Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-630/20 (K. B.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Kontrola korištenja
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-630/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 630/20, rješavajući apelaciju Kenana Bihorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kenana Bihorca podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 3. januara 2020. godine.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 630/20 od 11. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kenan Bihorac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Zaključka o prodaji Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 3. januara 2020. godine.

2. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da zastane sa provođenjem svih radnji u izvršnom postupku koji se vodi pred tim sudom pod brojem 65 0 I 107948 16 I 2 do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 630/20 od 11. marta 2020. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na način da je naložio Općinskom sudu odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu u Sarajevu broj 65 0 I 107948 16 I 2.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i tražitelja izvršenja Nove banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski sud i tražitelj izvršenja su odgovore na apelaciju dostavili 9. marta i 12. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Izvršenje na pokretnim stvarima

7. Tražitelj izvršenja [Nova banka a.d. Banja Luka] i korisnik kredita Haris Rajkić (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) su 2. septembra 2003. godine zaključili ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu, dok su apelant i tražitelj izvršenja 2. septembra 2003. godine zaključili ugovor o jemstvu kojim se apelant kao jemac obavezao da solidarno jamči za isplatu cjelokupnog duga korisnika kredita po navedenom ugovoru o dugoročnom kreditu. U vezi sa navedenim, apelant je potpisao bjankomjenicu kojom se obavezao da će na prvi poziv tražitelja izvršenja isplatiti cjelokupan iznos duga korisnika kredita po osnovu navedenog ugovora o dugoročnom kreditu u slučaju neurednog plaćanja i u svakom drugom slučaju otkaza navedenog ugovora, odnosno zbog neizvršenja obaveze korisnika kredita u ugovorenom roku. Tražitelj izvršenja je 5. septembra 2007. godine kod Općinskog suda izvršio protest mjenice serije AF 0464227 za apelanta.

8. Općinski sud je na prijedlog tražitelja izvršenja od 2. oktobra 2007. godine a na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice primjenom odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-07-003503 od 29. oktobra 2007. godine kojim je, radi naplate potraživanja -neplaćenog iznosa mjeničnog duga od 10.062,29 KM, odredio predloženo izvršenje, i to zapljenom, procjenom i javnom prodajom pokretnih stvari apelanta kao izvršenika.

9. Općinski sud je zaključkom o prodaji broj 65 0 I 107948 07 I od 29. aprila 2013. godine utvrdio da vrijednost apelantovih pokretnih stvari, koje je popisao i procijenio sudski izvršitelj iznosi 540,00 KM. Predmetne pokretne stvari su na drugom ročištu održanom 29. maja 2013. godine prodate tražitelju izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za ukupan iznos od 60,00 KM. Rješenje o dosudi Općinski sud je donio 2. jula 2013. godine.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 107948 07 I (065-0-I-07-003503) od 15. septembra 2015. godine utvrdio da se tražitelj izvršenja djelimično namirio iz cijene dobijene prodajom pokretnih stvari apelanta opisanih kao u dispozitivu rješenja o dosudi od 2. jula 2013. godine (pravosnažno sa 23. aprilom 2015. godine), i to za dio troškova izvršnog postupka u iznosu od 60,00 KM, dok je u preostalom dijelu potraživanje utvrđeno Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-07- 003503 od 29. oktobra 2007. godine ostalo neizmireno.

Izvršenje na nekretninama

11. Postupajući po prijedlogu tražitelja izvršenja od 22. septembra 2015. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 6. aprila 2016. godine utvrdio da se nastavlja izvršni postupak određen Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-07-003503 od 29. oktobra 2007. godine na način da se apelant obavezuje isplatiti tražitelju izvršenja preostali neisplaćeni iznos mjeničnog duga od 10.062,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. jula 2007. godine, kao i troškova protesta mjenice do konačne isplate (stav I izreke). Navedenim rješenjem je, također, utvrđeno (stav II izreke) da će se izvršenje provesti zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti apelanta, odnosno javnom prodajom dvosobnog stana u Sarajevu, površine 71 m2, preciznije označenog u izreci rješenja, vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Nadalje je rješenjem (stav III izreke) naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda (u daljnjem tekstu: ZK ured) da izvrši zabilježbu ovog rješenja na predmetnom stanu u apelantovom vlasništvu.

12. ZK ured je Rješenjem broj 065-0-Dn-16-008 959 od 13. aprila 2016. godine utvrdio da se u koloni upisa C teretnog lista poduloška kao u izreci rješenja izvrši zabilježba izvršenja na predmetnom stanu u apelantovom vlasništvu radi izvršenja u korist tražitelja izvršenja.

13. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 22. avgusta 2018. godine apelantov prigovor je odbijen kao neosnovan, tako što je rješenje o izvršenju od 6. aprila 2016. godine u cijelosti ostalo na snazi.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 107948 18 Gži od 6. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje prvostepenog suda od 22. avgusta 2018. godine.

15. Općinski sud je zaključkom broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 3. januara 2020. godine odredio da će se ročište za prvu javnu prodaju predmetnog stana u apelantovom vlasništvu održati 26. februara 2020. godine sa početkom u 13 sati. Također je konstatovano da je utvrđena vrijednost apelantove nekretnine-predmetnog stana, procjenom stalnog sudskog vještaka arhitektonske struke na iznos od 117.419,56 KM. Tačkom III zaključka je određeno da se na prvom ročištu za javno nadmetanje nekretnina ne može prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti. U pouci o pravnom lijeku stoji da se protiv ovog zaključka ne može izjaviti žalba ili prigovor.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim zaključkom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da je redovni sud postupio suprotno odredbi člana 65. ZIP-a. S tim u vezi je ukazao da je zaključkom o prodaji Općinski sud odredio prodaju njegove jedine nekretnine, predmetnog stana, procijenjene vrijednosti od 117.419,56 KM radi naplate duga tražitelju izvršenja u iznosu od 10.062,29 KM. Dakle, smatra da je nesporna razlika i disproporcija u visini njegovog novčanog duga tražitelju izvršenja i utvrđene vrijednosti predmetnog stana, jer smatra da je vrijednost njegove nekretnine, stana, čak 11 puta veća od vrijednosti potraživanja tražitelja izvršenja. Prema tome, ističe da bi provedbom izvršenja na predmetnom stanu koji predstavlja njegovu jedinu nekretninu sasvim sigurno po njega nastupila nenadoknadiva i neotklonjiva štetna posljedica i povreda njegovog prava na imovinu, jer bi ostao bez stana u kojem živi zajedno sa svojom porodicom. U vezi s tim, apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine a u vezi sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vaskrsić protiv Slovenije broj 31371/12 od 25. aprila 2017. godine.

II.Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u konkretnom izvršnom predmetu, te je naveo i da je apelant imao dovoljno vremena da izmiri predmetno dugovanje prema tražitelju izvršenja, što on nije učinio, te da poduzimanjem predmetnih radnji ovaj sud nije povrijedio apelantova prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, već je poduzeo radnje koje su propisane odredbama ZIP-a, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Ukazano je da je apelant u međuvremenu podneskom od 19. februara 2020. godine predložio „da sud naloži tražiocu izvršenja da on predloži promjenu predmeta izvršenja na način da se izvršenje nastavi na plaći izvršenika [apelanta] koju on ostvaruje u firmi 'Dom' d.o.o. Sarajevo ili pokretnim stvarima izvršenika koje se nalaze u njegovom stanu“, te da je sud zbog tog podneska odgodio prvo ročište za prodaju nekretnina (26. februara 2020. godine) i taj podnesak dostavio tražiocu izvršenja na izjašnjenje. U vezi s tim je, također, ukazano da sud, prema ZIP-u, „nema zakonsko ovlaštenje da navedeno naloži tražiocu izvršenja budući da, prema odredbi člana 71. [ZIP-a], izvršenik može u roku od tri dana od dostavljanja rješenja o izvršenju (u konkretnom slučaju rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja) predložiti drugi predmet izvršenja, a uz prijedlog je dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu […]“. Konačno je istaknuto da je iz toka predmetnog izvršnog postupka jasno vidljivo da je Općinski sud preduzeo sve radnje koje je po zakonu trebalo preduzeti, da tražilac izvršenja još uvijek nije namiren i da ne postoji nesrazmjera između potraživanja i vrijednosti procijenjene nekretnine 10.062,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. jula 2007. godine pri čemu se izvršenje vodi od 2007. godine, te je apelant „imao više nego dovoljno vremena“ da izmiri predmetno dugovanje.

18. Tražitelj izvršenja, također, apelantove ,smatra neosnovanim. Ističe da mu apelant osim glavnog duga u iznosu od 10.062,29 KM, duguje i zakonsku zateznu kamatu koja će se obračunati na glavni dug počevši od 5. jula 2007. godine. Dakle, imajući u vidu da je stopa zakonske zatezne kamate 12% na godišnjem nivou, smatra da se „prostom računicom“ može zaključiti da apelantov dug iznosi više od 20.000,00 KM.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 22.

Osnove za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 29.

Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 65. stav 1.

Obim izvršenja novčanih potraživanja Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.

Član 71 Promjena predmeta izvršenja (1) Izvršenik može u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja. Uz prijedlog izvršenik je dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu izvršenja na osnovu kojeg je na tom predmetu moguće odrediti izvršenje protiv izvršenika.

(2) Sud će prijedlog dostaviti tražiocu izvršenja koji se o njemu može izjasniti u roku od tri dana od dana dostave. U tom roku tražilac izvršenja može postaviti zahtjev za naknadu troškova započetog postupka izvršenja na nepokretnosti te zatražiti davanje osiguranja za naknadu štete koju bi mogao trpjeti zbog promjene predmeta izvršenja. (3) Sud odlučuje o prijedlogu rješenjem u roku od osam dana od dana prijema odgovora tražioca izvršenja iz stava 2. ovog člana ili isteka roka za njegovo podnošenje.

(4) Sud može prihvatiti prijedlog ako izvršenik učini vjerovatnim:

1) da bi izvršenje na nepokretnosti na kojoj je ono predloženo za njega bilo naročito nepovoljno, 2) da iz opravdanih razloga nije sam mogao unovčiti predmet koji predlaže kao novi predmet izvršenja i dobijenim sredstvima namiriti tražioca izvršenja, 3) da bi se potraživanje tražioca izvršenja moglo u potpunosti namiriti iz drugog predloženog predmeta izvršenja.

(5) Sud će rješenjem odbiti prijedlog za promjenu predmeta izvršenja ako ocijeni da bi se zbog toga izvršenje znatnije odužilo ili otežalo, odnosno ako bi tražilac izvršenja zbog toga mogao trpiti znatniju štetu.

(6) Ako je tražilac izvršenja na nepokretnosti na kojoj je zatražio izvršenje prije pokretanja izvršnog postupka stekao založno pravo radi osiguranja svog potraživanja, bez njegova se pristanka izvršenje ne može odrediti na drugom predmetu izvršenja. (7) Ako je izvršenik kao drugo sredstvo izvršenja predložio izvršenje na plaći, penziji, invalidnini ili drugom stalnom novčanom primanju sud može prihvatiti prijedlog, uz uvjet da izvršenik učini vjerovatnim da će potraživanje biti namireno u roku od jedne godine od donošenja rješenja o njegovom prijedlogu. I u slučaju iz ovog stava moraju biti ispunjeni uvjeti iz tačke 1. stav 4. i stav 6. ovog člana.

(8) U rješenju o promjeni predmeta izvršenja sud će odrediti izvršenje na drugom predloženom predmetu izvršenja.

(9) Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog izvršenika za promjenu predmeta izvršenja pravni lijek nije dozvoljen.

(10) Ako je određeno drugo sredstvo odnosno predmet izvršenja, zabilježba izvršenja na nepokretnosti kao prvobitnom predmetu izvršenja ostaje na snazi sve do namirenja potraživanja tražioca izvršenja. Nakon namirenja potraživanja tražioca izvršenja sud će po službenoj dužnosti odrediti brisanje zabilježbe.

Član 89.

Prodajna cijena (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nekretnina se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nekretnina ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponudioca sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 46/16) relevantna odredba glasi:

Član 1.

U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u članu 89. stav (5) mijenja se i glasi:

„(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, sud će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti na prodajnu cijenu.“

Napomena: Ustavni sud Bosne i Hercegovine je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 20/16 od 30. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odlučujući u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, utvrdio „da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 46/16) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije“. Ustavni sud je, također, naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove odluke usaglasi navedenu odredbu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je Rješenjem broj U 20/16 od 13. jula 2018. godine („Službene novine FBiH“ broj 55/18 od 13. jula 2018. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 20/16 od 30. marta 2017. godine, te da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 46/16) prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ovog rješenja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Zaključak o prodaji Općinskog suda broj 65 0 I 107948 16 I 2 od 3. januara 2020. godine koji je donesen u izvršnom postupku protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zatim, osporeni zaključak apelant je primio 13. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim zaključkom Općinskog suda od 3. januara 2020. godine ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim zaključkom od 3. januara 2020. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

26. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je nesporna razlika i disproporcija u pogledu visine njegovog novčanog duga u predmetnom izvršnom postupku u visini od 10.062,29 KM prema tražitelju izvršenja i procijenjene vrijednosti predmetnog stana od 117.419,56 KM. Dakle, smatra da miješanje u njegovo pravo na imovinu ne zadovoljava razuman odnos proporcionalnosti između opšteg interesa i njegovog interesa kao pojedinca. U vezi s tim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), a u vezi sa stavom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vaskrsić protiv Slovenije od 25. aprila 2017. godine.

29. Prilikom razmatranja da li je došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključkom odredio ročište za prvu javnu prodaju predmetnog stana koji je apelantovo vlasništvo, a koja činjenica nije sporna u postupku radi naplate preostalog iznosa apelantovog mjeničnog duga. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

30. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

31. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

32. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu i to donošenjem zaključka o prodaji stana u apelantovom vlasništvu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da prodaju apelantove imovine treba razmatrati u okviru tzv. trećeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojem država ima pravo „da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom“.

33. S obzirom na to Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim zaključkom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

34. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZIP-a, jer je Općinski sud na prijedlog tražitelja izvršenja, shodno odredbi člana 89. stav (2) ZIP-a, zakazao ročište za prvu javnu prodaju predmetnog stana u apelantovom vlasništvu. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle, da je dostupan građanima, pa i apelantu, te da je u Poglavlju X, u kojem su pozicionirane i odredbe na kojim je utemeljen osporeni zaključak, na dovoljno jasan i precizan način regulirao pitanje izvršenja na nekretninama, tj. proceduru prodaje nepokretnosti na kojoj se provodi izvršenje, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

35. Slijedom navedenog, također, proizlazi da je citirana odredba ZIP-a u službi osiguranja pravne sigurnosti u stjecanju, ostvarivanju i zaštiti prava koja pripadaju tražitelju izvršenja a što predstavlja zakoniti cilj u javnom interesu. Dakle, u konkretnom slučaju miješanje je i u službi legitimnog cilja koji je, zapravo, definiran članom1. ZIP- a, u smislu da se tim zakonom utvrđuje postupak po kojem sudovi „provode prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba relevantnih zakona proizlazi da se prinudno izvršenje provodi samo u slučaju da izvršenici dobrovoljno ne izvrše svoje obaveze utvrđene izvršnim i vjerodostojnim ispravama.

36. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46. i 50).

37. Ustavni sud zapaža da je zapravo, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda u konkretnom slučaju, ključno pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Naime, apelant smatra da postoji nesporna razlika i disproporcija u pogledu visine njegovog novčanog duga u predmetnom izvršnom postupku u visini od 10.062,29 KM i procijenjene vrijednosti predmetnog stana od 117.419,56 KM. S tim u vezi, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), a u vezi sa stavom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vaskrsić protiv Slovenije od 25. aprila 2017. godine.

38. Ustavni sud u tom kontekstu prvo zapaža da je o provođenju izvršenja na apelantovim nekretninama konačno odlučeno rješenjem Kantonalnog suda od 6. marta 2019. godine kojim je zapravo potvrđeno rješenje o odobravanju izvršenja na predmetnom stanu a te odluke nisu, niti mogu biti, s obzirom na datum donošenja tog rješenja i datum podnošenja apelacije (i u tom kontekstu uvjete dopustivosti apelacije iz člana18. Pravila Ustavnog suda), predmet ovog apelacionog postupka.

39. Osim toga, Ustavni sud, u vezi sa navedenim, podsjeća da je pitanje proporcionalnosti faktičko pitanje koje se rješava u svakom konkretnom slučaju posebno. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Vaskrsić protiv Slovenije, na koji apelant ukazuje, usvojio aplikaciju podnositelja predstavke i utvrdio da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su domaće vlasti u izvršnom postupku prodale njegovu kuću na javnoj aukciji za 50% tržišne vrijednosti radi naplate duga od 124 eura (dug za vodu). Evropski sud je u predmetnom slučaju zaključio da je povrijeđeno pravo podnositelja predstavke na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je država u konkretnom slučaju propustila da uspostavi pravičnu ravnotežu između cilja i sredstva izvršenja, naročito imajući u vidu nisku vrijednost duga koja je naplaćena u izvršnom postupku kroz sudsku prodaju podnositeljeve nekretnine (kuće), te činjenicu da domaće vlasti nisu razmotrile druga prigodna i manje opterećujuća sredstva izvršenja.

40. Nadalje, Ustavni suda podsjeća da je apelant ukazao i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tom predmetu utvrdio da „ u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelanta rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi, posebno imajući u vidu da je radi naplate apelantovog duga od 64,90 KM osporenim zaključkom o prodaji nekretnina određena prodaja sedam apelantovih nekretnina procijenjene vrijednosti od 44.249,50 KM“ (tačka 51). Pri tome je u odluci navedeno „da je stanovište Općinskog suda previše formalno, posebno zato što se radi o očiglednom nesrazmjeru (neproporcionalnosti) između vrijednosti apelantovih nekretnina i duga“, te da je Općinski sud „propustio da, shodno svojim zakonskim ovlaštenjima, prethodno ocijeni mogućnost da predloženo izvršenje odredi samo na jednoj od sedam apelantovih nekretnina (u skladu sa članom 8. stav 2. ZIP-a), koja bi bila dovoljna za ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja“ (tačka 47).

41. Međutim, Ustavni sud smatra da praksa Evropskog suda iz presude Vaskrsić protiv Slovenije i Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1955/19 nije primjenjiva u okolnostima apelantovog slučaja. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo naglašava da je procjena proporcionalnosti miješanja, odnosno utvrđivanja da li je na apelanta stavljen pretjeran teret faktičko pitanje koje je determinirano okolnostima svakog konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantov slučaj u bitnome razlikuje od navedenih predmeta. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da visina apelantovog duga prema tražitelja izvršenja nije beznačajna, kao u navedenim predmetima, jer apelant duguje iznos od 10.062,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. jula 2007. godine (prema navodima tražioca izvršenja iz odgovora na apelaciju, ukupan dug iznosi više od 20.000,00 KM).

42. Osim toga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta prilikom ispitivanja proporcionalnosti treba imati u vidu i okolnost da je tražitelj izvršenja predmetni izvršni postupak pokrenuo još 2007. godine a da je Općinski sud zaključak o prodaji predmetnog stana donio na prijedlog tražitelja izvršenja u skladu sa relevantnom odredbom člana 82. ZIP-a, tek 3. januara 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, a kako je to i naveo Općinski sud u odgovoru na apelaciju, da je apelant u periodu od oko trinaest godina dug prema tražitelju izvršenja na koji se svjesno obavezao (ugovorom o jemstvu) mogao isplatiti dobrovoljno na način koji mu odgovara.

43. Ustavni sud nadalje zapaža da, u smislu odredbe člana 8. stav (1) ZIP-a, sud „rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onom predmetu izvršenja koji su navedeni u izvršnom prijedlogu“ s tim da sud može (u smislu stava 2. navedenog člana), „ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja“. U okolnostima konkretnog predmeta je nesporno da se ne radi o situaciji koja je propisana odredbom člana 8. stav (2) jer je evidentno da tražilac izvršenja nije predložio više sredstava ili više predmeta izvršenja, već se prijedlogom o promjeni predmeta izvršenja opredijelio za izvršenje na predmetnom stanu (nakon što se u prethodnoj fazi postupka nije uspio namiriti prodajom apelantovih pokretnih stvari). S druge strane, evidentno je da je, u smislu relevantne odredbe člana 71. ZIP-a (kojim je regulirano pitanje promjene predmeta izvršenja), kako je to i naveo Općinski sud u odgovoru na apelaciju, i sam apelant kao izvršenik mogao „u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju [u konkretnom slučaju rješenja o promjeni predmeta izvršenja] predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja“, što bi onda obavezivalo sud da rješenjem, u smislu člana 71. stav (3) ZIP-a, odluči o takvom prijedlogu. Međutim, Ustavni sud zapaža da tu mogućnost, iako mu je ona stajala na raspolaganju, apelant nije koristio budući da je tek (nakon podnošenja apelacije) 19. februara 2020. godine, dakle skoro četiri godine nakon donošenja rješenja o promjeni predmeta izvršenja (doneseno 6. aprila 2016. godine), predložio promjenu predmeta izvršenja. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a i apelantovo ponašanje (tj. propuštanje da u propisanom roku predloži izvršenje na drugom predmetu izvršenja), u datim okolnostima apelantovog slučaja nije postojala mogućnost da domaće vlasti, tj. izvršni sud, u smislu stava iz predmeta Vaskrsić protiv Slovenije , razmotri „druga prigodna i manje opterećujuća sredstva izvršenja“.

44. Konačno, Ustavni sud zapaža da se, prema odredbi člana 89. stav (2) ZIP-a, na prvom ročištu za javno nadmetanje nekretnina - predmetni stan ne može prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti, a na drugom ročištu, u smislu citirane odredbe ZIP-a stav (4), za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji iz čega proizlazi da i sam zakon sadrži odredbe koje (s obzirom na Odluku broj U 20/16) onemogućavaju prodaju nekretnine u bescjenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda, odnosno načina na koji on tumači odredbe ZIP-a, proizlazi da bi sud u izvršnom postupku mogao određivati izvršenje na nekretninama samo u slučaju da se radi o visokom iznosu potraživanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da takvo tumačenje nema uporište u stipulaciji relevantnih odredbaba ZIP-a jer, zapravo, one ne postavljaju ograničenje u tom smislu i ostavljaju na dispoziciju tražitelju izvršenja da sam odluči na kojem predmetu će tražiti provođenje izvršenja s tim da ZIP, kao je već rečeno, sadrži i odredbe koje štite interese izvršenika (između ostalih, i navedena odredba člana 71. ZIP-a kojom je regulirano kad izvršenik i pod kojim uvjetima može tražiti promjenu predmeta izvršenja, te odredba člana 89. ZIP-a - ograničenje u pogledu vrijednosti ispod koje nekretnina ne može biti prodata). Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant, zapravo, apelacijom prejudicira ishod prodaje o čemu se u ovoj fazi (kod činjenice da apelant ne spori procjenu vrijednosti predmetnog stana, te okolnosti da još nije održano prvo ročište za prodaju nekretnina) Ustavni sud ne može izjašnjavati .

45. Stoga, Ustavni sud smatra da je zaključkom o prodaji apelantove nekretnine-predmetnog stana uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju izmirenja potraživanja povjerilaca (banke), u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja, odnosno da je zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja osporenim zaključkom o prodaji apelantove nekretnine-predmetnog stana uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njegovog prava i zahtjeva od javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju izmirenja potraživanja povjerilaca (banke), u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja, odnosno kada je zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 630/20 od 11. marta 2020. godine.

50. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-630/20 (K. B.) | Sudska praksa | Aktio