Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-294/20 (Ž. B.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Troškovi postupka
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-294/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-294/20, rješavajući apelaciju Željka Brčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Brčića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 097205 20 Gž 2 od 2. juna 2020. godine presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 097205 17 Gsž od 17. aprila 2019. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 97205 17 Gž od 8.

januara 2020. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 097205 11 P od 26. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Brčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 23. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 097205 17 Gsž od 17. aprila 2019. godine, rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 P 97205 17 Gž od 8. januara 2020. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 097205 11 P od 26. augusta 2016. godine. Apelant je također, 26. oktobra 2020. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 58 0 I 097205 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji te je uz taj zahtjev dostavio i rješenje Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 097205 20 Gž 2 od 2. juna 2020. godine kojim je odbijena apelantova i žalba ostalih protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. januara 2020. godine a kojim je odbijen zahtjev apelanta i ostalih za donošenje dopunskog rješenja vezanog za troškove predmetnog postupka.

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-294/20 od 10. novembra 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 097205 11 P od 26. augusta 2016. godine utvrđeno je da su tuženi Janja Brčić, Dunja Barbarić (u daljnjem tekstu: ostali) i apelant nasljednici iza umrlog Miloša Brčića. Utvrđeno je da je tužitelj Veselin Domazet (u daljnjem tekstu: tužitelj) temeljem dosjelosti postao vlasnik nekretnine precizirane u presudi, pa su slijedom prednjeg utvrđenja apelant i ostali dužni trpjeti da se isti uknjiži kao vlasnik na predmetnoj nekretnini u roku od 30 dana. Presudom su obavezani apelant i ostali naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.120,00 KM u roku od 30 dana. Navedena presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 097205 17 Gsž od 17. aprila 2019. godine

4. U obrazloženjima obje presude je, između ostalog, navedeno kako slijedi. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti postao vlasnik nekretnina preciziranih u presudi pa da su slijedom tog utvrđenja apelant i ostali dužni trpjeti da se uknjiži kao njen vlasnik. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine po osnovu zaključenog ugovora o poklonu od 5. januara 1983. godine kojim je prednik apelanta i ostalih poklonio tužitelju. Prema obrazloženju presuda, u članu 3. navedenog ugovora ugovorne strane su saglasne da sa danom sačinjavanja ugovora prednik apelanta i ostalih kao darodavac tužitelju kao daroprimcu preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine precizirane u presudi te da se tužitelj upiše kao vlasnik tih nekretnina. Obrazloženo je i da je utvrđeno da je tužitelj za navedene nekretnine dao i kaparu te na ime kupoprodajne cijene platio i iznose precizirane u presudi kao i da je nakon stupanja u posjed navedenih nekretnina prije otprilike 30 godina (vještačenjem nije utvrđeno tačno kada) dogradio i objekat koji se nalazio na predmetnim nekretninama te da je sadio i stabla voća. S tim u vezi redovni sudovi su obrazložili da je zaključeni ugovor o poklonu fiktivan pravni posao, koji stvarno nije zaključen, već je stvarna volja ugovornih strana bilo zaključenje kupoprodajnog ugovora, a volja ugovornih strana je bila da se stvori privid (fikcija) o zaključenju ugovora o poklonu, a sve radi plaćanja manjeg iznosa poreza. Utvrđeno je da se tužitelj nikada nije upisao ni kao posjednik niti kao vlasnik predmetnih nekretnina već se kao vlasnik istih u javnim knjigama i dalje vodi prednik apelanta i ostalih. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud raspravio prigovor pasivne legitimacije na strani apelanta i ostalih dajući u tom pravcu iscrpno obrazloženje koje i ovaj sud u cijelosti prihvata. Kantonalni sud je istakao da, naime, pravo vlasništva neke osobe prelazi na univerzalne nasljednike samim tim što je ta osoba prestala postojati, bez predaje u posjed. Pasivna legitimacija apelanta i ostalih kao zakonskih nasljednika nije ovisna o provođenju ostavinske rasprave jer takva legitimacija nastupa ex lege (člana 162. Zakona o nasljeđivanju), te da se tužena Janja Brčić u predmetnom parničnom postupku ne može odreći nekog svog nasljednog prava u ime ostalih nasljednika jer se istog može odreći samo u ostavinskom postupku.

5. Nadalje, obrazloženo je da prema odredbi člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama dok je stavom 2. propisano ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Obrazloženo je da, s tim u vezi, tužitelj u ovom postupku svoj zahtjev zasniva na odredbi člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protokom dvadeset godina savjesnog posjeda. Prema obrazloženju redovnih sudova uvjeti za sticanje prava vlasništava u smislu te zakonske odredbe su određen kvalitet posjeda (savjesnost posjeda) i protok određenog vremena (dvadeset godina) odnosno da se dosjelošću stekne neka stvar, potrebno je da je onaj koji je tako želi steći doista posjeduje. Dakle, prema obrazloženju redovnih sudova, dosjedilac ima pravo samo na ono što je držao u vrijeme dosjelosti i ne može se dosjelošću steći više nego što se posjedovalo kroz određeno vrijeme. Po osnovu dosjelosti sticalac postaje vlasnik po sili zakona i to samim nastupanjem uvjeta propisanih za ovaj način sticanja bez upisa u javne knjige pri čemu vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni savjesni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnog za dosjelost. Obrazloženo je i da prema stavu 3. istog člana Zakona savjesnost se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno mora to i dokazati dok je odredbom člana 75. stav 2. Zakona propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Pod savjesnim posjedom podrazumijeva se posjed kod kojeg posjednik vjeruje u pravni osnov svoga posjeda, dakle opravdano smatra da je on titular prava čiju sadržinu faktički vrši i da on prema normalnim okolnostima nije morao da sumnja da nema pravo koje faktički vrši a pretpostavka savjesnosti posjeda radi sticanja prava vlasništva ispunjena je ako se vlasnik nepokretnosti apsolutno pasivno drži u pogledu ostvarenja nekog prava koje izvire iz prava vlasništva na toj stvari, a posjednik te stvari iz takvog ponašanja vlasnika stvari kroz vrijeme od 20 godina stekne uvjerenje da ga realizacija tog prava ne interesuje i da stvar drži kao savjestan posjednik.

6. S tim u vezi redovni sudovi su istakli da prema pravilima o teretu dokazivanja propisanog čl. 8, 123. i 126. Zakona o parničnom posutpku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelant i ostali nisu dokazali da tužitelj nije u neprekidnom posjedu jer živi u Crnoj Gori od 1994. godine, jer iz ponašanja tužitelja kao vlasnika kroz vrijeme koje je potrebno za dosjelost proizlazi njegova faktička vlast nad predmetnom nekretninom. Obrazloženo je da je, s druge strane, tužitelj dokazao da je stekao pravo vlasništva protekom roka od 20 godina na temelju člana 32. stav 2. Zakona, cijeneći nesporne činjenice da je na temelju zaključenog ugovora iz 1983. godine tužitelju od strane prednika apelanta i ostalih predmetna nekretnina predate u posjed, da je od tada drži u faktičkom, mirnom i savjesnom posjedu, da se čitavo vrijeme ponašao kao njen vlasnik, da mu apelant i ostali nikada nisu osporavali pravo vlasništva iako je svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirao na očigled apelanta i ostalih, dogradnjom i renoviranjem stambenog objekta, a apelant i ostali nisu dokazali njegovu nesavjesnost. Obrazloženo je da, iako zaključeni ugovor o poklonu ne proizvodi pravni učinak, u članu 3. ugovora izražena je volja prednika apelanta i ostalih da tužitelj uđe odmah u njen posjed i da se upiše u zemljišne knjige kao vlasnik. S druge strane, prema mišljenju redovnih sudova, prednik tuženih nije se protivio ponašanju tužitelja kao njenog vlasnika iako je ugovor zaključen šest godina prije njegove smrti, niti su se apelant i ostali kao njegovi zakonski nasljednici tome protivili, sve do podnošenja tužbe od strane tužitelja. Kod takvih činjeničnih okolnosti, prema mišljenju redovnih sudova, posjed tužitelja dobio je kvalitet u vidu uvjerenja da ne postoji spor oko prava vlasništva predmetne nekretnine, njegov je posjed savjestan u kontinuitetu sve do isteka vremena propisanog za dosjelost iz kog je razloga stekao pravo vlasništva i bez upisa tog prava u zemljišnim knjigama. Osim toga, istaknuto je i da su prigovori apelanta i ostalih koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima - da je posjed tužitelja nesavjestan i dobiven prevarom zbog činjenice daje prednik apelanta i ostalih bio invalid i trebao mu je novac, da je tužitelj kao kupac imao interes da se zaključi ugovor o poklonu, da je označio manju vrijednost spora kako bi izbjegao plaćanje sudske takse, da je u tužbi označio adresu u Mostaru iako živi u Budvi - prema mišljenju redovnih sudova nisu od značaja za utvrđivanje savjesnosti tužitelja obzirom da nisu ni dokazani. Osim toga, Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka prema označenoj vrijednosti spora pri čemu su tužitelju dosuđeni troškovi postupka za, u presudi Općinskog suda, jasno precizirane radnje i u jasno preciziranim iznosima koji su u skladu sa odredbama člana 386. ZPP i Advokatskom tarifom.

7. Nakon toga apelant i ostali su podnijeli Kantonalnom sudu prijedlog da donese dopunsko rješenje o parničnim troškovima o kojima je riješeno presudom Osnovnog suda od 26. augusta 2016. godine. Kantonalni sud je donio rješenje broj 58 0 P 097205 Gž 17 od 8. januara 2020. godine kojim je navedeni prijedlog odbio. U obrazloženju je navedeno da je prema navodima apelanta i ostalih, u tužbi tužitelja bila označena vrijednost spora u iznosu od 1.400,00 KM a koja je bila u istom iznosu i na održanom pripremnom ročištu od 6. oktobra 2014. godine kao i na glavnoj raspravi od 28. novembra 2014. godine tako da je visina naknade za zastupanje prema navedenoj vrijednosti trebala iznositi 240,00 KM a ne 720,00 KM koliko je tužitelju dodijeljeno zbog čega predlažu dopunsko rješenje o troškovima postupka na umanjen iznos od 3.680,00 KM a ne koliko je dosuđeno 5.120,00 KM. Kantonalni sud je istakao da apelant i ostali, također, mole da se zbog teške finansijske situacije tereti samo apelant (iako sa malom plaćom) te da mu se izvršenje dozvoli u obročnoj otplati. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 175. stav 3. ZPP propisano da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem a odredbom člana 192. stav 1. da ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od dana prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Stavom 2. istog člana je propisano da neblagovremen ili neosnovan prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.

8. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 316. stav 1. ZPP propisano je da je tužitelj u tužbi dužan označiti vrijednost spora a odredbom člana 321. stav 2. ZPP je propisano da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost spora označena u tužbi, dok je stavom 3. propisano ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvar, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti spora, te rješenjem odrediti vrijednost spora. Prema obrazloženju tog suda vrijednost koju je odredio prvostepeni sud mjerodavna je i za drugostepeni sud. Kako je obrazloženo, u ovoj pravnoj stvari tužitelj je vrijednost spora odredio u iznosu od 1.400,00 KM u vezi čega su apelant i ostali na o pripremnom ročištu istakli prigovor visine označene vrijednosti spora jer su smatrali da je vrijednost spora veća i da se kreće otprilike oko 60.000,00 KM, nakon čega je punomoćnica tužitelja izjavila da označava vrijednost spora na 10.400,00 KM, te je prvostepeni sud svojim rješenjem odredio vrijednost spora u iznosu od 10.400,00 KM. Kantonalni sud je istakao da se prilikom odlučivanja o žalbi apelanta i ostalih na odluku o troškovima postupka ovaj sud kretao u granicama određene vrijednost spora od 10.400,00 KM, te je u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP a u vezi sa AT utvrdio da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. Što se tiče navoda apelanta i ostalih o načinu izmirenja duga tužitelju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, isto se rješava u izvršnom postupku s tim da je odredbom člana 60. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje može odložiti potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražitelja izvršenja. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

9. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali su podijeli žalbu Vrhovnom sudu FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je rješenjem broj 58 0 P 097205 20 Gž 2 od 2. juna 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog navedeno da je pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog za donošenje navedenog rješenja ali ne iz razloga koje je taj sud naveo. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 192. stav 1. ZPP propisano da dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti jer su raspravljeni a nije o njima odlučeno, stranka može u roku od 30 dana od dana podnijeti prijedlog da se presuda dopuni, a stavom 2. da će neblagovremeni prijedlog za dopunu presude odbaciti, odnosno odbiti. Vrhovni sud je naveo da su u ovoj parnici tužitelju dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 5.120,00 KM sa detaljnim obrazloženjem na što se isti odnose i po kojim propisima su odmjereni i dosuđeni. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz navedenog proizlazi da nižestepeni sudovi nisu propustili odlučiti o troškovima postupka u kojem slučaju bi se mogla i morala donijeti dopunska presuda odnosno u toj situaciji nisu ispunjenje procesno-pravne pretpostavke za donošenje dopunske presude, već se radi o zahtjevu za ispravku presude. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, takvim zahtjevom bi se mijenjao sadržaj izreke presude koja je rezultat odluke suda o osnovanosti zahtjeva za troškove postupka, pa se naknadno takva odluka ne može na navedeni način preispitivati. Kako se u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, ne radi o pogrešnoj primjeni odredaba parničnog postupka, te kako nisu ispunjene pretpostavke za donošenje dopunske presude, taj sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primijeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da je nesporno dokazano da je tužitelj svo relevantno vrijeme u Crnoj Gori i da tamo živi još od prije rata te da nije bio u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina sve ove godine. Apelant navodi da je tužitelj umjesto da isplati ostatak novaca koje je bio dužan isplatiti porodici pokojnika podnio tužbu za stjecanje prava dosjelošću. Navodi i da su redovni sudovi protivno svim zakonskim odredbama preskočili dopunu ostavinskog postupka jer se radi o novopronađenoj imovini apelantovog prednika koja ulazi u nasljedstvo apelanta i ostalih te su bez izjašnjavanja apelanta i ostalih nasljednika oduzeli navedenu imovinu i dodijelili je tužitelju. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da u vrijeme pandemije vlada jako teška i neizvjesna situacija u kojoj je npr. Republika obustavila izvršenja, redovni sudovi nečovječno postupaju i nalažu presudama apelantu da tužitelju naknadi visoke troškove postupka a tako je postupila i apelantova odvjetnica koja traži naplatu troškova blokiranjem imovine apelanta.

Relevantni propisi

11. U Zakonu o parničnom postupku (Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.). Član 123.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu,o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 386. stav 2.

2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 66.

1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

13. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava te pogrešno utvrđenim činjenicama Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke kojim je između ostalog, utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću i to protekom roka od 20 godina savjesnog posjeda shodno odredbama člana 32. stav 2. ZOO, obzirom da je umjesto prividnog ugovora o poklonu sa prednikom apelanta i ostalih preduzeo i izvršio sve radnje koje odgovaraju ugovoru o kupoprodaji osim što se nije upisao u javne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina. Ustavni sud ukazuje i da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje prema kojem za navedeno vrijeme od 20 godina niko, pa ni apelant i ostali nasljednici prednika, nije osporavao tužitelju pravo da koristi predmetne nekretnine i da na istim sagradi objekte. Također Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi, kako su to i obrazložili redovni sudovi, da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tužitelj nesavjestan, da nije bio u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina i da ne živi na istima. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda i rješenja Vrhovnog suda jasno proizlazi da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, odlučio i o troškovima postupka u skladu sa relevantnim odredbama ZPP te da su redovni sudovi argumentirano obrazložili odbijanje apelantovog zahtjeva za odlaganje plaćanja sudskih troškova ili njihovu obročnu otplatu te potraživanja apelantovog advokata za pružene usluge upućujući pri tom apelanta na Zakon o izvršnom postupku po čijim odredbama će se naplata i izvršiti. Pored toga Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizlazi i da se predmetne nekretnine ne mogu smatrati imovinom apelanta i ostalih nasljednika prednika jer se ne radi o naknadno pronađenoj imovini prednika a sve iz razloga preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-294/20 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio