Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1528/20 (IP Krivaja d.o.o. Zavidovići u stečaju)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1528/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1528/20, rješavajući apelaciju IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija IP „Krivaja“ d.o.o.
Zavidovići u stečaju podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 175898 20 Mož od 7. februara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 175898 19 Mo od 8.
januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 17. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 175898 20 Mož od 7. februara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 175898 19 Mo od 8. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Trgovinskog društva „Makro drvo” d.o.o. Žepče, „Marić Žepče“ d.o.o. Žepče, „Prograd“, proizvodnja, građevinarstvo i trgovina d.o.o. Žepče i „Fedis“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: protivnici osiguranja) zatraženo je 20. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i protivnici osiguranja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. maja 2021. do 2. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je podnio tužbu protiv protivnika osiguranja radi isplate novčanog potraživanja u iznosu od 765.773, 96 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime kupoprodajne cijene stipulirane ugovorom o prodaji nekretnina i pokretnih stvari od 24. septembra 2014. godine, aneksom I ugovora o prodaji nekretnina i pokretnih stvari od 24. septembra 2014. i ispravkom ugovora od 27. oktobra 2015. godine.
Osporene odluke
6. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Ps 175898 19 Mo od 8. januara 2020. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov prijedlog da se protivnicima osiguranja zabrani da otuđe, sakriju, opterete ili raspolažu pokretnom i nepokretnom imovinom, precizno navedenom u izreci rješenja, da se naloži Službi za upravu geodetskih, imovinskopravnih poslova i urbanizma Općine Zavidovići da po osnovu ovog rješenja upiše zabilježbu zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja predmetnim nekretninama i da to rješenje ostane na snazi do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na pravo predlagača osiguranja. U vezi s tim je istakao da je za određivanje sudske mjere osiguranja potrebno da se kumulativno ispune dva uvjeta – da predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja i postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja, odnosno naplatu potraživanja time što će svoju imovinu otuđiti, prikratiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagača osiguranja. Općinski sud je istakao da nije mogao sa sigurnošću zaključiti da je apelant dokazao osnov svog zahtjeva, odnosno učinio vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, te je istakao da će o tome sud odlučiti odlukom o meritumu predmeta. Naveo je da, ukoliko bi se i pretpostavilo da je apelant učinio vjerovatnim prvi kumulativni uvjet, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije učinio vjerovatnim drugi kumulativni uvjet za određivanje mjere osiguranja. U vezi s tim je istakao da apelant, osim dokaza da su protivnici osiguranja posjednici nekretnina koje su navedene u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, nije predložio niti izveo drugi dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da su protivnici osiguranja preduzeli bilo kakve radnje (otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje) koje bi bile osnov za određivanje mjere osiguranja. Pri tome je naglasio da sama činjenica da su protivnici osiguranja upisani kao posjednici nekretnina i pretpostavka da se predmetne pokretne stvari nalaze kod protivnika osiguranja nije dovoljna okolnost za određivanje ove mjere osiguranja jer apelant nije dokazao konkretnu aktivnost protivnika osiguranja u tom pravcu (subjektivna opasnost).
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 175898 20 Mož od 7. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da vjerovatnost njegovog potraživanja proizlazi iz činjenice da protivnici osiguranja nisu ispunili ugovorom, odnosno aneksom preuzete obaveze, dok ispunjenje drugog uvjeta propisanog odredbama člana
269. ZPP-a proizlazi iz činjenice da su protivnici osiguranja upisani kao posjednici na imovini koja je bila predmet ugovora i aneksa ugovora o kupoprodaji, odnosno da posjeduju imovinu kojom u svakom momentu mogu raspolagati, otuđiti je, opteretiti i slično, dok se pokretne stvari, oprema i mašine kao stalna sredstva za koja se traži određivanje mjere osiguranja nalaze unutar predmetne nekretnine. Nadalje je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao vjerovatnost postojanja svog potraživanja ili prava, te da su apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani. U vezi s tim je istakao da apelant nije ukazao iz čega bi ta vjerovatnost proizlazila, da nije dovoljno samo nabrajanje isprava koje su zaključene između stranaka i činjenica iz isprava da bi se izveo zaključak da je vjerovatno postojanje potraživanja, nego na to dokaznom snagom treba da upućuje bar neka od isprava, te da se apelant u dokazivanju vjerovatnosti potraživanja rukovodi vlastitim mišljenjem, za koje nema realnu materijalnu podlogu. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant, osim dokaza da su protivnici osiguranja posjednici nekretnina koje su navedene u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, nije predložio niti izveo drugi dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da su protivnici preduzeli bilo kakve radnje (otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje) koje bi bile osnov za utvrđivanje postojanja drugog uvjeta i određivanje mjere osiguranja. Pri tome je istakao da činjenica da su protivnici osiguranja upisani kao posjednici predmetnih nekretnina i pretpostavka da se predmetne pokretne stvari nalaze kod protivnika osiguranja nije dovoljna okolnost za određivanje predložene mjere osiguranja jer apelant nije dokazao konkretnu aktivnost protivnika osiguranja u tom pravcu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je način na koji su redovni sudovi obrazložili svoje odluke arbitraran. Navodi da je član drugostepenog sudskog vijeća koje je donijelo osporeno rješenje R. Lj. morao biti isključen, u smislu odredbe člana 357. stav 1. tačka 6. ZPP-a, jer je postupao kao stečajni sudija u stečajnom postupku koji se vodi nad apelantovom imovinom i kao stečajni sudija učestvovao u donošenju odluka u vezi s ugovorima koji su pravni osnov apelantovog potraživanja u predmetnom parničnom postupku. Navodi da je kod sudije R. Lj. u konkretnom slučaju postojao i razlog za izuzeće iz člana 357. stav 2. ZPP-a jer sudija koji je vodio stečajni postupak nad privrednim društvom ne može učestvovati u donošenju odluka koje se tiču tog društva u parničnom postupku s obzirom na to da je upoznat s radnjama koje je to društvo preduzimalo, naročito kad su te odluke, odnosno radnje dovele do predmetnog spora. Nadalje navodi da je iz prvostepenog postupka morala biti izuzeta i sutkinja S. S. D. jer je postupala kao sutkinja u parničnom postupku vođenom pred Općinskim sudom između apelanta i protivnika osiguranja radi raskida ugovora čije ispunjenje apelant zahtijeva u predmetnom parničnom postupku. Apelant nadalje navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja propisani odredbama člana 269. ZPP-a. Navodi da vjerovatnost njegovog potraživanja kao predlagača mjere osiguranja proizlazi iz činjenice da protivnici osiguranja nisu ispunili ugovorom, odnosno aneksom ugovora preuzete obaveze jer nisu dokazivali da su izvršili isplatu iznosa koji se potražuje tužbom, usljed čega je sud apelantovo potraživanje bio dužan smatrati vjerovatnim. Također navodi da ispunjenost drugog kumulativnog uvjeta propisanog odredbama člana 269. ZPP-a proizlazi iz činjenice da su protivnici osiguranja upisani kao posjednici na imovini koja je bila predmet predmetnog ugovora i aneksa ugovora o kupoprodaji, iz čega proizlazi da posjeduju imovinu kojom u svakom momentu mogu raspolagati, odnosno otuđiti je, opteretiti i sl. Navodi da su protivnici osiguranja prilikom zaključenja ugovora o preuzimanju i reprogramu kreditnih obaveza od 3. marta 2015. godine upravo imovinu na kojoj je predloženo određivanje mjere osiguranja koristili kao sredstvo osiguranja ugovora, te da je navedenim dokazana konkretna aktivnost protivnika osiguranja (subjektivna opasnost) u pravcu raspolaganja i opterećenja predmetne imovine. U konačnici navodi da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standard u pogledu ocjene dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonili sumnju o arbitrarnosti u primjeni mjerodavnog prava, te da obrazloženje drugostepene presude ne sadrži apelantove žalbene navode, niti ocjenu tih navoda, usljed čega se takva presuda ustvari ne može ispitati.
II.Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da se apelacija dijelom odnosi na to da je u predmetnom postupku postupao sudija R. Lj. koji je morao biti isključen, te da je ostalu činjeničnu i pravnu argumentaciju apelacije Kantonalni sud cijenio i razloge za tu ocjenu dao u obrazloženju osporenog rješenja. Naveo je da iz odredbe člana 357. stav 1. tačka 6) ZPP-a jasno proizlazi da se apelant morao pozvati na odluku donesenu u stečajnom postupku, povodom koje je došlo do spora, te da su, kako takve odluke nema niti se apelant na takvu odluku pozvao, apelacioni navodi u tom pravcu neosnovani. Naveo je da je apelantu poznato da je sudija R. Lj. na drugostepenom sudu, pa može prilikom svake žalbe ukazivati na isključenje ili tražiti izuzeće, a ne kao u konkretnom slučaju to isticati zavisno od ishoda postupka, iako je i do sada isti sudija donio više odluka koje se odnose na apelanta. Također je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje ni uvjeti za izuzeće propisani odredbama člana 357. stav 2. ZPP-a jer stečajni sudija vrši pravni nadzor u stečajnom postupku, a ekonomska odgovornost je odgovornost stečajnog upravnika, kao i da se u konkretnom slučaju spor ne vodi povodom potraživanja povjerilaca, nego iz poslovnog odnosa stečajnog dužnika s drugim subjektima prava u kojima stečajni sudija ne učestvuje, a apelant nije naveo niti dokazao da je R. Lj. bio stečajni sudija u spornom periodu. Kantonalni sud je naveo da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje ni s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, imajući u vidu da su u toku postupka cijenjeni svi dokazi i da je u obrazloženju osporenog rješenja data ocjena dokaza, kao i jasni i razumljivi razlozi na kojima je zasnovana odluka. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
12. Općinski sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Protivnici osiguranja su naveli da je neosnovan apelacioni navod da je sudija R. Lj. morao biti isključen jer apelant predmetni prijedlog za izdavanje mjere osiguranja i tužbu nije zasnovao ni na kakvoj odluci donesenoj u stečajnom postupku, u smislu odredbe člana 357. stav 1. tačka 6) ZPP-a, niti su bilo kakve radnje sudija u stečajnom postupku prouzrokovale predmetnu parnicu. Naveli su da su apelacioni navodi da je sutkinja S. S. D. morala biti isključena neosnovani jer činjenica da je navedena sutkinja u parničnom postupku koji se pred Općinskim sudom vodio pod brojem 43 0 Ps 132192 16 Ps utvrđivala činjenice da li su protivnici osiguranja ispunili svoje obaveze iz ugovora i aneksa, koji akti su također predmet u osporenom parničnom postupku, ne predstavlja samo po sebi njenu pristranost, nego ukazuje na činjenicu da apelant ponovo pokreće parnični postupak oko pravne stvari koja je pravosnažno presuđena.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 269.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
(2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, a na prijedlog protivnika osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.
(3) Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad i općine su izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana.
XIX - ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357.
(1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
1)ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;
2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;
3)ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;
4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;
5)ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;
6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 175898 20 Mož od 7. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na određivanje sudske mjere osiguranja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo i da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na nepristrasan sud i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
26. In primo, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer je sutkinja S. S. D., koja je donijela prvostepeno rješenje koje se osporava apelacijom, postupala kao sutkinja u parničnom postupku vođenom pred Općinskim sudom između apelanta i protivnika osiguranja radi raskida ugovora čije ispunjenje apelant zahtijeva u predmetnom parničnom postupku. Apelant, također, smatra da je do povrede navedenog aspekta prava na pravično suđenje došlo i iz razloga što je član drugostepenog vijeća koje je donijelo osporenu odluku R. Lj. postupao kao stečajni sudija u stečajnom postupku koji se vodi nad apelantovom imovinom i kao stečajni sudija učestvovao u donošenju odluka u vezi s ugovorima koji su pravni osnov apelantovog potraživanja u predmetnom parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom postupka pred redovnim sudovima isticao navedeni prigovor, odnosno da je tražio isključenje ili izuzeće navedenih sudija, shodno odredbama člana 357. ZPP-a. Zbog navedenog, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4027/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 46. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4180/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 51, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te uvažavajući supsidijarni karakter zaštite konvencijskih i ustavnih prava, ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.
27. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku zauzeli uniforman pravni stav da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od dva kumulativna uvjeta propisana odredbama člana 269. stav 1. ZPP-a za određivanje mjere osiguranja koju je apelant predložio. Naime, redovni sudovi su istakli da apelant nije dokazao da je postojanje njegovog potraživanja, čije je osiguranje tražio predloženom mjerom, vjerovatno, s tim da je Okružni sud istakao da apelant nije ukazao iz čega bi ta vjerovatnost proizlazila, te da nije dovoljno samo nabrajanje isprava koje su zaključene između stranaka i činjenica iz isprava da bi se izveo zaključak da je vjerovatno postojanje apelantovog potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant vjerovatnost postojanja predmetnog potraživanja zasnivao na činjenici da mu protivnici osiguranja nisu isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu, dok iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su protivnici predlagača dokazivali suprotno. S obzirom na navedenu činjenicu, obrazloženje Okružnog suda da za zaključak o vjerovatnosti apelantovog potraživanja nije dovoljno samo nabrajanje isprava koje su zaključene između stranaka i činjenica iz isprava u okolnostima konkretnog slučaja ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni procesnog prava. Ustavni sud, međutim, ukazuje da proizvoljnost navedenog stanovišta ne čini per se nepravičnim predmetni postupak u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/20 od 9. juna 2021. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, također, zaključili da apelant, osim pozivanja na činjenicu da su protivnici osiguranja posjednici nekretnina koje su navedene u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, nije dokazao ni ispunjenost drugog kumulativnog uvjeta za određivanje predložene mjere osiguranja, odnosno da nije dokazao konkretnu aktivnost protivnika osiguranja u pravcu raspolaganja imovinom na kojoj je predloženo određivanje mjere osiguranja, koji zaključak Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda da konkretna aktivnost protivnika osiguranja (subjektivna opasnost) u pravcu raspolaganja i opterećenja predmetne imovine proizlazi iz činjenice da su protivnici osiguranja prilikom zaključenja ugovora o preuzimanju i reprogramu kreditnih obaveza od 3. marta 2015. godine koristili imovinu na kojoj je predloženo određivanje mjere osiguranja kao sredstvo osiguranja potraživanja iz tog ugovora, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je apelant ovaj kumulativno propisan uvjet za određivanje mjere osiguranja zasnivao na navedenoj činjenici (niti da je navedeni ugovor proveden kao dokaz u predmetnom postupku), već isključivo na činjenici da su protivnici osiguranja posjednici nekretnina koje su navedene u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja. Stoga, Ustavni sud apelantove navode u tom pravcu smatra neosnovanim.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući predmetni postupak u cjelini (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/20 od 9. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te uvažavajući supsidijarni karakter zaštite konvencijskih i ustavnih prava, smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za određivanje predložene mjere osiguranje, te u tim razlozima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja.
31. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant tvrdnje o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić