Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1102/20 (D.Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u privatni život
  • Privatni život
  • Kleveta
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1102/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1102/20, rješavajući apelaciju D. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 190783 19 Gž od 28. januara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 190783 19 Gž od 28. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog u predmetnom postupku U.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. juna do 8. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 190 783 17 Mal od 28. juna 2019. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog (kao autora teksta) radi naknade štete zbog klevete, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz kopije dnevnog lista „Nezavisne novine“ od 20. februara 2014. godine utvrđeno da je na naslovnoj strani objavljen nadnaslov „MUP Republike Srpske istražuje malverzacije bivšeg direktora Krajina osiguranja''“ sa naslovom „Akcije kupio bez uložene marke“. Dalje je naveo da je na strani 2. „Nezavisnih novina“ nadnaslov „MUP Republike Srpske istražuje malverzacije bivšeg direktora 'Krajina osiguranja'“ sa naslovom „Akcije kupio bez uložene marke“, te podnaslovom „Vlasništvo: ,Euro Ex', vlasništvo [apelanta], postaje vlasnik akcija 'Krajina osiguranja', a da nije uložio niti jednu KM'“, sa drugim podnaslovom „Iznos od 1.505.989,20 KM šetao od jedne do druge firme“. Ukazao je da u navedenom tekstu, između ostalog, napisano kako je apelant ranije oslobođen krivice u ovom slučaju, te da bi dokazi koji su prikupljeni tokom prošle godine mogli rezultirati time da akcijski kapital RS vlasništvo u „Krajina osiguranju“ poveća sa 70,04 na 100%. Ukazao je i da je u tekstu dalje navedeno: „jedan od ključnih dokaza mogla bi biti zabilješka Sektora za kontrolu, istrage i obavještajne poslove Poreske uprave RS na osnovu koje je pokrenuta nova istraga.“ Istaknuo je da se dalje navodi da je navedena zabilješka proslijeđena Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS), a koja je u posjedu „Nezavisnih novina“, te da je navedena „zabilješka proslijeđena Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci radi korišćenja kao dokaza koji se već vodi pred privrednim sudom“. Navedeno je da ,,U MUP-u naglašavaju da policijski službenici u koordinaciji sa Okružnim tužilaštvom Banja Luka vode istragu u utvrđivanju elemenata krivičnog djela“. Takođe je navedeno da se, prema nalazu i zabilješci Poreske uprave RS, navodi da je on zloupotrijebio službeni položaj na način da je 2002. godine državni kapital „Krajina osiguranja“ prodao svom privatnom preduzeću ,,Euro Ex“ kojem je prije toga za tu kupovinu akcija „Krajine” pozajmio novac. Dalje je navedeno da je ugovor o pozajmici između „Krajina osiguranja“ i „Euro Exa“ sklopljen 2002. godine, te da se pozajmica zapravo nije ni dogodila, već je samo služila kao fiktivni prikaz radi knjiženja akcija u korist „Euro Exa“. Sedam dana kasnije „Euro Ex“ podiže kredit u iznosu od 1.000.000,00 KM i u iznosu od 600.000,00 KM. Osnovni sud je ukazao da je navedeno i da istog dana po nalogu „Euro Exa“ banka na osnovu odobrenog kredita vraća uplatu od 1,505.989,20 KM na podračun „Krajina osiguranja“ a u svrhu uplate osnivačkog akcionarskog uloga u korist „Euro Exa“. Takođe je navedeno da na osnovu ovih aktivnih „Euro Ex“, vlasništvo apelanta, postaje vlasnik „Krajina osiguranja“ u iznosu od 1.505,989,20 KM a da nije uložio nijednu KM, već da su sredstva samo „vozana“ i fiktivno stvarana slika kao da su akcije kupljene.

7. Osnovni sud je naveo da se preko navedenog teksta nalazi zabilješka Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) u kojoj je, između ostalog, navedeno: „provjerom, tragom uplaćenog novca utvrđeno je da je [apelant] u ime 'Euro Exa' dana 29.7.2002. godine potpisao dva ugovora o kratkoročnom kreditu sa Raiffeisen bankom broj 6786/02 u iznosu od 1,000.000,00 KM i 678/02 u iznosu 600.000,00 KM. Nakon potpisivanja ugovora [apelant] je dao nalog (prilog službene zabilješke) dana 30.7.2002. godine banci da iznos od 1.505.989,20 KM kreditnih sredstava uplati na podračun 'Krajina osiguranja' u svrhu uplate akcionarskog uloga u korist 'Euro Exa', što je izvršeno istog dana. Dana 5.8.2002. godine [apelant], sada kao odgovorno lice 'Krajina osiguranja' a.d. dopisom broj 02- 1402/02 obavještava da će sa podračuna 'Krajina osiguranja' biti vraćena uplaćena sredstva Raiffeisen banci u iznosu od 1.505.989,20 KM kao otplata preuzetog kredita 'Euro Exa'. Istog dana sa identičnim sadržajem [apelant], sada opet u ime 'Euro Exa', dopisom broj 26/02 obavještava Raiffeisen banku da vraća kredit u cijelosti na gore opisan način. Ovom radnjom je utvrđeno da je [apelant] jedino odgovorno lice u oba pravna subjekta i da sam odobrava i obavlja poslove i to sve sa ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi. Na osnovu ove aktivnosti 'Euro Ex', vlasništvo [apelant], postaje vlasnik akcija 'Krajina osiguranja' u iznosu 1.505.989,20 KM, a da nije uložio nijednu KM, već su samo 'vozana' sredstva i fiktivno stvarana slika kao da su akcije kupljene. Dana 23.7.2002. godine sastavljen je Ugovor o pozajmici broj 02-1402/2 između 'Krajina osiguranja' i 'Euro Exa' za iznos 1.505.989,20 KM. Ugovor o pozajmici je služio radi prikazivanja u knjigovodstvu da su sredstva pozajmljena za kupovinu akcija u korist 'Euro Exa'. Nalogom broj 187 je proknjižen izvod broj 3 od 6.''8.2002. godine, kada su sa žiro-računa 'Krajina osiguranja' za kupovinu akcionarskog kapitala skinuta sredstva u iznosu 1.505.989,20 KM, taj iznos je proknjižen na sljedeći način: storno na dugovnoj strani žiro-računa, a zadužen je konto 2313 Raiffeisen banke iako je ovaj konto pozajmica 'Euro Exa'. Stanje na kraju 2002. godine 'Krajina osiguranja' je: akcionarski kapital potražuje iznos 1.505.989,20 KM, a pozajmica 'Euro Exa' duguje iznos 1.505.989,20 KM.“

8. Osnovni sud je naveo da se apelant prvenstveno za osnov tužbe poziva na dio teksta koji glasi: „Na osnovu ovih aktivnosti 'Euro Ex' vlasništvo [apelant], postaje vlasnik akcija 'Krajina osiguranja' u iznosu 1,505.989,20KM, a da nije uložio niti jednu KM, već sredstva samo vozana i fiktivno stvarana slika kao da su akcije kupljene.“ Dalje je naveo da između parničnih stranka nije sporno da je tuženi napisao sporni članak. Istaknuo je da se u navedenom naslovu nigdje ne pominje ime apelanta, odnosno iz naslova teksta sa naslovne strane „Nezavisnih novina“ ne ukazuje se na određenu osobu trećim licima, tako da treća lica ne mogu identifikovati na koju se osobu odnosi naslov. S tim u vezi, ukazao je da se apelant poziva da je „malverzacija bivšeg direktora“ objavljena u nadnaslovu, da se radi o zlonamjeri i ciljanom pisanju kako bi se kod javnosti proizveo jači utisak. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je poklonio vjeru iskazu tuženog u dijelu iskaza u kojem navodi da je u tekstu prezentovao informaciju koja je bila u posjedu javnih organa. Takođe je istaknuo da, po pravilima svih redakcija, novinar odgovara za tekst ispod njegovog potpisa, a oprema teksta je u isključivoj nadležnosti odgovornih urednika i glavnog i odgovornog urednika (oprema podrazumijeva naslov, nadnaslov i podnaslov).

9. Osnovni sud je naveo da je tuženi u tekstu na strani 2. „Nezavisnih novina“ prenio saopštenje koje je suštinski istinito. S tim u vezi, obrazložio je da je tuženi tekst napisao na osnovu izvedenih dokaza, i to: obavještenja Ministarstva finansija, Poreske uprave od 24. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: obavještenje Poreske uprave) i službene zabilješke Ministarstva finansija, Poreske uprave broj 06/1.01/0301-490-99/12 od 12. septembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: zabilješka Poreske uprave). Dalje je naveo da se na strani 4. zabilješke Poreske uprave navodi da se iz do sada prikupljenih činjenica koje se nalaze u poslovnoj dokumentaciji, kao i izjave direktora „Euro Exa“ može reći da je apelant, kao direktor i vlasnik „Euro Exa“ i direktor „Krajina osiguranja“, vozanjem novca preko žiro-računa apelantu, direktoru i vlasniku „Euro Exa“, tj. apelant sam sebi omogućio da zloupotrebom službenog položaja pribavi materijalnu korist na nezakonit način opisan u članu 240 stav 1 Zakona o preduzećima u iznosu od 1,505.989,20 KM. Osnovni sud je dalje naveo da se apelant poziva da je, između ostalog, tuženi u navedenom tekstu zlonamjerno iznosio flagrantne neistine koje nemaju nikakvu podršku u dokazima i da je očigledna namjera tuženog da apelanta predstavi kao kriminalca. S tim u vezi, ukazao je da iz navedenog teksta proizilazi da tuženi nije predstavio apelanta kao kriminalca, nego je samo prenio objavljenu zvaničnu informaciju - službenu zabilješku Poreske uprave. Dalje je ukazao da iz sadržine spornog teksta proizilazi da je tuženi prenio izjavu M.G., direktora „Krajina osiguranja“, koja je izjavila, između ostalog, da apelant nije svojim sredstvima platio akcije, nego sredstvima „Krajina osiguranja“.

10. Osnovni sud je naveo da je apelant na okolnosti pozajmice i kupovine akcija izveo dokaz - Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 003825 10 U od 29. avgusta 2011. godine po tužbi „Krajina osiguranja “ u vezi sa zahtjevom za zabranu raspolaganja akcijama na vlasničkom računu „Euro Exa“ Banja Luka u kojoj je u obrazloženju navedeno da „upis akcija na vlasničkom računu 'Euro Exa' nije posljedica izvršenja krivičnog djela, kako se u tužbi ističe, niti druge kažnjive radnje, odnosno da u upravnom postupku nije dokazano da postoji sumnja da su hartije od vrijednosti koje je emitovao tužilac upisane na račun 'Euro Exa' stečene radnjama koje su u suprotnosti s odredbama Zakona o tržištu hartija od vrijednosti“. S tim u vezi, ocijenio je da nije od značaja navedena presuda Okružnog suda zbog toga što je predmet teksta da je akcije „Krajina osiguranja“ kupio bez uložene marke, te da se tekst ne odnosi na to da li je upis akcija na vlasničkom računu „Euro Exa“ posljedica krivičnog djela ili nije. Istaknuo je da se suština spornog teksta odnosi da je „Euro Ex“, vlasništvo apelanta, postao vlasnik akcija „Krajina osiguranja“ u iznosu od 1,505.989,20 KM, a da nije uložio nijednu KM. Dalje je ukazao da se u navedenom tekstu pominje ugovor o pozajmici između „Krajina osiguranja“ i „Euro Exa“ sklopljen u julu 2002. godine, te da na navedene okolnosti apelant nije izveo relevantni dokaz.

11. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti dokaz Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka na okolnost o tome da je izvršena uplata akcijskog kapitala. S tim u vezi, obrazložio je da pri upisu uplate akcionarskog uloga u registar hartija od vrijednosti dostavljaju se originalna dokumentas o izvršenim uplatama, te da se, prema provedenim dokazima, kupovina akcijskog kapitala nije mogla vršiti na način da se izvrši pozajmica i onda vrate novčana sredstva. Dalje je obrazložio da je uplata akcijskog kapitala morala obaveza proizaći iz uplate novčanih sredstava kupca akcijskog kapitala, što znači da je bila apelantova da dostavi kao dokaz ne obračun Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka, već potvrdu registra hartija od vrijednosti koji može vršiti upis akcijskog kapitala tek na osnovu primljenih uplata. Istaknuo je da uplate akcijskog kapitala ne može zamijeniti nikakav ugovor kojim se sticalac akcija obavezuje da će uplatiti akcijski kapital u novcu, jer nije dozvoljena takva prodaja državnog kapitala, niti uplata akcija, jer je cilj privatizacije prikupljanje novčanih sredstava fizičkih i pravnih lica radi ulaganja u pravno lice čiji se kapital kupuje. Zbog navedenih razloga, po mišljenju Osnovnog suda, prema navedenoj potvrdi koju apelant daje kao dokaz, očigledno je da su akcije uplaćivane iz dividende. S tim u vezi, ukazao je da su dividende osnov povrata novca iz preduzeća, ali samo po odluci skupštine akcionara, a takav dokaz nije izveden. Dalje je ukazao da vlasnik kapitala može ostvariti prihod - dobit po osnovu vlasništva nad akcijama samo po odluci skupštine akcionara o podjeli dobiti, koja se naziva dividendom. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, apelant nije dokazao da su navodi iz spornog članka kleveta, jer i prema dokazu apelanta - potvrdi Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka proizilazi da je pozajmica „Krajini osiguranje“ vraćena iz dividende. Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu kontradiktoran zbog izvedenih materijalnih isprava. S tim u vezi, obrazložio je da apelant u iskazu navodi da je sredstva na ime učešća u akcionarskom društvu „Krajina osiguranje“ uložio iz sopstvene i ušteđevine njegove porodice, kao i pozajmice koje je unio kao fizičko lice u „Euro Ex“. Dalje je obrazložio da apelant na te okolnosti nije izveo dokaz osim paušalnih navoda. Istaknuo je i da, osim navedenog, nalaz i mišljenje vještaka nisu zasnovani na materijalnim ispravama koje potvrđuju način sticanja akcijskog kapitala.

12. Osnovni sud je ocijenio da nisu tačni apelantovi navodi da tuženi nije prethodno provjerio da je apelant oslobođen optužbe Presudom Osnovnog suda broj K-769/05 od 12. oktobra 2006. godine. S tim u vezi, obrazložio je da se upravo tuženi na početku spornog teksta poziva: „Iako je [apelant] ranije oslobođen krivice u ovom slučaju, dokazi koji su prikupljeni prošle godine mogli bi rezutirati time....“ Dalje je obrazložio da je tuženi sporni tekst objavio prenošenjem javne isprave prethodno sačinjene i objavljene i to na osnovu obavještenja Poreske uprave i zabilješka Poreske uprave, te da tuženi u svom tekstu navodi da je objavljena zabilješka Poreske uprave u posjedu „Nezavisnih novina“. Po mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da se vodi istraga na osnovu drugih prikupljenih dokaza, koji nisu upotrijebljeni prilikom donošenja oslobađajuće presude. Osnovni sud je istaknuo da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Stoga je ocijenio da nema nikakve sumnje da je postojao javni interes da se javno iznesu informacije u vezi sa akcijama „Krajina osiguranja“, da li su kupljene bez uložene marke, da li su „provozana sredstva“ u iznosu 1.505.989,20 KM, što je zapravo i rezultiralo istražnim postupkom pred nadležnim organima Republike Srpske.

13. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da su tuženi na okolnosti „suštinske istinitosti“ navoda iz spornih tekstova kao dokaz predložili da se sasluša svjedok M.G., koja je bila direktor „Krajina osiguranja“ u vrijeme kada su uložene akcije akcionara, između ostalog i apelanta, u „Krajina osiguranje“, te izvede dokaz saslušanjem tuženog koji je novinar „Nezavisnih novina“. S tim u vezi, ukazao je da je navedenim dokazima poklonio punu vjeru, koji su potvrdili da je sporni tekst vjerno prenio navode svjedoka M.G., zatim obavještenje Poreske uprave i zabilješku Poreske uprave, kao i e-mail prepisku koja je vođena između M.Š., načelnika Odjeljenja za odnose sa javnošću MUP-a RS, i tuženog od 17. i 18. februara 2014. godine. Istaknuo je da iz navedenih dokaza proizilazi da je istraga pred policijskim organima Republike Srpske počela nakon donošenja oslobađajuće Presude Osnovnog suda broj K-769/05 od 12. oktobra 2006. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, prenošenjem informacije koju je tuženi prethodno pribavio od Poreske uprave, zabilješke Poreske uprave, prenošenjem izjave M.G., koja je bila direktor „Krajina osiguranja“, kao i informacije koju je tuženi dobio od M.Š., načelnika Odjeljenja za odnose sa javnošću MUP-a RS, odnosno prenošenje spornog izražavanja nije imalo svrhu da okleveta i diskredituje apelanta, nego je svrha bila član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije zanemario etiku novinarstva, kao ni postupanje u dobroj vjeri. Istaknuo je da je obaveza parničnih stranaka, pa i apelanta, da se savjesno koriste svojim pravima, da dostave sve dokaze kojim dokazuju svoje tvrdnje, a jedini valjan dokaz o načinu sticanja akcija je potvrda Registra hartija od vrijednosti kada i na koji način je plaćen akcionarski kapital. Zbog navedenih razloga, Osnovni sud nije mogao prihvatiti kao valjan dokaz oslobađajuću krivičnu presudu, jer je u spornom članku navedeno: „...i ako je [apelant] ranije oslobođen krivice u ovom slučaju , na osnovu novih dokaza je objavljen sporni članak.“

14. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju novinar tuženog iznio činjenice do kojih je došao na osnovu zabilješke Poreske uprave Republike Srpske, što znači da je do ovih činjenica tuženi došao na osnovu saopštenja nadležnog organa koji ima pravo da iznosi takve činjenice po samom zakonu. Dalje je naveo da, suprotno tvrdnji tužbe, tuženi je dokazao da je objavio činjenice iz saopštenja nadležnog državnog organa i da je objavljeno sporno iznošenje, u suštini, istinito. Zbog toga, po mišljenju Osnovnog suda, postoji izuzetak iz člana 6 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), zbog čega tuženi nije odgovoran za klevetu, a ispunjen je i uslov iz člana 7 istog zakona. Osnovni sud je istaknuo da je dužnost štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, te da je, u principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Dalje je naveo da, kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Dakle, po mišljenju Osnovnog suda, sve i da nadležni organi nisu iznijeli takve činjenične tvrdnje, a da je tuženi iznosio i prenosio mišljenje o radu apelanta o načinu sticanja akcija, takav govor štampe mora biti zaštićen, prema iznesenom mišljenju Ustavnog suda povodom apelacija u sličnim predmetima.

15. Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru apelantovom iskazu u dijelu u kojem navodi da je usmeno obaviješten od sekretarice da su studenti zatražili prijem kod dekana sa zahtjevom Naučno-nastavnom vijeću (čija je nadležnost da bira i razrješava nastavno osoblje) „da se to na sjednici sprovede“, da je apelant studentima ponudio tri osnovna dokaza, kojim je navodno dokazao da su iznošene činjenice netačne i da su namjerno smišljene da se naruši njegov ugled kao profesora Banjalučkog i Sarajevskog univerziteta sa reputacijom međunarodnog karaktera zbog objavljenih radova. S tim u vezi, obrazložio je da su ovi apelantovi navodi paušalni, proizvoljni, bez materijalnih isprava (kada je to bila zakazana sjednica za razrješenje apelanta sa pozicije profesora, kada su se studenti obratili zahtjevom i sl.). Takođe je obrazložio da se apelant bez materijalnih isprava poziva i na pogoršano zdravstveno stanje, kao posljedicu i uzrok navedenog objavljenog teksta, a za te navode ne dostavlja materijalne isprave na okolnosti povišenog krvnog pritiska i šećera u krvi.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 190783 19 Gž od 28. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te su odbijeni zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe/odgovora na žalbu.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), savjesno i brižljivo ocijenio sve sprovedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, kako bi, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Dalje je naveo da je prvostepeni sud za svoj stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu sa odredbom člana 191 stav 4 ZPP, koje je prihvatio kao pravilno. Istaknuo je da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo, odredbe ZZK i odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je ukazao da iz sprovedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizilazi da je tuženi (u obrazloženju očitom omaškom navedeno „tužilac) u „Nezavisnim novinama“ od 20. februara 2014. godine prenio izražavanje dobijeno iz dokumentacije Poreske uprave i MUP-a RS, da MUPRS istražuje malverzacije bivšeg direktora „Krajina osiguranja“, koji je kupio akcije „Krajina osiguranja“ bez uložene marke. Citirao je član 6 ZZK, te obrazložio da u konkretnom slučaju prenošenje opisanih informacija, i po ocjeni Okružnog suda, ne dovodi do odgovornosti tuženog za naknadu štete, zbog povrede časti i ugleda apelanta. S tim u vezi, obrazložio je da je tuženi, prenošenjem spornih informacija, koje su objavljene u dnevnom listu „Nezavisne novine“ od 20. februara 2014. godine, prenosio svoje mišljenje, stečeno iz informacija dobijenih od navedenih državnih organa, što je tuženi dokazao sprovedenim dokazima pred prvostepenim sudom. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da je stav prvostepenog suda u suprotnosti sa dokaznom građom iz prvostepenog postupka. Prema shvatanju Okružnog suda, žalba osporava činjenični osnov na kome je donesena prvostepena presuda, što nije dozvoljeno prema odredbi člana 43 stav 1 ZPP, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe člana 429 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na obrazloženu presudu. Smatra da tuženi nije prezentovao dokaze koji bi potvrdili istinitost njegovih tvrdnji u spornom tekstu, dok su apelantovi dokazi potvrdili da pojedini navodi u tekstu predstavljaju neistine. S tim u vezi, ukazuje da iz Presude Okružnog suda broj 11 0 U 003825 10 U od 29. avgusta 2011. godine proizilazi da je „Euro Ex“ akcije stekao na zakonit način. Takođe, smatra da dokazi tuženog nemaju jaču dokaznu snagu od apelantovih dokaza. Posebno ukazuje da u vrijeme kada je sačinjavana zabilješka Poreske uprave, njen autor nesumnjivo raspolaže saznanjima o postojanju dokaza koji se suprotstavljaju sadržaju iznesenom u zabilješci na što upućuje i obavještenje Poreske uprave. Ističe i da navedena zabilješka i ne sadrži navode koji su navedeni u tekstu (da je apelant bez uložene marke kupio akcije „Krajina osiguranja“ i dr.). Takođe, ističe i da apelant nije sticao akcije „Krajina osiguranja“, nego „Euro Exa“, pa ta tvrdnja predstavlja neistinu, te da je neistina da je apelant postao vlasnik 22% akcija bez uložene marke i da je državni kapital „Krajine osiguranja“ prodao svom privatnom preduzeću „Euro Ex“. Apelant navodi da je akcionarski du u času kada je Poreska uprava sastavila zabilješku bio uplaćen i upisan, da se ne radi o prodaji državnog kapitala, kao i da tada, a i sada ne postoji bilo kakva odluka organa koja osporava sticanje i upis akcija.

19. Nadalje, apelant smatra neprihvatljivim stav redovnog suda da tuženi nije odgovoran za sadržaj nadnaslova, naslova i podnaslova, te da ne postoji zakonski propis koji u tom smislu isključuje odgovornost novinara za štetu prouzrokovanu klevetom. Navodi i da je tuženi, zbog vremenske distance, trebalo da provjeri da li u vrijeme pisanja i objavljivanja spornog teksta vlada identična situacija kao u zabilješci Poreske uprave. Takođe, ističe da je tuženi propustio omogućiti apelantu pravo na odgovor, te da pokušaj uspostavljanja telefonskog kontakta nije dovoljan. Apelant smatra da postupanje tuženog, koji nedosljedno i selektivno prenosi samo dio zabilješke, iznoseći čak i činjenice koje ta zabilješka ne sadrži, a koje su u osnovi neistinite, te pored konstatacije da je apelant oslobođen krivične optužbe za taj slučaj, a kojim ga predstavlja kao sklonog malverzacijama, treba okvalifikovati kao zlonamjerno i postupanje suprotno bona fide, te zaključiti kako je time ispunjen zahtjev iz odredbe člana 5 stav 2 ZZK. Apelant, takođe, navodi da zabilješka Poreske uprave nije javna isprava, da činjenice navedene u njoj predstavljaju samo informacije, te da nemaju dokaznu snagu koju im sud daje. Ističe da redovni sudovi daju prednost „nedovršenim“ dokazima tuženog u odnosu na pravnosnažne sudske odluke i relevantne isprave drugih institucija. Takođe, smatra nejasnim obrazloženje Osnovnog suda u pogledu ocjene potvrde Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka i njegove obaveze da dostavi potvrdu registra hartija od vrijednosti, te ističe da naš pravni sistem u pogledu dokazivanja „ne robuje“ formalizmu. Apelant, takođe, navodi da je njegov iskaz potvrđen drugim dokazima, dok iskaz svjedoka M.G. nema podršku u bilo kom dokazu. Osim toga, ističe da za zaključak o posljedicama spornog izražavanja na apelanta nisu potrebni dokazi medicinske prirode, kako to slijedi iz zakonskih propisa i prakse Ustavnog suda, te da je sporan i zaključak suda u pogledu dešavanja na fakultetu. Apelant smatra da Okružni sud nije dao odgovor ni na jedno pitanje izneseno u žalbi. Poziva se na odluke Ustavnog suda br. AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, AP 4632/17 od 15. juna 2017. godine, AP 2420/18 od 11. septembra 2018. godine i AP 5055/16 od 19. decembra 2018. godine.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te smatra da su neosnovani apelacioni navodi kojim se ukazuje na povrede prava navedenih u apelaciji.

21. Osnovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u prvostepenoj odluci, te smatra da ovom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

22. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana, te predlaže da se kao takva odbije. Smatra da su odluke redovnih sudova zakonite i iscrpno obrazložene, te da je sud pravilno ocijenio sprovedene dokaze. Tuženi posebno ukazuje da, ukoliko se uporedi sadržina spornog saopštenja sa sadržinom zabilješke Poreske uprave, pouzdano se utvrđuje da tuženi ni na koji način ne proširuje kvalifikacije inspektora iz službene zabilješke na štetu apelanta. Takođe, ukazuje da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je istraga pred policijskim organima Republike Srpske počela nakon donošenja oslobađajuće Presude Osnovnog suda broj K-769/05 od 12. oktobra 2006. godine, koju je kao dokaz izveo apelant. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 433. stav 1.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

OBAVEZA UBLAŽAVANJA

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 190783 19 Gž od 28. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 25. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 23. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu zbog klevete.

31. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protivHolandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornog članka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8 Evropske konvencije.

35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom apelantu odbijen zahtjev da se tuženi obaveže da mu nadoknadi nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

37. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud će dalje ispitati da li je osporenom odlukom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

39. Odgovarajući na pitanje da li sporni članak predstavlja doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se sporni članak odnosio na određene, navodno sumnjive, finansijske transakcije „Krajina osiguranja“ i „Euro Exa“ (koji je u apelantovom vlasništvu) i postupke nadležnih organa u vezi sa tim transakcijama. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje navodno sumnjivih finansijskih transakcija i u vezi s tim informisanje javnosti o aktivnostima nadležnih organa u vezi sa transakcijama predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je kao takav sporni članak predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome je nesporna činjenica da je apelant, kako to proizilazi iz presuda redovnih sudova, vlasnik preduzeća „Euro Ex“ i bivši direktor „Krajina osiguranja“, te da se, u smislu navedenih kriterijuma Evropskog suda, sporni tekst bavio pitanjem ponašanja apelanta kao javne ličnosti- privrednika i nije se ticao njegovog privatnog života.

40. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženog i utvrdili da su u konkretnom slučaju u spornom članku iznesene istinite činjenice i mišljenje tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

41. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava pravnu prirodu spornog izražavanja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je tuženi prenošenjem spornih informacija, koje su objavljene u dnevnom listu „Nezavisne novine“ od 20. februara 2014. godine, prenosio svoje mišljenje, stečeno iz informacija dobijenih od državnih organa, što je tuženi dokazao sprovedenim dokazima pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, suprotno apelantovim navodima, razgraničili činjenice i vrijednosne ocjene u spornom tekstu. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku prvostepenog postupka sprovedenim dokazima nesporno utvrđeno da je tuženi u spornom članku prenio navode svjedoka M.G., zatim, obavještenje Poreske uprave i zabilješku Poreske uprave, kao i e-mail prepisku koja je vođena između M.Š., načelnika Odjeljenja za odnose sa javnošću MUP-a RS, i tuženog od 17. i 18. februara 2014. godine. Nadalje, u toku postupka su saslušani tuženi i svjedok M.G. i izveden dokaz uvidom u navedenu dokumentaciju, te su navedenim dokazima redovni sudovi poklonili punu vjeru. Osim toga, redovni sudovi su ocijenili i da prenošenje informacije koju je tuženi prethodno pribavio od nadležnih organa i osoba koje su imale određena saznanja o predmetnom slučaju, odnosno prenošenje spornog izražavanja nije imalo svrhu da okleveće i diskredituje apelanta. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili i postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju, te zaključili da je postojao javni interes da se javno iznesu informacije u vezi sa akcijama „Krajina osiguranja“, da li su kupljene bez uložene marke, da li su „provozana sredstva“, kao i eventualnim postupcima nadležnih organa Republike Srpske.

42. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji opširno analizira izvedene dokaze i osporava njihovu ocjenu i značaj, te ukazuje na veći značaj svojih dokaza u vidu pravosnažnih odluka nadležnih sudova. Apelant, u suštini, smatra da tuženi zapravo nije dokazao istinitost svojih navoda, te da nije bilo osnova da se primijeni član 6 ZZK. S tim u vezi, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (član 8 ZPP), te da nije nadležnost Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Dovodeći navedeno u vezu sa obrazloženjem redovnih sudova u pogledu izvedenih dokaza, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i opširno analizirao svaki pojedini dokaz i dao razloge zašto pojedini dokazi nemaju značaj koji im apelant pridaje. Tako je Osnovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao i razloge zašto na konkretan slučaj nemaju uticaja presude na koje apelant ukazuje (donesene u upravnom i krivičnom postupku), kao i razloge zašto nije mogao prihvatiti potvrdu Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka kao dokaz apelantovih navoda. Navedenu ocjenu dokaza potvrdio je i Okružni sud osporenom odlukom, tako da Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku da je tuženi dokazao istinitost svojih navoda u spornom članku.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud pri donošenju prvostepene odluke obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma onako kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, što je potvrdio Okružni sud osporenom odlukom, te je argumentovano zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti, jer iz sprovedenih dokaza proizilazi da se radi o istinitim činjenicama i mišljenju tuženog. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu sa apelantom kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već da se isključivo odnosi na događaje koji su vezani za profesionalni aspekt njegovog djelovanja. Pri tome proizilazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja nije postupao zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opšti zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi, Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).

44. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženog, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu odredaba ZZK, niti o odgovornosti tuženog. Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije, i pravo tuženog na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženog na slobodu izražavanja.

45. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

50. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

51. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

52. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

53. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao svjedoka i apelanta i tuženog kao parničnu stranku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluka detaljno opisan sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, navedenu ocjenu dokaza prihvatio je Okružni sud, koji je u osporenoj odluci ukazao da je prvostepeni sud ocijenio sprovedene dokaze u skladu sa članom 8 ZPP i za svoj stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja ne proizilazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, te da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveo jasan zaključak da nema odgovornosti tuženog za klevetu, pri tome ocjenjujući svaki dokaz ponsebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan, jer se u spornom izražavanju tuženog nisu ispunili uslovi za naknadu štete. Takođe, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoj stav dao jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantovanog članom 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

56. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te je odgovorio na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje.

57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1102/20 (D.Š.) | Sudska praksa | Aktio