Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/21 (S. A. i S. A. i drugi)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Ratna šteta
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-429/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-429/21, rješavajući apelacije Salkuna Alić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Salkuna Alić i Suvad Alić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 049046 20 Rev od 5. novembra 2020.
godine;
Munib Begić, Husein Begić, Našid Begić i Ermin Mraković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 353259 16 Gž od 9. oktobra 2020. godine;
Ćosić Mujo, Ćosić Sevad i Softić Mustafa protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 357770 17 Gž od 8. oktobra 2020. godine;
Nura Mešanović, Vahdeta Hojnić, Azra Kavazović, Razija Kukuruzović, Rabija Tursić, Nasir Mešanović i Jasmina Ćehić protiv presuda Vrhovni sud Federacije BiH broj 28 0 P 051470 21 Rev od 9. marta 2021. godine;
Tima Hurić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 054398 21 Rev od 11. marta 2021. godine;
Zajim Gurdić i drugi protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 051074 20 Rev od 9. februara 2021.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-429/21
1. Salkuna Alić i Suvad Alić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 9. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 049046 20 Rev od 5. novembra 2020. godine. Apelanti su 10. februara 2021. godine dopunili predmetnu apelaciju.
2. AP-1852/21
2. Munib Begić, Husein Begić, Našid Begić i Ermin Mraković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 353259 21 Rev od 27. januar 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 353259 16 Gž od 9. oktobra 2020. godine.
3. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4513/20 od 12. januara 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 353259 21 Rev od 27. januar 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. AP-2038/21
4. Ćosić Mujo, Ćosić Sevad i Softić Mustafa (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajevo, podnijeli su 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 357770 21 Rev od 9. marta 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 357770 17 Gž od 8. oktobra 2020. godine.
5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-144/21 od 17. februara 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 357770 21 Rev od 9. marta 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
4. AP-2376/21
6. Nura Mešanović, Vahdeta Hojnić, Azra Kavazović, Razija Kukuruzović, Rabija Tursić, Nasir Mešanović i Jasmina Ćehić, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 051470 21 Rev od 9. marta 2021. godine.
5. AP-2377/21
7. Tima Hurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijela je 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 054398 21 Rev od 11. marta 2021. godine.
6. AP-2378/21
8. Zajim Gurdić, Hajrija Gurdić, Omer Gurdić i Ibro Gurdić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 051074 20 Rev od 9. februara 2021. godine.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-429/21. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
10. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska (Vlada RS), FBiH) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede slobode i prava ličnosti, zbog progona iz doma, nehumanog postupanja, razdvajanja od supruga odnosno oca, neobavještenja o pogubljenju supruga i oca, zbog smrti bliskog srodnika, zbog umanjenja životne sposobnosti, fizičkih bolova, pretrpljenog straha, naruženosti, zbog duševnih i fizičkih bolova usljed zarobljavanja i ranjavanja, prisilnog premještanja, skrivanja zložina i neobavještenja o smrti, povrede ugleda, časti, sloboda i prava ličnosti, zbog ranjavanja i/ili boravka u logoru, zbog gubitka dijela tijela, zbog straha od granatiranja i snajperskog djelovanja, protivpravnim lišenjem slobode itd.), odnosno u nekim slučajevima i na ime naknade materijalne štete. Osporenim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, uz obrazloženje da se na konkretne slučajeve primjenjuju odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, a ne odredbe člana
377. ZOO, koje se primjenjuju ukoliko je šteta pričinjena krivičnim djelom.
11. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovnog suda ili u pojedinim prvostepenim i drugostepenim odlukama je ukazano, između ostalog, da su određene osobe (npr. Novak Đukić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Mario Matić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radislav Krstić, Vujadin Popović i drugi, Milorad Trbić i Momir Nikolić itd) pravosnažno osuđene za krivična djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, krivična djela kršenja zakona i običaja rata i zločina protiv čovječnosti. U vezi s tim ukazano je na odredbe člana 377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, istaknuto je da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi se samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da nema mjesta za primjenu člana 377. ZOO-a.
Apelacioni navodi
12. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnim pravnim stvarima proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno član 377. ZOO, bez obzira da li se naknada potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pojedini apelanti zbog kršenja navedenih ustavnih prava traže kompenzaciju u određenom novčanom iznosu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
16. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić