Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-180/20 (K. R.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-180/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 180/20, rješavajući apelaciju Katke Ružnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Katke Ružnić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 037552 19 Gž od 8. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Katka Ružnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 14. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 037552 19 Gž od 8. oktobra 2019. godine. Apelantica je, na traženje Ustavnog suda, 4. februara 2020. godine dopunila apelaciju dostavom punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužitelja M. R. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 22. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. juna 2021. godine, dok tužitelj nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način

5. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući po tužbi tužitelja protiv apelantice kao tužene radi izmjene odluke o supružničkom izdržavanju vsp. 1.000,00 KM, donio Presudu broj 20 0 P 037552 15 P od 27. decembra 2018. godine. Navedenom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud izmijeni peti stav pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj 20 0 P 027480 13 P od 22. maja 2014. godine i odredi da tužitelj nije u obavezi plaćati iznos od 350,00 KM na ime supružničkog izdržavanja apelantice (tužene), počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće, zajedno sa troškovima parničnog postupka. Presudom je tužitelj obavezan da apelantici naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, saslušanje tužitelja i apelantice u svojstvu parničnih stranaka, te svjedoka koje su predložile parnične stranke) utvrdio da je presudom od 22. maja 2014. godine razveden brak između parničnih stranaka, da je tada mldb. sin stranaka (A. R.) povjeren na brigu i vaspitanje tužitelju, kao i da je tužitelj obavezan da na ime supružničkog izdržavanja u korist apelantice isplaćuje iznos od 350,00 KM mjesečno sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Dalje je utvrđeno da je apelantica nesporno imala zdravstvene probleme (prije donošenja presude čiju izmjenu tužitelj traži), odnosno apelantici je dijagnosticiran tumor zbog čega je izvršen operativni zahvat, te je imala troškove liječenja, kao i da i sada koristi lijekove. Također, utvrđeno je da je apelantica od decembra 2015. godine ostvarila pravo na invalidsku penziju, da je prijavila novčano potraživanje koje ima prema stečajnom dužniku (svom ranijem poslodavcu), kao i da apelantica ostvaruje prihode sakupljanjem kestena i drugih plodova i da joj pomaže rodbina koja živi u Njemačkoj i Austriji. Dalje, nakon donošenja presude čiju izmjenu tužitelj traži donesena je presuda (13. januara 2017. godine) kojom je utvrđeno da bračnu stečevinu tužitelja i apelantice predstavlja po ½ nekretnina označenih u toj presudi (između ostalog i kuća u kojoj živi apelantica i nepokretna majka tužitelja), da režije za kuću plaća tužitelj koji živi i radi u Austriji i koji se sada ne bavi uzgojem i otkupom malina, dok je za sinove stranaka utvrđeno da su u radnom odnosu.

7. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 245. stav 1. Porodičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: PZ), kojom je, između ostalog, propisano kada obveznik izdržavanja može tražiti ukidanje izdržavanja, te je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tužitelj, u skladu sa odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je ispoštovao svoje obaveze po ranijoj odluci (da je plaćao iznos na ime supružničkog izdržavanja). Također, tužitelj nije dokazao činjenice u vezi sa svojim zaposlenjem i obavljanjem sezonskih poslova, te da izdvaja određene iznose za ženu koja pazi njegovu nepokretnu majku i za ishranu majke, kao i da nije dokazao da se apelantica izliječila od bolesti. S druge strane, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj je na ime liječenja i lijekova potrebno mjesečno iznos od 350,00 do 400,00 KM. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud je donio primjenom odredaba čl. 386. i 387. ZPP i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 037552 19 Gž od 8. oktobra 2019. godine djelomično je uvažena žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način što je ukinuta obaveza tužitelja za supružničko izdržavanje apelantice od dana donošenja presude, dok je potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za period do dana donošenja ove presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala u prvostepenom postupku. Istom presudom obavezana je apelantica da tužitelju naknadi troškove sastava žalbe i sudske takse u ukupnom iznosu od 200,00 KM, dok je iznad dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troškova.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvo prezentirao sadržaj tužiteljeve žalbe, te ukazao da apelantica „nije dostavila sudu odgovor na žalbu“. Zatim je ponovio činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda koje je prihvatio kao potpuno i pravilno s obzirom da ono nije dovedeno u sumnju žalbenim prigovorima tužitelja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i da obrazloženje presude zadovoljava kriterije iz odredbe člana 191. stav 4. ZPP, odnosno da su neosnovani prigovori tužitelja da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka koje bi utjecale na zakonitost presude. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud izveo pogrešne zaključke, što je kao posljedicu imalo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe PZ), te je ukazao na sadržaj odredaba čl. 224. i 245. PZ. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, bio dužan dokazati da su se izmijenile okolnosti (koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude) koje ne opravdavaju postojanje i dalje njegove obaveze da apelantici na ime supružničkog izdržavanja plaća mjesečno iznos od 350,00 KM, dok je na strani apelantice bio teret dokazivanja činjenica koje je osporila, odnosno da se te okolnosti nisu izmijenile.

10. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dokazao da su se na strani apelantice promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude od 22. maja 2014. godine s obzirom da apelantica sada ostvaruje redovna mjesečna primanja po osnovu penzije koju je ostvarila nakon donošenja ranije presude i da ostvaruje pravo na zdravstveno osiguranje, kao i da je apelantica sada suvlasnik sa dijelom ½ na nekretninama koje čini kuća u kojoj živi, kao i na ostalim nekretninama, objektima i zemljištu koje čine bračnu stečevinu parničnih stranaka, koje činjenice apelantica nije osporila. Osim toga, tužitelj je dokazao da (prema sadašnjem zdravstvenom stanju) apelantica može i da obavlja lakše poslove na koji način ostvaruje dodatnu zaradu, što je potvrdio svjedok apelantice u svom iskazu, pa slijedi da zdravstveno stanje apelantice nije pogoršano u odnosu na stanje kakvo je postojalo u vrijeme donošenja ranije presude, dok je nesporno da apelantica živi u kući koja je u suvlasništvo parničnih stranaka i da ne snosi troškove režija, koje plaća tužitelj. Također, tužitelj je dokazao da su se promijenile okolnosti na njegovoj strani s obzirom da sada ne ostvaruje dodatnu zaradu uzgojem i prodajom malina, kao ni po osnovu hladnjače (koju je ranije ostvarivao), kao i da nema imovinu u istom obimu kao u vrijeme donošenja ranije presude jer je sada suvlasnik nekretnina (sa dijelom ½ kao i apelantica). Kantonalni sud je naveo da tužitelj svakako ima troškove za vlastito izdržavanje u Austriji, kao i da vodi brigu o svojoj staroj i bolesnoj majci (angažirao je ženu koja pomaže njegovoj nepokretnoj majci), što je potvrdila i apelantica u svom iskazu. S druge strane, Kantonalni sud smatra da apelantica može dodatna sredstva koja su neophodna za njeno izdržavanje, ishranu i dr., kao i za liječenje sada ostvariti iz svoje imovine čiji je suvlasnik sa ½ dijela (davanjem u zakup trećim licima ili na drugi način), kao i da su zajednički sinovi parničnih stranaka, shodno članu 219. stav 1. PZ, dužni doprinositi u izdržavanju apelantice kao njihove majke. Dakle, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su se okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude do dana donošenja prvostepene presude izmijenile, te da u smislu čl. 224. stav 1. i 245. PZ opravdavaju izmjenu stava 5. ranije pravosnažne i izvršne presude i prestanak obaveze tužitelja da plaća apelantici po osnovu supružničkog izdržavanja mjesečni iznos od 350,00 KM. Naime, Kantonalni sud smatra da bi dalje postojanje obaveze tužitelja u pogledu supružničkog izdržavanja apelantice kao ranijeg bračnog partnera (koja je utvrđena ranijom presudom) predstavljala očitu nepravdu za tužitelja s obzirom na promijenjene okolnosti posebno na strani apelantice. S obzirom da prestanak prava i obaveze koje su utvrđene izmijenjenom presudom djeluju nakon pravosnažnosti odluke kojom se usvaja zahtjev za izmjenu ranije presude, Kantonalni sud je ukinuo obavezu tužitelja na supružničko izdržavanja apelantice danom donošenja ove odluke, dok je zahtjev u dijelu koji se odnosi na period do dana donošenja ove presude pravilno odbijen. S obzirom na prirodu spora i okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenicu da su troškovi stranaka približno jednaki, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 386. stav 2. u vezi sa čl. 397. stav 2. i 235. stav 1. tačka 3. ZPP preinačio odluku o troškovima parničnog postupka kao u izreci presude, dok je s obzirom na djelomični uspjeh tužitelja primjenom odredaba čl. 386. stav 2. i 397. stav 1. ZPP obavezao apelanticu da tužitelju naknadi razmjerne troškove nastale u žalbenom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 2. i 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Opća deklaracija) i čl. 2. stav 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Obrazlažući povrede navedenih prava apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da je pravilno utvrđeno da su se u međuvremenu promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude od 22. maja 2014. godine, odnosno da je počela da ostvaruje redovna primanja po osnovu penzije, dok smatra da ostali navodi ne opravdavaju osporenu odluku koja je donesena na njenu štetu. S tim u vezi, apelantica je navela da je posjedovala nekretnine u vrijeme donošenja ranije presude (od 22. maja 2014. godine) i da su one predstavljale njenu bračnu stečevinu koju je tužitelj nakon razvoda nezakonito prenio na svoju majku. Vezano za svoje zdravstveno stanje, apelantica je navela da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da boluje od neizlječive bolesti (karcinoma) koja zahtijeva poseban režim ishrane i tretmana uz propisanu terapiju, te da povremeni lakši poslovi koje obavlja (kako bi osigurala osnovnu egzistenciju) utječu na pogoršanje njenog zdravstvenog stanja. Apelantica je navela da je tačna činjenica da tužitelj ne ostvaruje dodatnu zaradu uzgojem i prodajom malina, kao ni po osnovu hladnjače iz razloga što već duže vrijeme boravi u Austriji gdje radi, te je istakla da tužitelj nema više izdatke prema majci i djeci (majka umrla, a djeca su se zaposlila). Također, apelantica smatra da je do povrede njenih prava došlo oduzimanjem stečenog prava na izdržavanje, kao i zbog toga što se nije mogla žaliti na prvostepenu presudu (koja je donesena u njenu korist), odnosno nije mogla izjaviti reviziju zbog vrijednosti spora (vsp. 1.000,00 KM). Apelantica smatra da je osporenom presudom stavljena u neravnopravan položaj pred zakonom, te se zbog osporene odluke osjeća „građaninom drugog reda, kojem je jedino preostalo da umre, pa da ne bude teret i društvu preko zdravstvenog osiguranja pri liječenju“.

II.Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u postupku donošenja svoje odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te je istakao da je u postupku po žalbi dao valjane i argumentirane razloge koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 191. (stav 4.)

(4)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) glasi: Član 219.

(1)Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.

(2)Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan, u skladu sa odredbama ovog Zakona.

Član 224.

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Član 245.

(1)Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.

(2)Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 037552 19 Gž od 8. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 14. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 2. i 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima i čl. 2. stav 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja protiv apelantice radi izmjene odluke o supružničkom izdržavanju iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

23. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluku Kantonalnog suda kojom je u konačnici ukinuta obaveza tužitelja za supružničko izdržavanje apelantice (za period od dana donošenja te presude), dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

24. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

26. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

27. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, primjenom relevantnih odredaba PZ i ZPP, preinačena prvostepena presuda na način što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i ukinuta njegova obaveza za supružničko izdržavanje apelantice (utvrđena stavom 5. presude Općinskog suda od 22. maja 2014. godine) uz obavezu apelantice da tužitelju naknadi troškove sastava žalbe i sudske takse. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je detaljno objasnio, polazeći od činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, na čemu temelji svoj zaključak da su se, u smislu člana 245. PZ, „izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda“ a time i razlozi zašto navodi apelantice ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelantice, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od prvostepenog suda, izveo zaključak da su se na strani apelantice i tužitelja promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude od 22. maja 2014. godine (apelantica ostvaruje primanja po osnovu penzije, ostvaruje dodatnu zaradu, suvlasnica je nekretnina koje predstavljaju bračnu stečevinu, dok tužitelj više ne ostvaruje dodatnu zaradu i nema imovinu u istom obimu kao ranije), te je primjenom relevantnih odredaba PZ i ZPP preinačio prvostepenu presudu. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe PZ). Također, suprotno navodima apelantice, iz osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud u svom obrazloženju ocijenio istaknute žalbene navode tužitelja i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda prava na koju ukazuje apelantica. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost osporavati žalbene navode tužitelja ali da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da nije dostavila odgovor na žalbu.

28. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno navodima apelantice, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge uz pozivanje na relevantne odredbe PZ i ZPP koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dato obrazloženje, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda.

29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te ih je ocijenio neosnovanim. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi, kako to apelantica navodi, o oduzimanju stečenog prava budući da se, kako to proizlazi iz odredbe člana 245. PZ, navedena prava vežu za postojanje određenih okolnosti, te navedena odredba eksplicitno propisuje da se „može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom […]ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda“, o čemu se zapravo i radi u konkretnom slučaju.

31. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje ovog prava apelantica vezuje za činjenicu da je tužitelj koristio pravni lijek koji je rezultirao donošenjem odluke u njegovu korist. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je svakoj od stranaka u postupku zakonom data mogućnost da koristi pravne lijekove a da ta mogućnost ne garantira da će pravni lijekovi imati povoljan ishod u korist lica koje je pravni lijek i koristilo. U konkretnom slučaju apelantica je bila zadovoljna ishodom prvostepenog postupka (kojim je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev), te nije imala interesa da protiv te presude izjavljuje žalbu. Međutim, apelantica je, nakon što joj je dostavljena tužiteljeva žalba na odgovor, imala mogućnost da, shodno članu 214. ZPP, da odgovor na žalbu što nesporno, kako to proizlazi iz osporene presude, nije učinila. Stoga, činjenica da je pravni lijek tužitelja doveo do donošenja odluke u njegovu korist ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek apelantice. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

Zabrana diskriminacije

33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

34. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, iako se apelantica nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama iako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnji da je osporenom odlukom „stavljena u neravnopravan položaj pred zakonom“, odnosno svoje navode dovodi u kontekst vrijednosti konkretnog spora u kojem nije imala mogućnost da izjavi reviziju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da ZPP sadrži eksplicitne odredbe vezane za dopuštenost revizije u kontekstu „vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude“ (član 237. stav 2. ZPP), te da se taj iznos primjenjuje na sve slučajeve ukoliko osporeni dio ne prelazi označeni cenzus, osim ukoliko se na radi o drugim osnovima za podnošenje revizije (iz odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti je navedeno vidljivo iz činjenica konkretnog slučaja. Ovo iz razloga što apelantica, kao i ostala lica u uporedivim situacijama, mora ispuniti formalne uvjete dopustivosti navedenog pravnog lijeka koje su propisane odredbama ZPP. Ta okolnost, upravo suprotno apelanticinim navodima, ukazuje na jednak tretman svih prilikom podnošenja revizije u kontekstu propisanog vrijednosnog cenzusa.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

37. Apelantica, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 2. i 7. Opće deklaracije koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike – diskriminacije po bilo kojem osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta kojima se garantira pravo djelotvorne žalbe i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije. S obzirom na to da su navedenim odredbama suštinski zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje navode apelantice o kršenju prava iz Opće deklaracije i Međunarodnog pakta.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u konkretnom slučaju ne postoje ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe PZ i ZPP, dao detaljne razloge zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio izmjenu odluke o supružničkom izdržavanju, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

39. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantica nije dala odgovor na žalbu, odnosno kada je pravni lijek tužitelja doveo do donošenja odluke u njegovu korist.

41. Također, u odnosu na apelanticu nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji budući da i apelantica kao i ostala lica u uporedivim situacijama mora ispuniti formalne uvjete dopustivosti navedenog pravnog lijeka koje su propisane odredbama ZPP.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-180/20 (K. R.) | Sudska praksa | Aktio