Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-783/20 („Derby Trade“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-783/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 783/20, rješavajući apelaciju „Derby Trade“ d.o.o. Brčko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Derby Trade“ d.o.o.

Brčko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 121510 17 Rev od 15. listopada 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Derby Trade“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Marjanović, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 24. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 121510 17 Rev od 15. listopada 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JU „Kantonalna bolnica Zenica“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 5. do 21. svibnja 2021. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 121510 15 Ps od 6. svibnja 2016. godine tužena je obvezana apelantu na ime duga isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao i zahtjev za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (sve precizirano u izreci presude).

6. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Općinski sud je istaknuo da je među strankama nesporno da su apelant kao prodavac i tužena kao kupac bili u obligacijskopravnom odnosu povodom ugovora o prodaji roba iz apelantovog prodajnog asortimana (medicinskog materijala, medicinskih sredstava i dr.), što tužena nije osporavala, odnosno nije osporavala činjenicu da je predmetnu robu naručila od apelanta i da joj je apelant isporučio robu, što je utvrđeno i na temelju uvida u račune koje je apelant ispostavio tuženoj na temelju isporučene robe. Nadalje, navedeno je da je tužena prigovarala samo visini tužbenog zahtjeva, navodeći i da zbog teške materijalne situacije nije u mogućnosti izmiriti dug. Općinski sud je istaknuo da poslovni odnos između apelanta i tužene ima elemente ugovora o prodaji iz članka 454. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, istaknuto je da je na okolnosti visine duga apelant proveo vještačenje po vještaku financijske struke D. S. Pri tome, Općinski sud je ukazao na činjenice koje je vještak utvrdio na temelju dokumentacije u spisu i dokumentacije koju su predočile parnične stranke (detaljno navedeno na stranici 4. presude).

7. Općinski sud je naveo da je tužena istaknula prigovor zastare potraživanja po određenim računima (detaljno pobrojanim na stranici 4. presude), dok je apelant smatrao da navedenom prigovoru nema mjesta, kao i da je tužena usuglašavanjem potraživanja i dugovanja na dan 30. travnja 2014. godine u cijelosti priznala dug prema apelantu, te izvršila prekid zastare. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama sporno je li utemeljen prigovor zastare potraživanja. U svezi s tim, ukazao je na odredbe članka 336. stavak 1., članka 387. stavak 2., članka 374. st. 1. i 2., kao i članka 388. ZOO-a. Općinski sud je istaknuo da je u konkretnoj pravnoj stvari tužba podnesena 11. svibnja 2015. godine, kada je došlo do prekida zastare. Općinski sud je zaključio da je potraživanje koje je dospjelo do 11. svibnja 2012. godine zastarjelo, shodno članku 374. stavak 1. ZOO-a. Općinski sud je dalje ukazao da su određeni računi dospjeli na naplatu prije 11. svibnja 2012. godine (detaljno pobrojani na stranici 5. presude), zbog čega je utemeljen prigovor zastare potraživanja po računima s rokom dospijeća do 11. svibnja 2012. godine.

8. Općinski sud je istaknuo da je tužena usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine potvrdila ovjerom, odnosno da se suglasila sa stanjem duga u određenom novčanom iznosu (preciziranom u obrazloženju presude). Nadalje, istaknuto je da je punomoćnica tužene u završnom izlaganju osporila potpis tužene na navedenom dokumentu, tvrdeći da ga nije potpisao zakonski zastupnik, nego zaposlenik tužene. Međutim, Općinski sud je naveo da tužena na navedene okolnosti nije ponudila nikakve dokaze, zbog čega je te navode cijenio nedokazanim.

9. Općinski sud je dalje ukazao na odredbu članka 28. Zakona o računovodstvu i reviziji, nakon čega je istaknuo da potpis i ovjera navedenog usuglašavanja potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine, koju je učinila tužena, predstavlja samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja s ciljem osiguranja potpunog i točnog knjiženja međusobnog potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa, a ne i pismeno priznanje duga iz odredbe članka 366. stavak 1. ZOO-a. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da bi priznanje duga bilo valjano i imalo pravni učinak, te proizvodilo pravne posljedice iz odredbe članka 387. stavak 1. ZOO-a potrebno je da je ono dano izričito. Nadalje, navedena isprava nije podobna da proizvede učinak pismenog priznanja zastarjele obveze, odnosno da ima učinak odricanja od zastare jer iz njezinog sadržaja ne proizlazi izričito priznanje duga. Općinski sud je dalje ukazao na odredbu članka 17. stavak 1. i članka 262. stavak 1. ZOO-a, te je istaknuo da je, budući da je utvrdio da je tužba podnesena 11. svibnja 2015. godine, a da je po određenim računima nastupila zastara potraživanja u određenom novčanom iznosu, za taj iznos odbio apelantov tužbeni zahtjev.

10. U odnosu na preostalo potraživanje po računima, preciziranim na str. 7. i 8. presude, u određenom novčanom iznosu (preciziranom u obrazloženju presude), Općinski sud je naveo da navedeno potraživanje nije zastarjelo zbog čega je obvezao tuženu da apelantu isplati taj iznos, te jer tijekom postupka nije utvrđeno da je tužena izmirila navedeni iznos apelantu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 121510 16 Pž od 7. ožujka 2017. godine apelantova žalba je odbijena, te je presuda prvostupanjskog suda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Dalje, istaknuto je da je za svoju odluku dao valjane i pravilne razloge koji imaju činjeničnu i pravnu osnovu u izvedenim dokazima, a da oni nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima. Kantonalni sud je potom ukazao na kronologiju predmetnog postupka pred prvostupanjskim sudom, kao i na činjenično utvrđenje tog suda (detaljno navedeno u obrazloženju presude). U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da su određeni računi dospjeli na naplatu prije 11. svibnja 2012. godine, a budući da je tužba podnesena 11. svibnja 2015. godine, da je pravilno smatrao utemeljenim prigovor zastare potraživanja po računima sa rokom dospijeća do 11. svibnja 2012. godine. Dalje, navedeno je da je prvostupanjski sud pravilno smatrao da potpis i ovjera usuglašavanja potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine, koju je učinila tužena, predstavlja samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja s ciljem osiguranja potpunog i točnog knjiženja međusobnog potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa prema odredbi članka 28. Zakona o računovodstvu i reviziji, a ne i pismeno priznanje duga iz odredbe članka 366. stavak 1. ZOO-a. Nadalje, da bi priznanje duga bilo valjano i imalo pravni učinak, te proizvodilo pravne posljedice iz odredbe članka 387. stavak 1. ZOO-a, potrebno je da je ono dano izričito. Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljen apelantov žalbeni prigovor da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, te da je potpisivanjem usuglašavanja potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine došlo do priznanja duga prema odredbi članka 387. stavak 2. ZOO-a i prekida zastarijevanja, kao i da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u odlukama br. Pž-230/86 od 9. rujna 1986. godine i Pž-522/86 od 27. svibnja 1987. godine. U konačnici, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe članka 366. stavak 1., članka 387. i članka 374. stavak 1. ZOO-a, kao i članka 28. Zakona o računovodstvu i reviziji.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 121510 17 Rev od 15. listopada 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode u skladu sa člankom 231. ZPP-a, te da je za svoju odluku dao pravilne razloge, a da nije utemeljen ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je potom ukazao na to što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je, kao pravilna, prihvatio i drugostupanjski sud.

15. Vrhovni sud je istaknuo da je u nižestupanjskom postupku, kao i u reviziji sporno ima li usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine učinak priznanja duga od tužene, te je ukazao na sadržaj odredbe članka 387. stavak 2. ZOO-a. Vrhovni sud je dalje naveo da prema pravnom shvaćanju tog suda pravni učinak priznanja duga može imati samo akt koji je potpisala ovlaštena osoba, te da priznanje duga koje bi imalo za posljedicu prekid zastarijevanja može biti samo ono koje je dano od ovlaštene osobe, koje je izričito i određeno, tako da se nedvojbeno izražava dužnikova volja da dug priznaje, odnosno da podmiri dug koji postoji. Dalje, istaknuto je da iz naziva i sadržaja pismena – usuglašavanja potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine – proizlazi da se radi o usuglašavanju potraživanja i obveza prema evidenciji tužene kao kupca (izvod prometa i stanja) u kojem je naveden ukupan dug, potraživanje i konačni saldo, da je pismeno ovjereno pečatima i potpisano od apelanta kao pošiljatelja izvoda, dok je za tuženu potpisala osoba koja je potvrdila suglasnost prometa i salda, bez naznake da se radi o odgovornoj osobi, kao i koja je njezina funkcija u pravnoj osobi tužene.

16. Vrhovni sud je istaknuo da je činjenicu da je tužena priznala dug u postupku iznio apelant, zbog čega je teret dokaza na apelantu, a ne na tuženoj, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi. Nadalje, istaknuto je da usklađivanje salda mogu učiniti i osobe koje nisu ovlaštene osobe pojedine pravne osobe, ali, da bi takvo usklađivanje salda moglo imati učinak priznanja duga, potrebno je da bude učinjeno od ovlaštene osobe. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je zbog navedenog teret dokaza u smislu članka 123. stavak 1. ZPP-a bio na apelantu, koji je tvrdio da je tužena potpisom usuglašavanja potraživanja i obveza priznala dug, zbog čega je morao dokazati da je to učinjeno od ovlaštene osobe. Nadalje, potvrđivanjem prometa i salda, pri čemu nije utvrđeno da je predmetno pismeno potpisao zakonski zastupnik tužene (direktor ili osoba koja je ovlaštena za zastupanje tužene), ne proizlazi da je tužena priznala apelantov dug u smislu članka 387. stavak 1. ZOO-a, već da proizlazi da se radi o knjigovodstvenoj radnji tužene, kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su, iako nisu pravilno rasporedili teret dokaza, nižestupanjski sudovi izveli valjan pravni zaključak da usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine ne proizvodi pravni učinak priznanja duga. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita.

17. Imajući u vidu navedeno u pogledu dospjelog duga po računima koji su dospjeli na naplatu prije 11. svibnja 2012. godine, Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev, imajući u vidu odredbu članka 374. stavak 1. ZOO-a. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi razlozi revizije, te da nema ni povreda odredaba parničnog postupka i materijalnog prava na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 241. ZPP-a), zbog čega je primjenom odredbe članka 248. ZPP-a apelantova revizija odbijena kao neutemeljena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ukratko navodi kronologiju predmetnog postupka, te ukazuje na pojedine dijelove obrazloženja koje su redovni sudovi dali u svojim odlukama. U odnosu na odluku Vrhovnog suda, apelant ističe da Vrhovni sud kao razlog za odbijanje revizije nije naveo razloge koje su dali prvostupanjski sud vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva i drugostupanjski sud vezano za odbijanje apelantove žalbe, već da je kao razlog za odbijanje revizije naveo da apelant nije dokazao da je usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine potpisao zakonski zastupnik tužene. Apelant dalje navodi da punomoćnik tužene na pripremnom ročištu, kao ni na glavnoj raspravi nije osporavao da ovjera i potpis spornog pismena potječu od osobe koja je ovlaštena za zastupanje tužene (navedeno istaknuto u završnoj riječi). U svezi s tim, smatra da je Vrhovni sud, suprotno odredbama članka 123. stavak 1. ZPP-a, teret dokazivanja neutemeljeno prenio na apelanta. Nadalje, apelant smatra da je Vrhovni sud, kada je davao svoj pravni stav, tretirajući usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine kao običnu knjigovodstvenu radnju propustio pravilno sagledati i primijeniti odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji. Apelant dalje ukazuje na sadržaj odredbe članka 11. stavak 2., te članka 25. navedenog zakona, a iz kojih se, prema apelantovim navodima, može jasno utvrditi da sporno pismeno ne predstavlja „samo knjigovodstvenu radnju“ ili samo puko usuglašavanje evidencije, nego da se radi o usuglašavanju međusobnih potraživanja i obveza. Nadalje, istaknuto je da je navedeno komunikacija između povjeritelja i dužnika o stanju njihovih obligacijskih odnosa, a da je forma toga usuglašavanja knjigovodstvena isprava. Apelant ističe da su sudovi morali jasno zaključiti da se dužnik, koji je javnim vlastima dao izjavu da povjeritelju duguje, time ne bi mogao pozivati na to da potvrđujući stanje duga na izvodu otvorenih stavki nije imao namjeru dati izjavu kojom dug priznaje. U konačnici, apelant ističe da su sudovi u konkretnom predmetu zauzeli niz suprotnih stavova vezano za pravni značaj računovodstvene isprave, izvoda iz otvorenih stavki u konkretnom predmetu usuglašavanja potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine, potpisanog i zaključenog između parničnih stranaka kao pravnih osoba.

II.Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude, te da pri njezinom donošenju nisu uskraćena garantirana prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članka 6. stavak 3. Europske konvencije. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da u revizijskoj presudi primjena prava nije bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjska presuda utemeljena na zakonu i da njome nisu povrijeđena apelantova prava. Nadalje, istaknuto je da je taj sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, ispitao prvostupanjsku presudu u dijelu koji se pobija žalbom i po službenoj dužnosti, shodno odredbi članka 221. ZPP-a, te da je žalbu odbio kao neutemeljenu jer je utvrđeno da nisu ostvareni žalbeni razlozi iz kojih se pobija prvostupanjska presuda, kao ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, o čemu su dani jasni i potpuni razlozi u obrazloženju presude. U konačnici, predloženo je da se o podnesenoj apelaciji odluči u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i važećim zakonima u Bosni i Hercegovini.

21. Općinski sud je naveo da pri donošenju presude tog suda nije došlo do kršenja apelantovih prava, te da su u presudi tog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, a protiv koje je revizija odbijena, dani razlozi zbog kojih nije „usvojen apelantov tužbeni zahtjev“. V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

Pismeno priznanje i obezbeđenje zastarele obaveze Član 366. stav (1) (1) Pismeno priznanje zastarele obaveze smatra se kao odricanje od zastarelosti. Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Priznanje duga Član 387.

(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

23. Zakon o računovodstvu i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 83/09) u relevantnom dijelu glasi:

Usuglašavanje potraživanja i obveza Članak 28.

Pravne osobe su dužne da prije sastavljanja financijskih izvješća, usuglase međusobna potraživanja i obveze što se dokazuje odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom.

Povjeritelj je dužan da prije sastavljanja financijskih izvješća dostavi dužniku popis neplaćenih računa.

Prije sastavljanja financijskih izvješća za tekuću godinu obvezno se vrši usuglašavanje obveza i potraživanja (konfirmacija salda). Kao dokaz postojanja određenog stanja potraživanja i obveza koristit će se knjigovodstveni podaci pravnih osoba koji će se unositi i potvrđivati odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom - obrazac izvod otvorenih stavki.

Primatelj konfirmacije je dužan pošiljatelju: dužniku, povjeritelju ili njegovom revizoru odgovoriti na konfirmaciju u roku od osam dana.

Stanje obveza i potraživanja se utvrđuje na dan 31. prosinca tekuće godine.

Pravne osobe su dužne u bilješkama obrazložiti pojedinačna stanja sumnjivih i spornih potraživanja, te planirati aktivnosti i način rješavanja istih.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 121510 17 Rev od 15. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. prosinca 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Apelant, u biti, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.

34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.

36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, usvojen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena na ime duga isplati određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu (preko dosuđenog iznosa) apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, kako proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da su apelant i tužena bili u obligacijskopravnom odnosu povodom ugovora o prodaji roba iz apelantovog prodajnog asortimana, da je apelant isporučio naručenu robu, ali da je po određenim računima nastupila zastara potraživanja, shodno članku 374. stavak 1. ZOO-a. Ustavni sud dalje zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud smatrali da usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine predstavlja samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja s ciljem osiguranja potpunog i točnog knjiženja međusobnog potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa, a ne i pismeno priznanje duga iz članka 366. stavak 1. ZOO-a. Nadalje, istaknuto je da tužena nije ponudila nikakve dokaze na okolnosti da navedeni dokument nije potpisao zakonski zastupnik, nego zaposlenik tužene. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelant tvrdio da je tužena potpisom usuglašavanja potraživanja i obveza priznala dug, zbog čega je apelant morao dokazati da je to učinjeno od ovlaštene osobe, odnosno zbog čega je teret dokaza na apelantu, u smislu članka 123. stavak 1. ZPP-a, a ne na tuženoj. Imajući u vidu da u postupku nije utvrđeno da je predmetno pismeno potpisano od zakonskog zastupnika tužene ne proizlazi da je tužena priznala dug prema apelantu u smislu članka 387. stavak 1. ZOO-a, već proizlazi da se radi o knjigovodstvenoj radnji tužene, odnosno da su nižestupanjski sudovi, iako nisu pravilno rasporedili teret dokaza, izveli valjan pravni zaključak da usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine ne proizvodi pravni učinak priznanja duga.

37. Ustavni sud zapaža, kao što je istaknuo i Vrhovni sud, da je ključno pitanje u konkretnom slučaju ima li usuglašavanje potraživanja i obveza na dan 30. travnja 2014. godine učinak priznanja duga od tužene. U svezi s tim, Vrhovni sud je zauzeo stav da pravni učinak priznanja duga može imati samo akt koji je potpisala ovlaštena osoba, te da priznanje duga koje bi imalo za posljedicu prekid zastarijevanja može biti samo ono koje je dano od ovlaštene osobe, koje je izričito i određeno, tako da se nedvojbeno izražava dužnikova volja da dug priznaje, odnosno da podmiri dug koji postoji.

38. Ustavni sud smatra svrsishodnim na ovom mjestu podsjetiti da je relevantnim odredbama ZOO-a predviđeno da se zastara prekida smatra, između ostalog, kad dužnik prizna dug. Do takvog priznanja može doći ne samo izjavom povjeritelju nego i na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamate ili davanje osiguranja. U pravnoj teoriji i sudskoj praksi, kada je riječ o priznanju duga, obično se smatra da je riječ o izjavi dužnika kojom on očituje svoju volju priznati dug i ta izjava mora biti bezuvjetna. Institut priznanja duga mora se sagledavati samo u kontekstu ostalih pravila o zastari. Povjeritelj koji u zakonom predviđenom roku propusti zahtijevati ispunjenje tražbine nastupom zastare gubi pravo zahtijevati njezino ispunjenje. Svrha zastare je, dakle, prisiliti povjeritelja da svoj zahtjev postavi na vrijeme. Pravila o prekidu zastare povjeriteljevom radnjom pokazuju da zastaru može prekinuti samo tužbeni zahtjev ili druga povjeriteljeva radnja poduzeta pred sudom ili nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Zastara, dakle, prisiljava povjeritelja da pravovremeno postupi protiv dužnika pred nadležnim tijelom. Pri tome se mora imati u vidu da do priznanja duga kojim se zastara prekida može doći samo dok vrijeme određeno za zastaru još nije proteklo. Priznanje duga nakon što je vrijeme određeno za zastaru proteklo nema za posljedicu prekid zastare, već za posljedicu ima odricanje od zastare.

39. Ustavni sud je u okviru svoje apelacijske nadležnosti nerijetko imao slučajeve u kojima su apelanti kao povjeritelji insistirali na tome da je dužnik potvrđivanjem izvoda otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) ustvari priznavao dug, što bi za posljedicu imalo prekid zastare. U praksi redovnih sudova i danas se može naći stav da dužnikovo dostavljanje, odnosno dužnikova potvrda povjeriteljevih izvoda otvorenih stavki ili knjigovodstvenog salda jesu priznanje duga, ali je prevlađujući stav da izvod otvorenih stavki ne predstavlja priznanje duga, već da predstavlja knjigovodstvenu radnju s ciljem usuglašavanja evidencija o međusobnim potraživanjima i obvezama s računovodstvenog aspekta i ta radnja je, uostalom, i propisana Zakonom o računovodstvu i reviziji. Ustavni sud je tako Odlukom broj AP 1613/09 od 26. siječnja 2012. godine odbacio apelaciju kao prima facie neutemeljenu, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev tadašnjeg apelanta, prema kojima zapisnik o usuglašavanju međusobnih potraživanja i obveza od 12. lipnja 2001. godine ne predstavlja ispravu o priznanju duga, već jednu knjigovodstvenu radnju koja ima cilj utvrditi međusobna potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa, te da priznanje duga, da bi bilo valjano i da bi proizvelo pravni učinak, mora biti izričito dano i od ovlaštene osobe u smislu odredaba članka 387. ZOO-a. Zatim, istaknuto je da je za predmetnu parnicu bez značaja okolnost da su stranke, nakon što je nastupila zastarjelost potraživanja, pristupile usuglašavanju međusobnih potraživanja i obveza. Ovo iz razloga što je predmetnim zapisnikom od 12. lipnja 2001. godine prikazano stanje apelantovog potraživanja prema tuženoj, ali to ne znači da je tužena priznala zastarjelu obvezu, što bi se smatralo odricanjem od zastarjelosti u smislu odredaba članka 366. ZOO-a. Pri tome, Okružni sud je ukazao da za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pisano ili usmeno da ispuni obvezu, već je potrebno da povjeritelj podnese tužbu ili da poduzme druge radnje protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja potraživanja. S obzirom na to da je apelant propustio poduzeti bilo koju od tih radnji, a da, s druge strane, tužena nije priznala zastarjelu obvezu, odnosno nije se odrekla zastarjelosti, te da je tijekom postupka istaknula prigovor zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. Pri tome je Vrhovni sud, odbijajući reviziju, ukazao da iz svega navedenog proizlazi da je, bez obzira na eventualno postojanje pravno valjane osnove za obvezivanje tužene na ispunjenje obveze, prestalo apelantovo pravo zahtijevati ispunjenje te obveze zbog nastupanja zastarjelosti (članak 360. stavak 1. ZOO-a).

40. Ustavni sud je, slijedeći vlastitu praksu, svojom Odlukom broj AP 2280-15 od 7. rujna 2017. godine odbio apelaciju kao neutemeljenu jer nije našao proizvoljnost, odnosno povredu apelantovih ustavnih prava u obrazloženjima redovnih sudova, pri čemu je Okružni privredni sud, karakterizirajući predmetni ugovor kao ugovor o prometu robe i usluga u pogledu roka potrebnog za zastaru, istaknuo da apelantovim potpisivanjem IOS-a od 27. rujna 2005. godine nije došlo do priznanja duga i do ponovnog i eventualnog prekida zastarjelosti zbog toga što IOS u ovakvim okolnostima predstavlja samo jednu knjigovodstvenu radnju koja se poduzima s ciljem osiguranja potpunog i točnog knjiženja međusobnih potraživanja stranaka i ne može predstavljati priznanje duga. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je, usvajajući reviziju tužitelja, zauzeo stav da i pod uvjetom da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti kako tvrdi apelant (a ne primjenjuje se), predmetno potraživanje ni u tom slučaju ne bi zastarjelo, „imajući u vidu da je IOS (koji predstavlja potvrdu salda dugovanja) u apelantovo ime potpisao zakonski zastupnik, a što, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ima kao posljedicu i odricanje od zastarjelosti, pa kako od dana potpisivanja IOS-a do podnošenja tužbe nije protekao taj rok, ni u tom slučaju prigovor zastarjelosti ne bi bio utemeljen“. Vrhovni sud je, ocjenjujući pravnu narav predmetnog ugovora, zauzeo stav da je to kombinirani ugovor koji ima elemente ugovora o nalogu iz članka 749. ZOO-a i neimenovanog ugovora kojim su ugovorne strane regulirale međusobna prava i obveze iz osnove realizacije vaučer-projekta za otkup pšenice u situaciji kada je apelant imao dva predmeta obveze, a nije predao tužitelju nijedan od ugovorenih predmeta obveze, apelantova ugovorna obveza nije prestala. Stoga tužitelj, u smislu odredbe članka 124. ZOO-a i odredaba predmetnog ugovora, ima osnove da zahtijeva ispunjenje obveze u odnosu na apelanta. S obzirom na pravnu prirodu predmetnog ugovora za koji zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, sporno potraživanje u odnosu na apelanta zastarijeva u općem roku zastarjelosti od 10 godina iz članka 371. ZOO-a. Dakle, Vrhovni sud je zauzeo stav da je apelant potpisivanjem IOS-a potvrdio svoj dug prema tužitelju jer je IOS u apelantovo ime potpisao zakonski zastupnik, što, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ima kao posljedicu i odricanje od zastarjelosti. Ustavni sud, međutim, imajući u vidu pravnu narav predmetnog ugovora kod kojeg nije bio protekao rok zastare, ovaj stav nije cijenio ključnim za apelaciju da bi o njemu raspravljao jer je tužba protiv apelanta podnesena prije isteka roka zastare, pa stav Vrhovnog suda prema kojem je apelant potpisivanjem IOS-a priznao dug ionako u konkretnom slučaju nije imao utjecaj na odluku o prigovoru zastare koji je apelant istaknuo.

41. Vraćajući se na konkretni slučaj, odnosno presudu osporenu apelacijom o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom, Ustavni sud, imajući u vidu sve izneseno, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupku koji je rezultirao osporenom presudom, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, niti nalazi razloge da odstupi od svoje dosadašnje prakse. Dakle, Ustavni sud smatra da su poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvenciji, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto smatra da usuglašavanjem potraživanja i dugovanja između apelanta i tužene na dan 30. travnja 2014. godine tužena nije priznala dug prema u smislu članka 387. stavak 1. ZOO-a, što bi za posljedicu imalo prekid zastare, odnosno kada ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-783/20 („Derby Trade“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio