. djetetu, ne uskraćuju razumnu mogućnost održavanja odnosa, i ne ukazuju na odsustvo jednakosti apelanta i tužiteljice. Stoga se i ovi navodi ukazuju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanta da mu Ustavni sud isplati troškove sastava apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/20 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio