Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/21 (A.V.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2573/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2573/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. V., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. V.
protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 759307 21 Pžp od 17. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 759307 21 Pr 2 od 19. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. V. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ilidže, kojega zastupa Amra Gurda, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 19. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 759307 21 Pžp od 17. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 759307 21 Pr 2 od 19. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 19. veljače 2021. godine oglašen je apelant (kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „GLIESE 581g“ d.o.o. Sarajevo) odgovornim, jer je počinio prekršaj iz čl. 82d. st. 2. Zakona o turizmu, zbog čega mu je na temelju čl. 105a. st. 2. toč. a) istoga Zakona izračena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Naime, tijekom 21. ožujka 2019. godine u određeno vrijeme, prilikom izvršene kontrole od strane kantonalnoga tržišno-turističkoga inspektora u subjektu nadzora pravne osobe - Poslovna jedinica Restoran Titova, u kojemu je apelant odgovorna osoba, zapisnički je utvrđeno i konstatirano da navedena poslovna jedinica ispunjava minimalno tehničke uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, sa šifrom djelatnosti 56.10 restoran (objekt brze hrane), koje rješenje o ispunjavanju minimalno tehničkih uvjeta je izdano od strane nadležnoga organa Općine Centar, te shodno kojoj šifri djelatnosti pravna osoba je obvezna plaćati članarinu Turističkoj zajednici Kantona Sarajevo (u daljnjemu tekstu: TZ), te je utvrđeno da subjekt nadzora nije u propisanome roku platio članarinu.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, između ostaloga, naveo da nije mogao prihvatiti navode obrane da se u poslovnoj jedinici u kojoj je izvršen inspekcijski nadzor (dakle, Restoran) pravna osoba bavi samo djelatnošću označenom pod šifrom 10.89, a koja djelatnost je oslobođena plaćanja članarine TZ, što je okrivljena pravna osoba pokušala dokazati kroz izvođenje dokaza obavještenje o razvrstavanju dijelova pravne osobe prema kvalifikaciji djelatnosti. Općinski je sud istakao da, naime, djelatnost 10.89 predstavlja djelatnost proizvodnje i djelatnost koja se ne odnosi na izravnu prodaju proizvoda i usluga na mjestu proizvodnje, nego se odnosi na prodaju proizvoda i usluga distribucijom na određena mjesta. Općinski je sud naveo da iz utvrđenoga činjeničnoga stanja u zapisniku o inspekcijskome nadzoru, kao i samoj izjavi inspektorice, ali i prema nazivu poslovne jedinice, proistječe da se u spornoj poslovnoj jedinici obavlja izravna prodaja proizvoda i usluga okrivljene pravne osobe, a koje se prema mišljenju suda može vršiti samo na temelju djelatnosti pod šifrom 56.10, a koja je djelatnost kao takva upisana i u izvod iz sudbenoga registra za okrivljenu pravnu osobu. Općinski je sud istakao da je stoga na temelju provedenih dokaza i po njihovoj izvršenoj ocjeni utvrdio da je apelant kao odgovorna osoba u pravnoj osobi počinio prekršaj za koji se teretio po izdanome prekršajnome nalogu.
4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 17. svibnja 2021. godine priziv apelanta izjavljen putem braniteljice odbijen je kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da glede prizivnih navoda o tomu da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe Pravilnika o djelatnostima obveznih članova TZ (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), kao i izmjenama i dopunama toga Pravilnika, kao i da radnja apelanta nema elemente prekršaja za koji ga je prvostupanjski sud proglasio odgovornim, iz razloga što radnja apelanta nikada nije bila određena kao prekršaj, pa da je u svezi s tim prvostupanjski sud povrijedio i odredbe čl. 4. Zakona o prekršajima, ovaj sud nalazi neutemeljenim. Kantonalni je sud istakao da je, naime, odredbom čl. 2. Pravilnika propisano da su obvezni članovi TZ sve pravne i fizičke osobe koje na području kantona imaju sjedište ili bilo kakav organizacioni dio i koji ostvaruju prihod pružanjem ugostiteljskih usluga, ili drugih turističkih usluga, ili obavljaju turizmom neposredno povezane djelatnosti. Kantonalni je sud istakao da je odredbenom čl. 3. Pravilnika propisano za koje djelatnosti su pravne i fizičke osobe obvezni članovi TZ i da se između ostalih djelatnosti navodi i djelatnost pod šifrom 56.10 – djelatnost restorana i ostalih objekata za pripremu i posluživanje hrane. Kantonalni je sud istakao da, imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljena pravna osoba bila u obvezi plaćati članarinu TZ, pa se propuštanjem obveze okrivljene pravne osobe ostvarila obilježja bića prekršaja iz čl. 82d. st. 2. Zakona o turizmu (kojom je propisano da pravne i fizičke osobe uplaćuju akontaciju članarine do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec na depozitni račun Kantona Sarajevo). Kantonalni je sud istakao da preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, ovaj suda smatra da je prvostupanjski sud cijeneći sve okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj pravilno apelantu kao odgovornoj osobu u pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da njegova radnja nije propisana i ne predstavlja prekršaj, pa je stoga postupljeno protivno načelu zakonitosti iz čl. 4. ZOP.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o apelaciji pravne osobe (dakle, „GLIESE 581g“ d.o.o. Sarajevo), u kojoj je apelant odgovorna osoba, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2820/20 od 14. listopada 2020. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić