Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2358/21 (Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javna vlast
  • Miješanje u imovinu
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2358/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2358/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tač. c) i h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Rs 049522 20 Rsž od 17. juna 2020. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 055196 21 Gž od 24. marta 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 055196 21 Gž od 24. marta 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Javna ustanova za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje-lječilište "REUMAL" Fojnica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kačapor Fuad, Čolak Elvir i Oruč Esad iz Ilidže, podnio je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 Rs 049522 20 Rev od 30. marta 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 I 055196 21 Gž od 24. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 049522 20 Rsž od 17. juna 2020. godine.

Parnični postupak

2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 Rs 049522 19 Rs od 21. februara 2020. godine obavezan je apelant da na ime razlike plaće i na ime neisplaćenog regresa za 2016. i 2018. godinu tužiocima (Z.K., A.M., Š.P., A.M., F.O., H.T. i A.I.) isplati određene novčane iznose bliže navedene u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je apelant da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.233,32 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 049522 20 Rsž od 17. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 21. februara 2020. godine.

4. Rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2021. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine.

5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da, u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, dok je članom 237. stav 3. ZPP-a određeno da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da se tužioci u ovoj pravnoj stvari nalaze u položaju običnih formalnih suparničara, u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, naveo je da se i pravo na izjavljivanje revizije cijeni u odnosu na svakog suparničara posebno. Budući da se revizijom pobija drugostepena presuda u kojoj vrijednost pobijanog dijela pojedinačno za svakog od tužioca ne prelaze označeni iznos kao uvjet za dopuštenost izjavljivanja revizije, Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedopuštenu. Također je naveo da ne postoje osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta za izuzetno postupanje Vrhovnog suda u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Naime, apelant reviziju nije podnio sastavljajući je u smislu člana 237. st. 3., 4. i 5. ZPP-a postavljajući materijalno ili procesno-pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, već je reviziju sastavio kao redovnu reviziju podnesenu zbog revizijskih razloga, za ispitivanje koje ne postoje procesno pravne pretpostavke, zbog čega je apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu.

Izvršni postupak

6. Tražioci izvršenja (Z.K., A.M., Š.P., A.M., F.O., H.T. i A.I.) su 21. augusta 2020. godine podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave - Presude Općinskog suda broj 49 0 Rs 049522 19 Rs od 21. februara 2020. godine, protiv apelanta, kao izvršenika, radi prinudne naplate duga iz radnog odnosa, te troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka, predlažući da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstva sa žiro računâ apelanta koje ima kod poslovnih banaka pobliže navedenih u prijedlogu.

7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 49 0 I 055196 20 I od 16. septembra 2020. godine određeno je predloženo izvršenje, kao i troškovi izvršnog postupka u iznos od 1.946,00 KM.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 49 0 I 055196 20 I od 16. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 16. septembra 2020. godine.

9. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 16. novembra 2020. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 24. marta 2021. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je izvršna isprava-presuda Općinskog suda od 21. februara 2020. godine stekla obilježja pravosnažnosti i izvršnosti presudom Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine. Zatim je ukazao da prema članu 12. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) prigovor i žalba na rješenje o izvršenju ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, te da je članom 40. stav 4. ZIP-a propisano da se rješenje o izvršenju na sredstvima na računu izvršenika dostavlja i banci. U vezi s tim je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kako se izvršenje ne može provoditi prije pravosnažnosti rješenja radi pljenidbe novčanih sredstava izvršenika. Također je naveo da apelant žalbom osporava činjenice utvrđene u pravosnažnoj prvostepenoj presudi na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak. S tim u vezi je naveo da, prema stavovima sudske prakse, sud u izvršnom postupku nije ovlašten preispitivati činjenične i pravne stavove iz pravosnažne parnične presude, jer nema tzv. kognicijska ovlaštenja i ne može preuzimati ovlaštenja parničnog suda radi odlučivanja o postojanju i visini određenog prava o kome je odlučeno izvršnom ispravom ili odlučivati da li su u parničnom postupku bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude. S obzirom da prema članu 34. stav 1. ZIP-a sud ne može prekinuti izvršni postupak kako bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju, a kako je apelant izvršnom ispravom obvezan tužiocima platiti dug sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, naveo je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da razlozi navedeni u apelantovom prigovoru, u smislu člana 47. ZIP-a, neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Apelacioni navodi

11. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su redovni sudovi u prethodnom parničnom postupku cijenili da je apelant isplaćivao manju plaću tužiocima, a koja razlika plaće je rezultat pogrešne primjene odredbi Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti zdravstva na teritoriji SBK/KSB. Apelant navodi da Općina Fojnica, kao apelantov osnivač, uopće nije konsultovana prilikom zaključivanja kolektivnih ugovora iz oblasti zdravstva na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i na nivou Srednjobosanskog kantona, a koji ugovori ih se najdirektnije tiču i od velikog su interesa za tu lokalnu zajednicu. Također navodi da se bez konsultovanja jedinice lokalne samouprave apelantu nezakonito nameću dodatne obaveze kojima se ozbiljno narušava njegovo funkcionisanje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tač. c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da isti ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a)Protek roka (u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine)

14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelant je protiv presude Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2021. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine.

15. S obzirom na to da je o reviziji apelanta rješavano rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2021. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. jula 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine.

b)Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda od 24.

marta 2021. godine u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje)

16. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji su pokrenuli tražioci izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne odluke suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da su stoga apelantovi navodi u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

c)Dopustivost prima facie (u odnosu Rješenje Kantonalnog suda od 24. marta 2021. godine u pogledu navoda o povredi prava na imovinu)

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmenom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, jasno ukazao da sud u izvršnom postupku nije ovlašten preispitivati činjenične i pravne stavove iz pravosnažne parnične presude, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. c) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2358/21 (Javna ustanova za medicinsku… | Sudska praksa | Aktio