Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/21 (Z. S.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2420/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2420/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zijah Suljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijah Suljić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 282336 20 Gž od 23. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijah Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, Njemačka, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić iz Sarajeva, podnio je 8. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 282336 20 Gž od 23. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi („Euros osiguranje“ a.d. Banjaluka) da na ime naknade razlike materijalne štete na vozilu isplati apelantu iznos od 753,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na vozilu, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje troškove obračuna štete od strane ovlaštenog njemačkog procjenitelja u iznosu od 1.541,70 KM, kao protivvrijednost iznosa od 788,26 EUR sa zakonskom zateznom zateznom. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 316,46 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da se 14. septembra 2017. godine desila saobra ćajna nezgoda na parking prostoru na način da je vozilo koje je osigurano kod tuženog i kojim je upravljao I.I. prilikom parkiranja na javnom parkiralištu udarilo i oštetilo apelantovo vozilo. Zatim je naveo da se apelant obraćao vansudskim zahtjevom za naknadu materijalne štete tuženom, te da je tuženi, cijeneći da je apelantov odštetni zahtjev osnovan, utvrdio visinu materijalne štete shodno važećim cijenama u ovlaštenim auto servisima u iznosu od 1.510,38 KM, te na ime štete na apelantovom vozilu isplatio apelantu iznos od 772,25 EUR-a. Dalje je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrđeno da se radi o djelimičnoj šteti na apelantovom vozilu, te da visina štete na vozilu na bazi popravke vozila prema cijenama u Njemačkoj iznosi 5.065,28 KM, a sa PDV-om 6.027,68 KM, dok visina djelimične štete prema cijenama u Bosni i Hercegovini iznosi 1.934,62 KM, a sa PDV-om 2.263,51 KM. Također je naveo da je apelant 12. oktobra 2017. godine za usluge vještačenja štete na vozilu platio Savezu nezavisnih vještaka za motorna vozila (ovlašteni njemački procjenitelj) račun u iznosu od 788,26 EUR-a. S tim u vezi je naveo da je djelimično osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje razlike naknade materijalne štete na njegovom vozilu. Prvostepeni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke u dijelu izračuna visine štete na apelantovom vozilu prema cijenama popravke vozila u Bosni i Hercegovini koja iznosi 2.263,51KM sa PDV-om, jer je tim vještačenjem na adekvatan način utvrđena visina štete koja se ima obračunati prema cijenama u Bosni i Hercegovini, u smislu člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja. Naveo je da je primjenom čl. 897., 941., 155., 178., 185. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 7. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornost na ime naknade razlike materijalne štete dosudio apelantu iznos koji predstavlja razliku između utvrđene visine štete prema cijenama u Bosni i Hercegovini i nesporno isplaćenog iznosa štete apelantu od 1.510,38KM, što predstavlja iznos od 753,13 KM, dok je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva, koji predstavlja razliku između iznosa štete po cijenama u SR Njemačkoj i isplaćenog iznosa. Također je naveo da je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživao iznos od 1.541,70 KM (kao protivvrijednost plaćenog iznosa od 788,26 EUR-a), koji trošak je imao na ime plaćanja sačinjavanja nalaza i obračuna štete na vozilu od strane ovlaštenog njemačkog procjenitelja, jer se apelant samoinicijativno izložio tim troškovima pa mu isti ne pripadaju. U tom pogledu je naveo da se visina materijalne štete utvrđuje u sudskom postupku mašinskim vještačenjem, koji dokaz je apelant proveo, pa nije imao razloga da se izlaže dodatnom bespotrebnom trošku i da samoinicijativno bez odluke suda angažuje privatnog procjenitelja da izvrši vještačenje i obračun štete na vozilu, te naglasio da ti troškovi padaju na teret apelanta i ne mogu pasti na teret tuženog, jer ih nije prouzrokovao.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da je članom 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja propisano da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno koja su od ta dva prava povoljnija za oštećenog. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantno doma će pravo, jer je u Bijeljini izvršena radnja kojom je šteta prouzrokovana, pa je Bijeljina mjesto gdje je nastupila posljedica za apelanta. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno dosudio apelantu štetu po cijenama u Bosni i Hercegovini, odnosno razliku između utvrđene visine štete u Bosni i Hercegovini, kao mjestu nastanka štete u iznosu 2.263,51 KM i nesporno ispla ćenog iznosa štete od 1.510,38KM, što predstavlja iznos od 753,13KM, dok je odbio apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Okružni sud je naveo da tako utvrđeni iznos predstavlja potpunu nadoknadu štete u smislu člana 190. ZOO, te da je dosuđena razlika materijalne štete koja je potrebna da se materijalna situacija apelanta dovede u ono stanje u kome se nalazila prije štetne radnje. Pri tome je ukazao da je članom 185. stav 1. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šeta nestala. Također je naveo da je apelant trebao dostaviti račun kao dokaz da je izvršio popravku vozila u Njemačkoj, pa bi mu se tako utvrđena šteta i priznala.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je nezakonita odluka nižestepenih sudova da je apelant trebao računom dokazati da je izvršio popravku vozila, da se primjenom domaćeg prava imaju primijeniti domaće cijene opravke na vozilu, bez obzira na sve druge okolnosti, te da je procjena obima i visine štete trošak kome se apelant samoinicijativno izložio i da to nije učinio po nalogu suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti br. AP-2727/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj odluci jasno obrazložio da troškovi koje je apelant imao na ime plaćanja sačinjavanja nalaza i obračuna štete na vozilu od strane ovlaštenog njemačkog procjenitelja padaju na teret apelanta i da ne mogu pasti na teret tuženog, jer se apelant samoinicijativno izložio tim troškovima, a u čemu Ustavni sud također ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/21 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio